Tko to tamo peva??…

Histerija “napada na Srbe” ne jenjava. Oglasilo se je SNV, u međuvremenu sastalo se je se predsjedništvo HDZ i tko o kome „baba o kolačima“. Ništa više od toga se nije i očekivalo. „Riječki slučaj“, je privremeno utihnuo puštanjem iz pritvora Matka Škalamere.
Odgovornost nekih novinara kojima očigledno RH predstavlja težak kamen na srcu, pa ga se nastoje riješiti kad got to mogu, uputili su javnost kako je Matko Škalamera uhićen na graničnom prijelazu, bez obrazloženja o događaju. Upućena vijest govorila je javnosti „kako je Škalamera bio u bijegu“.
Maliciozno i pokvareno, ali bez odgovornosti pojedinaca.
Brzina pritvaranja Škalamere i donošenje odluke o trideset dnevnom pritvoru, tobože radi utjecaja na svjedoke, bila je poput munje. Tu se ne može kazati da „politika nije imala svoje“ prste, naravno, nitko nije kazao da je, ali koliko koincidencije. Politika je imala svoje prste i kod puštanja MŠ iz pritvora, ali nakon najave protesta Armade i Branitelja.
Zar je trebalo do svega toga doći da je policija ispitala svjedoke, a sud razmotrio cjelokupan događaj.
Slučaj bez presedana i bez posljedica na „korektore“ vlasti.
Nikome ništa, trakavica se nastavlja, ali posljedice ostaju.
Propusti u policiji u ishitrenom hapšenju i odluka istražnog suca, kazuje da odgovornosti nema i hoće li netko od spomenutih odgovarati po „ubrzanom postupku“ – neće, nalogodavci sjede u čvrstim foteljama.
SNV u najnovijem priopćenju hvali hrvatske organe vlasti kako su promptno reagirali. Ne vjeruj Donajcima kad ti i darove nose!

Ništa nije drugačije i u „Kninskom slučaju“, koliko je poznato, netko je prepoznao navijače iz Splita ili možda navijače Splita.
Policija prati, prikuplja informacije, ima doušnike, samo nije dobro da to sve funkcionira „po potrebi“. Može se dogoditi kad se „voda slegne“, pa će biti po narodnoj „pojeo vuk magarca“.
Danas su navijači za sve krivi, a sijači nasilja koje se događa dnevno na malim ekranima valjda su izbor građana. „Što siješ to ćeš i požnjeti“, narodna je i istinita poslovica.
Živimo u periodu vlasti koja ne govori istinu, obmanjuje (u slučaju referenduma). Najnovije je da bi „sindikalni referendum“ za kojeg je prikupljeno 700.000 potpisa mogao završiti kao potrebna odluka koju donosi Državni sabor ili još gore u rukama predsjednika Ustavnog suda Šeparovića.

Političari u RH su jedine zvijezde malih ekrana, što su bogatiji to su poželjniji.
Nasilje u modernoj RH je negdje drugdje – u krađi referenduma, u krađi i prisvajanju tuđe imovine, u nekim sudskim presudama, u iseljavanju, propustima u radu Policije. Tko treba odgovarati za te grijehe struktura. Nitko!

Mislili smo da su prošla vremena kad se „zabranjenim riječima“ prozivalo Tita po nekoj osnovi, pa se je za to „prozivanje“Tita, završavalo u zatvoru na nekoliko mjeseci.

Nedavno smo vidjeli na Korčuli gdje je Ivan Parlov (hrvatski branitelj) nosio transparent veličine A4 papira,na kome je pisalo, „Živio Ćaća“, i tko za vraga, Plenković se je „prepoznao“ u natpisu, a „prekršitelj“ je završio s prekršajnom prijavom remećenja javnog reda i mira.
Na djelu je jačanje represivnog aparata i to do krajnjih granica. Nije samo odgovor na transparent represija represivnog državnog aparata protiv građana RH već se to ogleda u mnogo čemu. Pod krinkom reda, jačaju represivne snage. Gdje su tu ljudska prava!
Bandić ( Plenkovićev politički suputnik, poznat pod nazivom „Žetončić“) tko za čudo „rugala sa sova sjenici“, poručuje da će postrožiti kazne za prekršitelje koji odlažu otpad na divlje deponije kojih je u Zagrebu na stotine.Kad se ne želi odgovornost, krivi su drugi..

Državom upravlja Vlada, policijski i sudski aparat, te se za njih može kazati da su „vlasnici države“, vrlo slično je po Orwellu – članovi „Životinjske farme“.
„Što je dozvoljeno bogovima nije rogovima“.

