Dijete u vrtlogu svojih priznatih, a neispunjenih prava…

Vjerujem da je već svima poznato kako je Hrvatska potpisala Konvenciju o zaštiti dječjih prava kao i Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.

Osnovna načela konvencije  čl.3 su između ostalog nediskriminacija i jednake mogućnosti.

Postavlja se pitanje jesu li djeca s invaliditetom, a koja pohađaju nastavu zaista jednakih mogućnosti ili ih se diskriminira? Odgovor na ovo pitanje pronalazimo u tome da i učenici s invaliditetom i njihovi roditelji nemaju mirno ljetovanje i proživljavaju šok zbog pitanja što ih čeka na jesen? Kako bi se spriječila mogućnost regresije kod njih po pitanju zdravlja, a do čega može dovesti česta promjena pomoćnika koji pomaže učenicima s invaliditetom odnosno da učenici s invaliditetom ne strepe tko će im biti pomoćnik, a njihovi roditelji ili staratelji hoće li njihovo dijete ili djeca imati pomoćnika sljedeće godine potrebno je osigurati ugovore o radu na neodređeno vrijeme svim pomoćnicima u nastavi na području RH i sva prava koja im iz ugovora o radu pripadaju.

U čl.7 iste konvencije o pravima osoba s invaliditetom  pod naslovom Djeca s invaliditetom Hrvatska se obvezala da će poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala da djeca s invaliditetom potpuno uživaju sva ljudska prava i osnovne slobode ravnopravno s drugom djecom.

  1. U svim akcijama koje se odnose na djecu s invaliditetom prvenstvena pažnja bit će posvećena najboljem interesu djeteta.

Je li to uistinu tako? Imaju li oni pravo na stalnu stručnu podršku? Imaju li pravo na jednog pomoćnika u nastavi koji im je dobar i s kojim se već zna te nije potrebno ponovno upoznavanje da prolaze kao i fazu prilagođavanja. U školama je još uvijek jako daleka inkluzija i gotovo da je strani pojam, a provodi se intergracija. Intergracija znači da je dijete s invaliditetom uključeno u redovan razred dok je inkluzija veća socijalizacija učenika i daleko veća prilagodba učeniku kao i potpuna suradnja profesora, stručnog tima i pomoćnika u nastavi gdje se čuje i poštuje i njegovo mišljenje.

Naša država je još uvijek daleko od toga iako jaka u priči. U društvu je jako slabo razvijena svjesti o pravima djece s invaliditetom

Smatram da je veliki broj napuštene djece s invaliditetom koja su smještena i žive u institucijama te da takva djeca imaju nedovoljnu skrb u području obrazovanja, zdravlja ili rehabilitacije i izloženost zlostavljanju i nasilju. Zbog toga često uzvraćaju nasiljem i frustracijom jer se u njih ne ulaže povjerenje i život u sigurnosti.

Tko kontrolira kvalitet usluge smještaja, njege, prehrane i zdravstvene skrbi djece s invaliditetom koja su stalno smještena u domovima ili bolnicama? U kojim vremenskim razmacima? Propitkuje li itko istinitost navoda o proizvoljnom davanju lijekova za smirenje djeci u institucionalnom smještaju?  Samo redovan rad nekih tijela kontrole bi ušutkao sve sumnje vezane uz skrb za tu djecu.

Republika Hrvatska je potpisivanjem međunarodnih dokumenata, i to prvenstveno Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Konvencije o pravima djece, preuzela niz obveza, a kao posebne preporuke za Republiku Hrvatsku se navode: zabrana isključivanja i segregacije djece s invaliditetom iz redovnog obrazovanja, deinstitucijonalizacija djece s invaliditetom, donošenje i provedba strategije protiv napuštanja djece s invaliditetom, edukacija na svim razinama osoba koja rade s djecom s invaliditetom o njihovim pravima, uvođenje osobnih asistenata, inkluzivno obrazovanje i pristupačnost obrazovnih ustanova za djecu s invaliditetom.

U konvenciji čl.10 potpisano je da sve osobe imaju pravo na život te će poduzimati sve potrebne mjere kako bi osigurale učinkovito uživanje tog prava osobama s invaliditetom, ravnopravno s drugim osobama.  Sad se ponovno moram pitati mijenjaju li učenici koji nemaju invaliditet učiteljice u nižim razredima 4 puta kroz 4 godine školovanja?  Na koji način Država štiti pravo djeteta najosjetljivije skupine da ne dođe do regresije?

Tako dok lutamo pitanjima i odgovorima pitajući se je li to ona ista Hrvatska koja je potpisala konvencije učenici i djeca se nalaze u vrtlogu priznatih, a neispunjenih prava!

Kad će se na ovo pitanje reagirati?

 

Marija Samaržija