Ako je i od Šerbedžije – gadljivo je!

Rade Šerbedžija, koji je „dezertirao“ iz Hrvatske kad je počela velikosrpska agresija na našu, hrvatsku državu, ovih je dana, kako je napisao u jednoj kolumni u jednom zagrebačkom  dnevnom listu, ostao „pogođen“  jednim „strašnim i besmislenim ratom, ovdje u srcu  Europe“, jer ga je to (zamislite) „podsjetilo na one naše (!?) krvave godine u devedesetima. Razoreni gradovi i sela, Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo…Napušteni domovi i ognjišta. Egzodus.“, pa nastavlja: „Hiljade i hiljade izbjeglica. Moja opustjela Lika. Tih smo devedesetih Lenka i ja, zajedno s Vanessom Redgrave i još nekim  internacionalnim  umjetnicima, pokrenuli pokret „Wake up World“. Željeli smo  kazališnim predstavama i koncertima za mir  pokrenuti inicijativu u Ujedinjenim narodima da prestane taj strašni rat. Nismo uspjeli mnogo. Oni koji su gospodari  ratova ne slušaju  poeziju i muziku. Valja dići svoj glas protiv nasilja i rata. Ali, unatoč svemu, valja pokušati. Ja sam već dovoljno star i gotovo da imam prava biti umoran od svega, pa i od antiratnih akcija i humanitarnih koncerata. Ali još se ne dam, još se uvijek kao neka  stara divokoza penjem po stijenama  i klisurama tvrđave Minor na Malom Brijunu i vičem  u vjetar  i kišu  Shakespeareove  čarobne stihove dok mojom learovskom  glavom  pršte emocije  i guše grlo od bijesa i očaja, na mojim raspuklim dlanovima umiru ljudi i gradovi.“

Na kraju, „Lepi Rade“, kako ga neki zovu, istaknuo je i ovo: „Priključili smo se vojnoj sili NATO-u. Znači  da smo i mi Hrvati  za neke nedužne ljude – okupatori!“- naglasio je.

Što reći na sve to, osim da Šerbedžija opet „bunca“ i da ga je ponovno zahvatila amnezija.

Kad je počela srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku, kad je zločinačka JNA napala hrvatsku državu, ovaj je čovjek prvo bio u Beogradu, gdje je snimao neke pjesme s Cecom (suprugom ratnog zločinca Arkana), ali i neke filmove, koji su više bili na strani četnika. Nakon toga je, za razliku od većine hrvatskih dramskih umjetnika, pobjegao u Sloveniju, a zatim u Englesku i SAD. „Pobjedonosno“ se vratio u Hrvatsku, sa svojom obitelji, tek kad je Hrvatska pobijedila, a on je za dezerterstvo bogato nagrađen, od stanova do „okupacije“ Malih Brijuna.

Pored toga, kad i danas priča o ratu, on nigdje ne navodi o kakvoj je agresiji bilo riječ, tko je bio žrtva a tko zločinac te o kakvom se to „egzodusu“ radilo.

A to da je u vrijeme velikosrpske agresije pokrenuo neki pokret za mir, to je nešto novo u njegovu životopisu, to više ne pali ni kod djece u vrtiću, pa sve izgleda kao da se sad probudio iz sna.

Ne odgovara mu što je Hrvatska u NOTO-u, pa  optužuje Hrvate da su i oni  nekakvi „okupatori“!

Sramno da sramnije ne može biti, tim prije što ga je Hrvatska nagradila za njegovo „dezerterstvo“ i s najvišim državnim priznanjima!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)