Napad skupine provokatora i razbijača koji su upali u Petkov caffe u Đevrskama pored Knina, po mnogim novinskim natpisima nacionalno je obojen, iako za sada nema spoznaje o razlozima napada. Ako je točno da je Boris Petko, vlasnik caffea u Đevrskama bio čuvar u kninskom zatvoru 1991. u vrijeme Domovinskog rata gdje su dovođeni, ponižavani, mučeni i ubijani zarobljeni Hrvati. Puno je i previše da se o tom aboliranom pojedincu napiše i jedno slovo, izuzev ako pozadina nije posve drugačija.
Po pričanju preživjelih uznika kninskih zatvora i osvrtom na njihove dane provedene u tim kazamatima dovoljno je spomenuti – lažno streljanje, premlaćivanje u ćeliji tijekom noći, udaranje čizmama zatočenika po svim dijelovima tijela te mučenja na različite načine. Tko i kada je za ta događanja odgovarao.?

Notorni Milorad Pupovac, predvodnik kampanje protiv „ustašizacije“ Republike Hrvatske, Boris Milošević, postali su glavni protagonisti za promjenu odnosa u državi.
Sigurno je u planu neki novi plan Z- 5, jer je onaj prethodni Z-4 davao Srbima – prečanima, državu u državi.
Ovaj novi bi bio dovoljan i s kulturnom autonomijom, jer ona druga autonomija – predstavnička kod izbora u Hrvatski sabor zajamčena im je Zakonom o pravu nacionalnih manjina s dva mandata što se naziva „civilizacijskim dosegom“.

Vraćamo se u doba titoizma u kome je cvjetao represivni aparat, ograničenost govora i javno iznošenje u kom su Srbi bili zaštićeni privilegijama i položajima,.
Povijest se ponavlja, jer malo koji državni aparat može bez represije kad je ona opravdana ili kad je ona neopravdana.
Hrvati, oni koji su se suprotstavili srpskoj najezdi 1991. dobro znaju za kakvu su se državu borili i čiju, pa tko ima pravo mijenjati sudbinu za koju je umrlo 15000 Hrvata.

Jedan od vođa partizanskog ustanka u Lici, 1941. Godine, Većeslav Holjevac, kazao je Titu prilikom Titovog posjeta Zagrebu, Holjevac je tada bio gradonačelnik Zagreba i primio je Tita u svom kabinetu.
Tijekom razgovora Tito upita Holjevca „ Većo, pošten si čovjek, nego reci što mogu učiniti za tebe“, Holjevac mu odgovori „ Bojim se predsjedniče – ništa“?, „Pa kako ništa“, upita Tito,
„Tako što ne možeš učiniti da budem Srbin u Hrvatskoj“.
Tom rečenicom, bila ona istinita ili izmišljena, stvarna ili lažna“ kazuje o kakvom sindromu je riječ kad su u pitanju prava ili visoke privilegije jedne nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj čiji su pripadnici devedesetih godina prošlog stoljeća pokrenuli i sudjelovali u oružanoj agresiji protiv RH, agresiji koja je orkestrirana od JNA i Republike Srbije.
Agresija je imala za cilj prisvajanje i otimanje tuđeg teritorija uz masovnu uporabu svih sredstava, ratnih i još više političkih.
Zašto bi danas, 28 godina poslije Hrvati trebali naivno vjerovati ovome što se danas događa.
Velikosrpska oholost i „vekovna težnja“ izlaska na Hrvatsko more ne prestaje.
Autor ovog teksta je bio svjedok barikada koje su postavili pobunjeni Srbi devedesetih, na pomolu su nove barikade, ali novim sredstvima.
Plenkovićevom partneru Pupovcu, kojeg je sam odabrao, treba jasno reći NE i napraviti odmak od sustavnog širenja straha i nesigurnosti koju propagira Pupovac sa svojim istomišljenicima.
Andrej Plenković nije dorastao zadatku i ulozi na kojoj se nalazi. Na žalost, pokazala se je potpuna nesposobnost ovog briselskog birokrate.
Stoga, za ove slučajeve odgovornost snosi A.Plenković, a ne Milorad Pupovac.
Ako se tko treba ispričati, to je Andrej Plenković. No, njegova isprika nam ne treba, već izbori.
Krađa referenduma „Istina o Istanbulskoj“ i „Promjene izbornog zakona“ je njegovo maslo,
Hrvatima takva politika ne treba, a još manje takvi političari.

Bojovnici hrvatskih postrojbi koji su iznijeli rat na svojim leđima, a mnogi platili krvlju slobodu i demokraciju, ne mogu biti ravnodušni na podmetanja i laži velikosrba i četnika, ne mogu gledati nemuštu hrvatsku vladu i nesposobnost premijera i nemogućnost odgovara na zbivanja.

Ako je Plenković dobio „europsku zadaću“ da približi Srbiju EU, ako u ovom trenutku provodi „disciplinu“ protiv onih Hrvata koji ne misle kao on, vrijeme je da kaže koja mu je zadaća i u čijem to interesu radi. U hrvatskom nije, jer svojim djelima je to pokazao veći broj puta. Narod ne možeš promijeniti, ali možeš sebe. To bi Andrej Plenković morao znati.

Anđelko Jelčić