Ja nemam drugi dom “Hrvati nemaju pravo na zemlju koju nazivaju Hrvatska.”…

ČINJENICA

Uobičajeno shvaćanje je da su svi Hrvati nakon 1991 godine ratnih stradanja , izgubljenih života , smatrali da smo se obranili od agresora utvrdili svoje granice i ako su i one diskutabilne naravno na našu štetu.

No svaki rat ima svoju cijenu pitanje je koliku cijenu danas plačaju Hrvati koji se hrvatima opet ne smiju zvati , ne smiju pričat o svojoj prošlosti , o svojim dijedovima koji su naravno na ponos istinskim Hrvatima, ..

Sramimo se Nezavisne Države Hrvatske , zašto bili su agresori ? pa što su onda bili četnički vojvode ?

Što su bili partizani iza kojih su ostali masakri nad Hrvatskim žrtvama, tko će mi odgovorit na to a mi ih još futramo mirovinama sramota.

Ja nemam drugi dom ja sam Hrvatica moj otac je bio Hrvat , djed , pradjed , čukn djed itd oni onda živi i njihova brača svoje su živote položili ZA DOM I NDH i da se ja stidim ma koga ? Ja sam ponosna rodila me Majka Hrvatica , i imam Kčer koja je ponosna Hrvatica

Srbi su temeljili svoju tvrdnju na zemlju Hrvata neki njihovi razmetni sinovi nikad Hrvatsku nisu ni doživjeli, njihova je teorija gdje je jedan srbin tu je srbija , ali san o velikoj srbiji i te kako je rasplinila Hrvatska obrana duša i srce Hrvata BVB.

Čak i nakon uništenja naših gradova , a za čudo tvrdili su da su to njihovi gradovi koje su do temelja razarali pa i progonstva, njihova „istina u njihovim glavama sigurna sam živi i danas“

Ali ispostavlja se da to i nije najveći problem koliko smo mi i naše loše vlasti , problem sami sebi.

I sad ispod svega dolje navedenog ostaje samo pitanje hočemo li se jednom zagrlit uz rane devedesete ili nas opet čeka avnoj i drugovi i drugarice , gospodo Hrvati na nama je pa neka padnu odluke , jer tuđe nečemo ali svoje ne damo . Za Domovinu Uvijek Spremni , Hrvatskoj Odani Kčeri i Sinovi …A koji danas ne smiju spominjat ni svoje Generale da ne bi bili blokirani , kuda ide ovaj svijet ? očito je to pitanje svih pitanja . !!

Dvije Jugoslavije

Slabljenjem Turskog Carstva sve više jača Srbija, pa se u balkanskim ratovima 1912.-1913. proširuje na jug. Nakon Prvog svjetskog ratapobjedničke sile stvaraju najprije Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a onda Kraljevinu Jugoslaviju (1929.) pod srpskom dominacijom. Srbisu dominirali i u Titovoj Jugoslaviji od 1945. do njezina raspada, desetak godina nakon Titove smrti.

Kraljevina Jugoslavija

Austro-Ugarska je bila uznemirena jačanjem Srbije, koja joj je remetila planove za prodor na istok. Nakon sarajevskog atentata objavljuje rat Srbiji 28. srpnja 1914. Tada je počeo Prvi svjetski rat. Cerska i Kolubarska bitka bile su prve savezničke pobjede u Prvom svjetskom ratu. Povlačenje preko Albanije počelo je 1915. Tri godine kasnije probijena je Solunska fronta. Krajem studenoga priključenje Kraljevini Srbiji proglašavaju Baranja, Bačka, Banat, Srijem, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se plašila talijanskog napada, ujedinila se sa Srbijom odlukom Narodnog vijeća u Zagrebu 25. studenog 1918.

Dana 1. prosinca stvoreno je provotno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a ubrzo i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. promijenila ime u Kraljevina Jugoslavija. Kralj Aleksandar Karađorđević ubijen je 1934. u Marseillu od strane makedonskog VMRO i hrvatskih Ustaša.

