By Prvog predsjednika stranke opasnih namujera, druga nad drugovima maršalova druga generala Franju Tuđmana naslijedio je lopina i prepotentna, bahata budaletina Ivo Sanader, njega prevrtljiva, zlokobna i podmukla Jadranka Kosora, nju politički hlebinac, naivac i ustaški sin Tomislav Karamarko, a njega skojevac i europejac Andrej Plenković.
Sve sam ih upoznao i nitko me od njih nije oduševio kao čovjek čovjeka čovjekom označena ili zaboravljena. Tuđmana sam upozunao 27. 2.1989. godine u klubu Društva književnika Hrvatske. To upoznavanje bilo je čudno i na moju štetu. Naime, toga dana bio je tamo veliku skup na kojem su govorili Gotovac, Savka, Tripalo, Veselica, Horvatić, Gabelica, Paradžik, Budiša,Tuđman, Čičak…
Bila je gužva i nije bilo lako imati stolicu. Ljudi su posvuda stajali, u prostoriji, predsoblju i u hodniku. Za jednim okruglim stolićem kao oko sinije nekako smo se zbili: Neven Jurica, Dubravko Horvatić, Jozo Laušić, IvanTolj i ja. Slušali smo govornike i komentirali govore, pa kad je govorio Tuđman, stalno je Dodo ponavljsao : Bravo Franjo, jeba će ćuk, bravo Franjo…a Jozo Laušić je ponavljao, tako, tako, generale i budući predsjedniče. Misliio sam da bulazne u piću Dubravko Horvatić, zvani Dodo i Jozo Laušić, zvani hrvatski Hegel u opancim. Kad je završio govor ja sam otiša radi sebe, pa kad sam se vratio iz ćenife, neki je postariji čovjek svijetle sjede kose sjedio na mojo stolici i nešto čavrljao s Horvatićem.Stao sam iza njega, uhvatio se rukama za naslon stolice i rekao da je to moja stolica i da sam tu ja sjedio, a on se meškoljio dok je Dodo meni dobacio, da znam li tko je taj čovjek, a ja sam rekao da ne znam i da me baš briga koje da je, a on je rekao da to njegov prijatelj general FranjoTuđman. Kad je Dodo to rekao, Tuđman se diže s moje stolice, a ja mu velim:
Vi od stolice do stolice dogurali do gnerala, a ja ni do kaplara.
On se kiselo nasmiješio i otišao, a mi smo nastavili benetat, mudrovat, pa je Dodo u jednom momentu rekao: Ante, jeba te ćuk kud si digao i otjerao Franju. To ti je budući predsjednik države. Rekao sam mu da me partizanski generali ne zanimaju ko crtno pod noktom. To se dogodilo, u veljači 1989. Na čuvenom skupu u Klubu hrvatskih književnika. Godinu kasnije, general Tuđman postao je predsjednik države Hrvatske. U jagmi za vlast poslije izbora, mene je zapala funkcija predsjednika općine Susegrad. To je općine veličine tri Duvna po broju stanovnika. Mene su metnuli na mjesto predsjednike te općine u kojoj sam tada živio. Ja sam htio da mi dadnu uređuje Večernji list, a oni su odredili me na općinu, en ti općinu i kad sam prihvatio se te funkcije. Nisam tamo bio dugovit, pa sam ubrzo dao ostavku i vratio se radit svoj posao novinara i urednika u Večernjem listu. Čopor udbaša i partijaša poput bijesnih pasa krenuli su na mene i malo je falilo da me nisu rastragali. Predvodio ih je Manolić. Sve se to događalo s prešutnim pristankom partizanskog generala, kojeg sam digao sa stolice. On i Manolić nisu bili dobri ljudi. Zapravo, mene su na neki način prisilili da budem predsjednik općine Susegrad, pa kad sam pristao nisam bio dugo na vlasti. Tuđman je preko Manolića i Milivoja Kujuddžića (bivši major ozne) i čopara novopečenih udbašića smijenio me, ponizio do daske i duboko povrijedio kao čovjeka i književnika. Bio sam prvi Hrvat u obnovljenoj i slobodnoj državi Hrvatskoj koji je dao ostavku. Poslije mene dao je minstar gospodarska Babić i tako