By Poštovane Gospođe i Gospodo, izuzetna mi je čast što vas mogu pozdraviti u ime udruge Hrvatski domobran Virovitica i reći nekoliko prigodnih rečenica.
Na današnji dan 23. kolovoza 1939. godine potpisan je pakt između Sovjetskog Saveza u kojem su vladali komunisti i Njemačke u kojoj su vladali nacisti. Zbog toga je 23. kolovoz proglašen Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća.
Šuma iza leđa spomenika pred kojim smo se okupili skriva masovne grobnice mnogih žrtava. U ovoj šumi se nalaze Mrtvi jarak i Donji jarak u kojima žrtve čekaju da se njihove kositi izvade iz masovnih grobnica i dostojno sahrane. U dokumentima iz vremena kad su žrtve ubijene spominje se više masovnih grobnica. Najprije se spominje masovna grobnica od 250 ljudi za koju se u Virovitici saznalo oko 16. lipnja 1945. godine. Žrtve su bili većinom u civilnim odijelima, a manji broj je na sebi imao domobranske i žandarske uniforme. Svi su bili konopcem vezani jedan za drugog.
Više od mjesec dana kasnije, 24. srpnja 1945. godine, u istom jaku se nalazi osam novih masovnih grobnica, a u susjednom jarku jedna.
Pismo i Zapisnik koje su suhopoljskih partizani poslali tadašnjem ministru Andriji Hebrangu posve otvoreno govore da su izvršitelji ovih i mnogih drugih stravičnih zločina u Suhopolju i okolici četnici u partizanskim uniformama. Radi se o partizanima Četvrtog bataljuna Pete proleterske crnogorske brigade. Pripadnici ovog bataljuna sami su govorili da su „ranije bili četnici, a sada su prešli u partizane“.
Vojska kojoj su pripadali službeno se od 1. ožujka 1945. zvala Jugoslavenska Armija (JA).
Znak pod kojim su četnici u partizanskim uniformama izvršili ove zločine bio je crvena zvijezda petokraka. Ideologija koja je stajala iza petokrake je marksistički komunizam.
Četnički i komunističko-partizanski pokret su bili u ideološkom sukobu.
Što ih je povezivalo tako da su četnici svoje ubijanje Hrvata mogli nastaviti u partizanima?
Četnički pokret je provodio planski genocid na hrvatskim stanovništvom radi stvaranja Velike Srbije unutar Jugoslavije.
Komunističko-partizanski pokret provodio je genocid nad Hrvatima radi velikosrpskog utjecaju u partizanima, radi učvršćenja komunističke vlasti i radi stabilnosti komunističke Jugoslavije.
Kad je Tito 1959. godine na Brijunima ugostio kipara Ivana Meštrović, Meštrović ga je upitao za masovne pokolje Hrvata, naročito u proljeće i ljeto 1945. godine. Tito je odgovorio: „To se nikako nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje.“ (Prošlost Hrvata nije tek krivo, nego svjesno lažno prikazana, Projekt Velebit, 3. studenog 2017./ Intervju s Kazimirom Katalinićem preuzet iz Hrvatskog tjednika)
Ne treba isključiti mogućnost da su barem neki od počinitelja ovih zločina u Mrtvom jarku nakon osamostaljenja i oslobođenja Republike Hrvatske od nje dobivali mirovine, da su u njoj imali stanove i vikendice te da su u njoj živjeli.
Ove počinitelje kao i druge njima slične uspješno je štitila bivša komunistička vrhuška stasala i sama na zločinu, krvi i upravljanu oduzetom i opljačkanom imovini nakon 1945. godine. To je mogla činiti zato što je u Republici Hrvatskoj sačuvala svoje povlaštene položaje i legalizirala ih kroz privatizaciju kojom je sama upravljala.