U Drugom svjetskom ratu, Jugoslavija je okupirana od strane Hitlerovske koalicije. Bačka je pripojena Mađarskoj, Istočni Srijem je vraćen Hrvatskoj, a Banat je bio pod posebnom njemačkom upravom. Sužena Srbija je imala vlastitu lokalnu upravu, koja je surađivala s Nijemcima. U narodu je ova tvorevina dobila ime Nedićeva Srbija ili Vlada nacionalnog spasa.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Srbiji su djelovali: „Jugoslovenska vojska u otadžbini“ (tzv. četnički pokret) generala Dragoljuba Draže Mihailovića, partizanski pokret Josipa Broza Tita, te kvislinzi Srpska državna straža generala Milana Nedića i Srpski dobrovoljački korpus Dimitrija Ljotića.

SFR Jugoslavija

Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine zabranjen je povratak u zemlju dinastiji Karađorđevića, a Jugoslavija je proglašena za republiku pod nazivom Demokratska Federativna Jugoslavija. Ovaj naziv je ubrzo (1946.) promijenjen u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a Srbija postaje jedna od pet federalnih Narodnih Republika.Ustavom Jugoslavije od 1963. godine država mijenja naziv u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i dobija svoju šestu federativnu republiku – Bosnu i Hercegovinu, a država Srbija mijenja naziv u SR Srbija. U sastavu SR Srbije su se nalazile dvije autonomne pokrajine: SAP Vojvodina i SAP Kosovo.

Raspad Jugoslavije

Ideolozi Velike Srbije pod vodstvom Slobodana Miloševića pokušali su početkom 1990-ih pokoriti jugoslavenske države najprije pohodima srpskih mitingaša, što su uspjeli u Crnoj Gori i uz pomoć policije na Kosovu – sve pod izgovorom da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Od 1991. do 1995. Srbija je bezuspješno pokušala pripojiti Bosnu i Hercegovinu,velike dijelove Hrvatske, te etnički očistiti Kosovo, a kratkotrajno je ratovala i u Sloveniji. Crna Gora i Srbija su se udružile u Saveznu Republiku Jugoslaviju, 2003. prozvanu Srbijom i Crnom Gorom. Godine 2006. Srbija neovisnošću Crne Gore i sama postaje samostalna, dok je Kosovo 2008. postalo neovisno, iako srbijanske vlasti to ne priznaju.

 

Sve ovo dovelo je do velikog bahaćenja srba nad ostalim regijama bivše jugoslavije i samam tim ono ne izbježno.

Razdoblje između 1945. i 1980. godine

Kraj Drugoga svjetskog rata označio je i početak nove države, FNR Jugoslavije, koja je bila federativnadržava pod vodstvom jedne stranke – Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja kasnije mijenja ime u Savez Komunista Jugoslavije (SKJ).

Nakon 1948. godine FNR Jugoslavija politički se i gospodarski odvaja od zemalja Varšavskog ugovora, te je prisiljena tražiti vlastiti put u polariziranom svijetu.

Glavni teoretičar socijalističke Jugoslavije, po mnogima i osoba utjecajnija od samog Josipa Broza Tita, bio je Edvard Kardelj. Kardelj je, uz Titovu potporu, odlučio iskoristiti situaciju u kojoj se nalazi Jugoslavija (između dva međunarodna bloka), te političkim i strateškim potezima osigurati dovoljno materijalnih resursa kako bi uspostavio socijalističko samoupravljanje. Kako je u teoretskoj premisi komunizma bilo postepeno slabljenje države i prepuštanje uprave društvenoj zajednici, zamišljen je grandiozni projekt najdemokratskije zemlje na svijetu u kojoj su sami proizvođači vlasnici sredstava za proizvodnju. U predodžbama komunističke nomenklaturestranka na vlasti ionako je predstavljala vizionara, a ne upravljača državom (što nesumnjivo nije odgovaralo stvarnoj situaciji jednog totalitarnog političkog sustava, u kojem je “Partija” bila pokretač svega i arbitar apsolutno svega). Nacionalizam je predstavljao najvećeg protivnika te države, te su Kardelj (Slovenac) i politička elita okupljena oko njega smatrali da se je najveća opasnost za Jugoslaviju centralizam (koji je u Jugoslaviji uvijek imao jak srpski pečat), te da pojedinim republikama treba pružiti što širu samostalnost.