dalje. Franjo tuđman bio je veliki političar i državnik, a kao čovjek bio je zlopamtilo, osvetoljubiv i neugodan prema djeci ustaša i domobrana. Bio je partizuan od glave do pete. Nisam vjerovao u njegovo obraćenje, kao ni u mog profesora Tomca. Ono što sam dožio od Tuđmana kad sam došao s dvojicom ljudi kod njega na razgovor s dvojicom ljudi; jedan je bio iz Zagreba, (Šegvić) a drugi iseljenik iz Toronta (Šarčanini). Kažem i ne lažem, kad smo došli u njegov ured i sjeli, on se okomio na mene takvom žestiunom, da sam ostao zapanjen, kao i dvojica ljudi koje sam dovio radi ulaganja i povratka naših iseljenika; kažem i ne lažem, ono što sam tada pred njima doživio od partizanskog generala i predsjednika države Hrvatske, nije za priču, ni za javnost. To ćemo on i ja riješit pred Božjim licem u onaj dan sučenja svega što je ikad bilo i postojalo. Znam da me i danas boli do nepreboli njegov nasrt s pozicije vlasti na mene kaoji sam nekoliko dana prije dao ostavku na položaj predsjednika općine Susedgrad i na sve stranačke dužnosti. Još uvijek nisam saznao, a ne znam hoću li ikad saznati zašto su bili onako brutalni prema meni Tuđman i Manolić. Nit sam ja podnosio njih, nit oni mene. Ništa im nisam skrivio,a oni meni jesu. Partizani su ubili na pravdi Boga velikoga moje ujce i strica u našemu selu 1942. godinee, pa nisam podnosio ništa partizansko. Rekao sam tu tragediju u baraci prije izbora. Mora da je netko od začinjavaca hadezoavaca prenio moju priču Tuđmanu i Manoliću, pa se onako bili okrutni prema meni i mojoj obitelji kad su došli navlast 1990. godine. Bnakon što su me smi jenili i ponizili, vratio sam se na svoje radno mjesto u Večernji list. Kad sam se vratio u Večernji list nastavit radit svoju posao, dobio sam otkaz iz čista mira! Mislim da je to bilo iz njegova hira! Možda sam mu skrivio, kad sam na nekom sastanku stranke opasnih namujera, govorio o partizanima kao navećim zlotvorima u hrvatskoj povijesti, zločincima, koji su puno zla nanijeli hrvatskom narodu i mojoj obitelji. Prije izbora sam govorio, da partizani i komunisti nebi smjeli biti na vlasti u novoj, samostalnoj i slobodnoj državi Hrvatskoj. Ova i ovakva država Hrvatska njihovo je nasljeđe. Oni su i njihovi potomci bili ,jesu i ostali na vlasti u zemlji Hrvata od 1945. do danas. Oni „usrećuju“ hrvatski narod od 1945. godine do naših dana,do ove 2020. Do sada, do naših dana, do ovoga vremena kineskog virisu korone. Što će biti poslije korone bumo videli, kako bi to kazali naši Zagorci. Dva su Zagorca bila presudna u mom životu, maršal i njegov general. Mana kraju šalu i osobne stvari, istine radi: Franjo Tuđman, bio je veliki političar državnik i mali čovjek kao čovjek. Barčevim riječnikom rečeno: veličina malenoga očitovala se dobro i uspješno u stvaranju države jednog starog, malobrojnog, evropskog naropda; i, da prostite, zajebanog naroda!
Ivu Sanadera upoznao sam preko mog cimera i sveznadara pokojnog Rade Dodiga. Oni su zajdeno bili četiri godine u splitskom sjemeništu. Njih su dva išli preko glavnog gradskog trga u jesen 1987. Pa smo u jednom zagrebačkom kafiću zaružilo uz travaricu. Nije mi sjeo tada,a ni kasnije kao čovjek taj prepotentan i umišljen klemptoman. Silno je razoračao svog cimera i šul kolegu Radu, ali ne i mene, kad je uradio ono što je učinio hrvatskom narodu kao premijer i predsjednik stranke opasnih namjera. Oprostio bih ja njemu što je učinio meni, ali ne mogu štoje sebi i hrvatskom narodu.