Davor Ivo Štier u svojoj knjizi Nova hrvatska paradigma kaže da se ova bivša komunistička elita odrekla Komunističke partije, ali ne i vlasti te da je ostala „vjerna samo titoizmu kao metodologiji očuvanja vlasti i moći pod svaku cijenu“. (Davor Ivo Stier, Nova hrvatska paradigma, TIM press, Zagreb, 2015., str. 90)
Klijentelistički kapitalizam i titoizam su uporišta kojima spomenuta elita čuva svoj povlašteni položaj.
Titoistički antifašizam sa svoje strane čuva i obnavlja crne legende o Hrvatima koji su u Ratu za hrvatsku državnu nezavisnost 1941.-1945. vodili borbu protiv obnove Jugoslavije, protiv njenih komunističkih i četničkih armija. Jugoslavija je bila tamnica, a i grobnica hrvatskog naroda. Povjesničarka Bruna Esih o borbi za obnovu Jugoslavije kaže ovo: „A za očuvanje i obnovu vlastite tamnice mogli su se (i 1941. i 1945. i 1991.) boriti samo naivčine, izdajice i kvislinzi.“ (Bruna Esih: Kako nam Milorad Pupovac želi dijeliti lekcije, kamenjar.com, 20. svibnja 2019.)
Titoistički komunizam nije išao samo za uništenjem nezavisne Hrvatske nego je pokušao uništiti i Katoličku crkvu u Hrvata. Pobio je stotine katoličkih svećenika, mnoge časne sestre, mnoge civile, hrvatske časnike i borce. Sve ove žrtve čine cjelinu hrvatskih žrtava. Kad se ova cjelina sagleda kao takva, otkriva se i otvara novi pogled i na počinitelje i na žrtve. Otkriva se duhovna dimenzija ovih događaja, nova duhovna stvarnost koja nema samo političko obilježje. Ovi događaji otkrivaju se kao apokaliptička borba posljednjih vremena. Dolaskom Titoističkog komunizma hrvatski narod i državu je zapljusnuo val apokaliptičkog zla.
Tko zna gledati taj zna da se događaj na koji se odnosi križ na ovom spomeniku dogodio u prošlosti, ali isto tako zna da ovaj križ ne označava prošlost. Patnje i borbe hrvatskih svetaca i mučenika nisu nešto što pripada samo prošlosti. Tko to ne razumije, taj ništa ne razumije, a onaj tko razumije i voli svoj narod, taj će braniti čast i dostojanstvo oklevetanih hrvatskih žrtava, boraca i vojnika.
Protivnici to jako dobro razumiju. Zato im smeta obilježavanje bleiburške tragedije; zato im smeta proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim. Kad to već ne mogu zabraniti, onda bi htjeli da se bleiburška tragedija ne obilježava na međunarodnoj pozornici. Smetaju im skupovi poput ovog, smetaju im riječi koje se na ovakvim skupovima izgovaraju. Neki od njih bi htjeli da se na ovakvim skupovima ništa ne govori.
Oni sami rade suprotno od onoga što traže od nas: na domaćoj i međunarodnoj pozornici na razne načine ocrnjuju hrvatski narod pa i blaženog Alojzija Stepinca. Ne treba ih podcjenjivati, ali niti precjenjivati. Puno toga je i u našim rukama.
Titoizam i klijentelistički kapitalizam kao nasljednici komunističko-jugoslavenskog političkog uređenja i običaja guše razvoj Republike Hrvatske, ugrožavaju opstanak naroda i države, sprečavaju slobodu argumentiranog govora o Ratu za nezavisnost 1941.-1945., narušavaju pozitivan odnos Prema Domovinskom oslobodilačkom ratu.
Hrvatskom narodu je nametnuta borba koja čeka odgovor. Pojedinci mogu ostati izvan nje i baviti se svojim poslom, ali čitav narod ne može. Na svakom je da odlučimo hoće li borbu prihvatiti, koliko i kako će u njoj sudjelovati i na koju stranu će stati. Hvala na pozornosti!
Vlatko Ljubičić