U tada još centraliziranoj zemlji, s državno upravljanom ekonomijom, takvom konceptu usprotivili su se pobornici postojećeg sustava, u prvom redu politička elita SR Srbije pod vodstvom Aleksandra Rankovića, tada jednako utjecajnog kao i Kardelj. Ranković je u toj borbi i politički i fizički eliminiran te je pobijedila Kardeljeva koncepcija.

Usprkos događajima Hrvatskog proljeća 1971., kad se zahtijevalo veću samostalnost SR Hrvatske u odnosu za federaciju, Kardeljev koncept kulminirao je donošenjem Ustava iz 1974. godine.

 

HRVATSKO PROLJEĆE OSTAVILO JE NA HRVATE NE IZBRISIVE TRAGOVE

Razdoblje poslije 1980. godine

Nakon smrti Josipa Broza Tita postupno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, te općenito zbog činjenice da se u Jugoslaviji kakva je bila ne realiziraju u dovoljnoj mjeri srpske nacionalne težnje. Postupno se oblikovalo stajalište o (tobože) neravnopravnom položaju i zakinutosti Srba i Srbije. Ono je prvotno iznešeno u akademskim krugovima (za širu javnosti tada neobjavljeni Memorandum SANU, koji je u suštini predstavljao pokušaj da se velikosrpski koncept iskaže na jedan naizgled prihvatljiv način) odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni službeni zahtjevi za drugačijim položajem pokrajina, ali i neslužbeni (u komunizmu se “neslužbeno” može zahtijevati jedino ono što Partija dozvoljava zahtijevati, ako se ne želi riskirati zatvor) zahtjevi iz Srbije za ujedinjenjem svih Srba u jednu teritorijalnu cjelinu, u početku kroz traženje uspostave autonomnih pokrajina na području Hrvatske. U tom kontekstu Hrvati su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu te za diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Jedna od točaka razdora u Hrvatskoj bila je i rasprava o amandmanu na Ustav SR Hrvatske o jeziku, što ju je 1985. potaklo Predsjedništo SRH, tražeći da se dotadašnja formulacija po kojoj je „u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski jezik“, promjeni u formulaciju da je „u službenoj upotrebi hrvatski ili srpski jezik.“ Rasprava se o tome posebno rasplamsala 1988. kad je to pitanje došlo na dnevni red Sabora.

Slobodan Milošević dolazi na vlast i ruši klimavu ravnotežu snaga u Jugoslaviji

Godine 1987. na čelo SK Srbije došao je Slobodan Milošević, koji je ubrzo prepoznat u Srbiji kao osoba koja može riješiti pitanje Kosova i položaja same Srbije u federaciji. Njemu u podršku, od ljeta 1988., organiziraju se masovni mitinzi po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se zahtijevalo preuređenje Jugoslavije (tzv. antibirokratska revolucija). Pošto je pritiscima ishodila smanjenje ovlasti pokrajina (a Kosovu vratila i naziv Kosovo i Metohija), te promijenila političko vodstvo pokrajina, a onda opet nasilnim putem i vodstvoSR Crne Gore, te na taj način osigurala četiri glasa (od osam) u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta pokušala nametnuti i ostalim republikama. Na udaru te promidžbe najprije su se našle SR Slovenija i SR Hrvatska, koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu. Već prije demokratskih izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, što se očitovalo prilikom organizacije mitinga posebice u Kninu.

Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila je i njihova otvorena pobuna (tzv. balvan-revolucija), koja je imala podršku vodstva Srbije i Crne Gore, te logističku potporu srpskog dijela JNA. U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj.

Prikaz maksimalističke težnje ostvarenja plаn Velike Srbije, do crte Kаrlobаg-Ogulin-Kаrlovаc-Viroviticа.

najveći postignuti opseg velikosrpskog osvajanja 1990.-ih godina

Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. nakon održavanja višestranačkih izbora u Hrvatskoj oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti:vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom

ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.

Gubitci u Domovinskom Ratu :

Na strategijskoj razini Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj ili manjoj mjeri nastanjena etničkim Srbima. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta. Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije bojišta.

U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija.

U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji.