Jadranku Kosor upoznao sam kod vikendice Gojka Beroša, na brdu Voloder na domak Kutine. Desetak dana prija obračuna Pašalića i Sanadera: kažem i ne lažem, tamo se u toj Beroševoj vikendici, točnije ispred nje,na brdu kao da smo na Libu,odakled je pucao pogled na okolicu, za dugim stolom ispred te drvene kuće, prije izbora našlo neko birano društvo trenutnih političara i budućih vlastodržaca: Šeks, Bebić, Jadranka Kosor…Sjedio sam između nje i Luke Bebića. Tada me Luka iznenadio poznavanjem moga sela Borčana. Kod njega u Metkoviću kad je bio tamo na vlasti radio je naš Puza, pa su dva puta pekli janje u Borčanu. Veli Luka da nikad nije jeo ukusnije janjetinu. Jetko sam se našalio, da kako neće bit ukusna kad je bila džaba. Gojko je u jednom momentu ćučno pored Jadranke i mazio je po kolinu gvoreći kako ima plemenito kolino i lipu haljinu, a ja sam dobacio, a kakvo je tek dražesno ono ispod haljine, pa se ona smijala i smijala i bome dobro jela, a još bolje pila. Glumila je dobro katolkinju i Hrvaticu. Mogao sam je upoznati u biblijskom smislu, a nisam i nije mi žao radi toga. Čime je i kakok bila zaludila generala Franju, nije mi jasno, pa ju je pozvao sebi i metno na vlast, kako se to kaže po naški, duvanjski. Ona se držala Sanadera ko pijan plota, sve do njegova pada.Kad je on pao, ona ga više nije poznavala, pačak nije hrjela nikad kasnije izgovorit njegovo ime. A znala je reći dok je Ivol bio na vlasti, a ona pri vlasti: Kud Ivo tud i ja!
Karamrko, crtni Marko. Njega sam upoznao davno još za Juge. Bio je u mladeži Miovaca. To su tada bili momci i cure, mahom studenti okupljeni oko katoluičkog lista za mlade MI. Taj katolikčki list za mlade Mi radili su i uređiovali brat generala Ivana Tolja, don Jozo Mario i zanimljiv, narodni čovjek svećenik Anđelko Kaćunko. U tom listu pisali su tada pod pseudonimima državotvorni hrvatzski pisci i pjesnici. Karamrko je hlebinac, dobričina i naivac. On krene na premijersku stolicu i najavljuje lustraciju. Govorio sam mu da se tako ne radi u politici. Kad dođeš na vlast, onda govori o lustraciji. Popušio je zbog svoje naivnosti i političke nezrelosti. A tomu je dosta doprinijela ona ženturača rasturača, što ga uspjela rauzvest od njegove žene plemenita roda i dvoje djece.
Što reći o sadašnjem predsjedniku stranke opasnih namjera i premijeru, ne znam. Dobro mu poznajem oca Marija. Bio mi je profesor. Taj mladac ispekao je diplomatski zanat po tim političkim Augijevim štalama na starom kontinentu. Niti miriše, nit smrdi! Meni on djeluje kao neko strano tijelo, koje se nametnulo stranci opasnih namjera, pa sada ta stranka polako tone poput Titanika u živi pijesak komunističke baruštine, strančarenja, (145 stranaka) mnogoudrugarstva (55 tisuća raznih udruga) i političkog primitivizma i sluganstva nekim političkim svjetskim maherima i hrvatskim makrolopovima. Djeca drugarica i drugova na vlasti idu na…djeci onih drugih, koji teško podnose stvarnostm,a još teže takvu vlast.
Takvo stanje i ozračje tjera relativno mlade Hrvate u tuđinu. Tako je za vladavine skojevca evropjeca Plenkovića, iselila iz Hrvatske više od stotinu tisuća relativno mladih Hrvata. Ne odlaze u tuđinu samo pojedinci, nego čitave obitelji, pa je tako zlo i naopako, kako kažu statistike, posljednje četiri godino iz Hrvatske iselilo 27 tisuća obitelji.
Ante Matić