Naposljetku je – kao svojevrsna četvrta etapa – preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano bez korištenja vojne sile, uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).

Intenzitet sukoba je u prvoj etapi rata rastao, kako je radikalna srpska politika uspijevala ovladavati mogućnošću da oružanom silom djeluje protiv Hrvatske: u kolovozu 1990. godine nastaju neredi u kojima se blokiraju prometnice u blizini naselja sa srpskim stanovništvom (“balvan revolucija”); u ožujku 1991. godine počinju prvi oružani sukobi srpskih pobunjenika – kojima je do tada JNA ilegalno podijelila goleme količine naoružanja i organizirala ih u oveće postrojbe – s hrvatskom policijom; u kolovozu 1991. god. počinju napadi na Vukovar u koju se uključuju krupne oklopne jedinice s masivnom topničkom i zrakoplovnom podrškom; 7. listopada 1991. godine borbeni zrakoplovi JNA raketiraju banske dvore u Zagrebu, u pokušaju da se pobije vrh hrvatske vlasti, a širom Hrvatske pokreću se vrlo agresivne operacije u pokušaju da se posve slomi hrvatsku obranu: tek nakon toga je Hrvatska posve prekinula vezu s jugoslavenskom federacijom: jugoslavenski dinar se i poslije toga stanovito vrijeme koristio kao sredstvo plaćanja (i) u Hrvatskoj, dok nije 23. prosinca 1991. godine zamijenjen hrvatskim dinarom (ISO_4217: HRD; jugoslavenski dinar je razmijenjen u hrvatski dinar prema tečaju 1:1). U počecima rata iz mjeseca u mjesec raste spremnost profesionalnog sastava JNA i hrvatskih Srba da sudjeluju u protuhrvatskim oružanim akcijama, dostigavši vrhunac u vrijeme bitke za Vukovar od kolovoza do studenog 1991. god. i bitke za Dubrovnik u isto doba. Oružane snage srpske pobune su organizirane izravnim dodjeljivanjem elemenata JNA, uključujući tu čak i zrakoplovne postrojbe, da služe kao Srpska vojska Krajine, ne prekidajući ni u jednom razdoblju rata opskrbu i dotok zapovjednog kadra iz Srbije – ali i organiziranost Hrvatske da brani svoju suverenost i teritorijalnu cjelovitost: kraj rata 1995. godine nastupa u vrijeme kada se odnos snaga odlučno preokrenuo na hrvatsku stranu.

U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 premaDraženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcimaRatom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorijaNijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

U obrani Hrvatske sudjelovalo je 5% žena, odnosno njih 23.080, od kojih je 127 poginulo, a 1113 ostalo trajnim invalidima.

Prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.Prema drugim podatcima, uništeno je 180.000 domova, 25% hrvatskog gospodarstva te prouzročeno 27 milijarda USD materijalne štete.

Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se s 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

Tragičnost hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata jest u tome što napadač nije imao namjeru samo fizički osvojiti ozemlje. Bît je bila i u potpunom uništenju identiteta Hrvatske i Hrvata – čovjeka, kulture i povijesti. O tome najbolje svjedoči granatiranje šibenske katedrale i zadarske prvostolnice. Kratki video pregled zbivanja u ratu preko zemljovida.

Vremenski i u praktičnom smislu, domovinski rat se zapravo ne može sagledati posve odvojeno od rata u Bosni i Hercegovinikoji se odvijao u isto vrijeme na obližnjem prostoru, s istim agresorom koji je imao jedinstveni cilj – stvaranje Velike Srbije; ta se dva susjedna prostora mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište.

Jačanje Hrvatske

U razdoblju od stabilizacije ratišta 1991. god. i razmještaja snaga UN, Hrvatska je ustrajno radila na ustrojavanju vlastitih oružanih snaga i službi sigurnosti, razvoju svoje diplomacije i stabilizaciji monetarnog i gospodarskog sustava.

Kopnene snage i Hrvatska ratna mornarica ostale su u pretežnoj mjeri opremljene naoružanjem zarobljenim od JNA (osobito u presudno važnoj Bitki za vojarne 1991.), koje je dopunjavano radom hrvatske industrije i stanovitim uvozom – prvenstveno naoružanja istočnoeuropskog podrijetla – koje se zbog zabrane uvoza naoružanja na područje bivše Jugoslavije (međunarodna mjera koja je stavljala u očitu prednost Srbiju, koja je uspjela prisvojiti pretežni dio naoružanja bivše JNA) odvijalo putem tajnih operacija. Takve su nabavke bile presudne za jačanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, obzirom da od JNA nije zarobljena značajnija količina sustava za taj rod vojske: kod nabave te vrste ratne opreme uspjelo se postići vrlo povoljne cijene, što je uvelike “poštedjelo” državni proračun zemlje u ratu.

Intenzivno se radilo na boljem obrazovanju i uvježbavanju vojnika i policajaca. U HV, s dosta se uspjeha ustrojilo veće tzv. gardijske postrojbe, koje se nastojalo popuniti vojnicima s profesionalnim ugovorima, koji su bili u neprestanom angažmanu u borbenim postrojbama i razina čije je psihofizičke spremnosti i vojne vještine bila veća od onoga kod vojnih obveznika koji su novačenim temeljem opće vojne obveze: gardijskim postrojbama će se povjeravati najsloženije zadaće.

Nakon što je u početnim fazama rata Hrvatsko gospodarstvo djelovalo u uvjetima vrlo visoke inflacije koja je predstavljala značajku cijele jugoslavenske ekonomije 1980.-ih i početkom 1990.- ih godina, inflacija je 1994. godine za vlade Nikice Valentića stavljena pod kontrolu te je za Dan državnosti 30. svibnja 1994. godine uvedena hrvatska kuna. Za razliku od stanja u zadnjim godina SFRJ, koje su bile obilježene stalnim nestašicama energenata i raznih proizvoda poput deterdženata, jestivog ulja i kave, u neovisnoj Hrvatskoj takvih nestašica nije bilo; mora se međutim reći da je su plaće i mirovine bile vrlo niske, barem do svladavanja inflacije 1994. godine. Zahvaljujući primirju, donekle je funkcionirao i turizam, osobito na područjima Istre i Kvarnera, do kojih se moglo iz Europe doputovati na normalni način. Stabilizirano gospodarstvo – koje nije bilo na predratnoj razini ali je funkcioniralo vidno bolje od gospodarstva Srbije pritisnutog međunarodnim ekonomskim sankcijama, a osobito bolje od gospodarstva na područjima srpskih paradržava na teritorijima Hrvatske i BiH – predstavljalo je važan oslonac u obrambenom naporu.

Slabo stanje ekonomije je, pak, jako oslabilo neprijatelja: na sjednici Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije od 21.srpnja 1994. godine izneseno je da je “saveznim budžetom za 1994. godinu utvrđen vojni budžet od 1.264.000.000 dinara, ili 57% od predloženog minimalnog iznosa”, kojim je omogućeno “samo preživljavanje”, pa je “Generalštab Vojske Jugoslavije u osnovi pokrio redovan život i rad vojske, no bez povećanja mera borbene gotovosti i popune ratnih materijalnih rezervi”. Zbog takvog budžeta “još više se pogoršalo stanje opremanja, naoružanja, vojne opreme, ratnih materijalnih rezervi i tehničkog obezbeđenja”, posebice zato što su “veće količine ubojnih sredstava, 3.640 tona, ustupljene Srpskoj vojsci Krajine i Vojsci Republike Srpske”, čime je “povećan broj kritičnih vrsta ubojnih sredstava, čija je popuna ispod 50% potreba (pešadijske municije za podršku bilo je 37%, artiljerijske municije za podršku 46%, protivavionske municije cevne 49 %)”. U tom trenutku su “rezerve bile veoma kritične za 29 vrsta značajnije municije”.

U razdoblju 1992. – 1994. godine Hrvatska je involvirana u složena ratna zbivanja u BiH: ta država zacijelo ne bi opstala bez podrške Republike Hrvatske.

Tijekom rata je Hrvatska čitavo vrijeme brinula o najmanje pola milijuna prognanika (iz RH) i izbjeglica (iz BiH, te iz Srbije), u nekim trenucima preko 700.000 njih. Organiziranom skrbi za taj dio stanovništva, uspjelo se većinu njih održati vezanom uz Hrvatsku, te se nakon rata većina njih vratila u svoje domove, ili barem ostala živjeti u domovini.

Završne operacije

Hrvatska zastava na Kninskojtvrđavi

Podrobniji članak o temi: Operacija Oluja

Budući da je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i plan Z-4 (siječanj 1995.) koji joj je davao najširu autonomiju, sporazumno rješenje bilo je sve manje izvjesno, a nazočnost mirovnih snaga išla je na ruku agresoru jer su one svojom nazočnošću zapravo štitile stanje postignuto nasilnim putem. Hrvatska je bila suočena s prijetnjom zaleđivanja takva stanja, s mogućnošću da se okupirana područja u budućnosti sjedine sa Srbijom. Povremeni pregovori davali su tek vrlo ograničene rezultate i mala poboljšanja; takve je naravi bilo i otvaranje autoceste preko Okučana u okviru tzv. gospodarskog sporazuma iz prosinca 1994.. Prestanak komunikacijske blokade pokazao se psihološki razornim za okupacijsku vlast pa su na auto-cesti zaredali incidenti kako bi se ona ponovno zatvorila. To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti niti postupnu reintegraciju. Nepoštovanje sporazuma bilo je povod za vojno-redarstvenu akciju Bljesak 1. i 2. svibnja 1995., kojom je oslobođeno više od 500 km2 teritorija u Posavini i zapadnoj Slavoniji. Po učinkovitosti i brzini provedbe, po logističkoj koordiniranosti, kao i po rasulu što ga je unijela u sve strukture pobunjeničkih vlasti, ta je akcija rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući pobunjeničku vlast pred alternativu brze integracije ili vojnoga poraza. Pregovori o tome početkom kolovoza ponovno nisu dali rezultate, niti su pružili ikakva jamstva za mirno rješenje, pa je Hrvatska bila prisiljena okrenuti se ostvarenju druge velike vojno-oslobodilačke operacije nazvane Oluja.

Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman – Izetbegović o vojnoj suradnji s BiH, koji je potpisan bio 22. srpnja 1995. u Splitu. Na temelju tog sporazuma izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH (Ljeto ’95) kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz Bosanskoga Grahova i Glamoča. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu velikosrpske pobune u Hrvatskoj.

Hrvatske oružane snage 4. kolovoza 1995. iz više su smjerova probile srpsku obranu. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne postrojbe MUP-a, a u zaposjedanju terena pratile su ih domobranske postrojbe. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150.000 ljudi, što je zahtijevalo složenu i preciznu razradbu. Glavninu udara nosile su gardijske brigade HV-a. Već 5. kolovoza oslobođen je Knin, a do 7. kolovoza, kada je operacija završena, i cijelo dotad zaposjednuto područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH. Srpske snage povukle su se u rasulu; odlučnog otpora bilo je samo na manjem broju mjesta, te su hrvatske snage u vrlo opsežnoj operaciji imale ukupno 174 poginula pripadnika. Zajedno s oružanim snagama iz Hrvatske je pobjegla i većina srpskog civilnog stanovništva (ukupno je na području zahvaćenom Operacijom oluja živjelo 1991. godine 168.437 ljudi, od kojih je dio iselio ili dezertirao prije te vojne akcije, a približno 25.000 bio je uključen u borbene postrojbe). Ponašanje HV-a i hrvatske policije prema zatečenom srpskom stanovništvu za vrijeme operacije u pravilu je bilo korektno, međutim su se poslije dogodili slučajevi osvete kao i paleži i pljačke – Hrvatski helsinški odbor izbrojao je poimenično 410 ubijenih civila u bivšem “sektoru Jug” te 267 u bivšem “sektoru Sjever”, dakle sveukupno 677 civila (popis HHO-a je poslije označen u znatnoj mjeri nepouzdanim, jer su tijekom suđenja generalima Gotovini, Markaču i Čermaku kod MKSJ dokazani brojni propusti u sastavljanju izvješća – n.pr. pribrajanje poginulih pripadnika vojnih postrobi među civilne žrtve, prikazivanje osoba umrlih prirodnom smrću kao ubijenih i dr.[80]; DORH iskazuje da prema svojim službenim evidencijama raspolaže podatcima o 214 osoba ubijenih u zločinima počinjenima tijekom i nakon operacije “Oluja) – što je negativno odjeknulo u inozemstvu, doduše znatno manjom žestinom nego kad su velikosrbi protjerivali Hrvate i pljačkali i uništavali imovinu Hrvata, nesrpskih manjina te Srba koji su ostali odani hrvatskoj državi.

Čak i u takvoj situaciji, Srbija je pokazala, kao i velikosrpski političari u Srbiji i Crnoj Gori da namjeravaju zadržati ono što su okupirali u Hrvatskoj prije četiri godine; Vojislav Šešeljje čak predložio protuofenzivu, zauzimanje Osijeka kao odgovor na hrvatsku ofenzivu te bombardiranje Zagreba projektilima tipa Luna koji ostavljaju krater dubine 300 metara kao uzvratni udarac na granatiranje Knina”,a neki mediji su izvješćivali o tome da Srbija šalje tenkove na granicu s Hrvatskom, jer se ne želi odreći okupiranog hrvatskog Podunavlja. Vojska SRJ se je na sastanku najviših predstavnika vojske SRJ i i 11. slavonskobaranjskog korpusa vojske “RSK” u utorak 8. kolovoza 1995. obvezala se da će braniti područja hrvatskog Podunavlja pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba, Nanizani porazi pojačali su bijes i frustraciju velikosrpskih snaga, koji su u nemoći suprotstavljanju hrvatskim snagama sav bijes iskalili na preostalim Hrvatima i još nekim nesrbima u sjeverozapadnom dijelu BiH, koje su natjerali u egzodus. Kolovoza i početkom rujna 1995. 25.000 prognanika i izbjeglica, većinom Hrvata, zatim Muslimana, Roma i drugih nesrba prešlo je čamcima rijeku Savu kod Davora (poznati egzodus Hrvata preko Save kod Davora). Ovaj veliki prognanički val Hrvata nije dobio toliku svjetsku medijsku pozornost kao organizirana evakuacija Srba s pobunjenih područja u organizaciji samih pobunjenih Srba, premda hrvatski prognanici iz davorske skupine nisu sudjelovali ni u kakvoj oružanoj pobuni niti činili ratne zločine na području pod nadzorom Republike Srpske.

Operacija Oluja donijela je preokret na vojnostrateškom planu. U Hrvatskoj je pod okupacijom, doduše, ostao još UN-ov “Sektor Istok”, odnosno područje Baranje i istočne Slavonije, no pokazana vojna moć ojačala je položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom. Pregovori koji su se vodili tijekom jeseni 1995. završeni su u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu u SAD-u. Postignut je sporazum o postupnoj mirnoj reintegraciji toga područja Hrvatske uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, UNTAES). Reintegracija najistočnijega dijela zemlje, ili hrvatskoga Podunavlja, provedena je u skladu s prvotnim planom u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998.. Ciljevi postavljeni na početku postignuti su bez žrtava i materijalnog stradanja uz suradnju i postupan rast povjerenja između hrvatskih vlasti i lokalnoga srpskog stanovništva.

“Nitko ne pokušava, Izraziti bilo koju nazovi svoju krajinu proglasivši svoje ‘pravo na postojanje.” Srpsko pravo na postojanje, izvan države srbije kao da je po sebi jasno i bezrezervna glupost koji ni “rodni list” nije potvrdio………..

Srpski legitimitet nije suspendiran u zraku čeka potvrdu. , , .Tzv republika srpska krajina, Sigurno nije druga država, veliki ili mali, mladi ili stari, koji će uzeti u obzir tek priznanje svoje “pravo na postojanje” uslugu, ili negotiable koncesiju “.

No niti to više nije problem Hrvatske koja je na koljenima od novih zakona kojih nema tko potvrdit po saborskim klupama , a ja samo pitam jeste li ikad pobrojali živote koji su ugasli za vaš kvorum , neka vam je Bog na pomoči …. Samo je jedna Hrvatska , poštujte svoje Branitelje.

 

Za Portal Bez cenzure:Književnica i Novinarka,

Balatinac Jadranka