By Slučaj je htio da su se poklopila dva važna datuma u tekućoj hrvatskoj društvenoj i političkoj svakidašnjici – 30. obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i prva informacija Državnog statističkog zavoda o nedavnom popisu stanovništva po kojemu je u posljednjih deset godina Hrvatska izgubila gotovo 400.000 stanovnika. Iako su to dva potpuno različita događaja oni su i te kako povezani i važni za ocjenu društvene i političke stabilnosti i perspektive države. Za koju se krvlju izborilo 15.000 najvrednijih sinova i kćeri koji su na oltar Domovine prvi put nakon 1.102 godine u itekako teškim uvjetima i okolnostima dali svoje živote za svoju vlastitu državu.
Nije nimalo čudno povezati ova dva događaja jer su u širem smislu oba dio sustavnog političkog trenda ili čak moglo bi se reći i projekta koji je pokrenut nakon smrti predsjednika Tuđmana i dolaskom na vlast Mesić-Račanove garniture. Bez obzira na njegove greške, a najveća je ona o Bosni i Hercegovini i dogovoru s Miloševićem, predsjednik Tuđman vodio je u otežanim međunarodnim okolnostima čvrstu i dosljednu suverenističku politiku. Predsjednik Mesić odmah je doveo u Zagreb čelnike Europske unije koji su se na zagrebačkom samitu založili za osnivanje tzv. Zapadnog Balkana kao nadomjestak za komunističku Jugoslaviju. dok je Ivica Račan pak promjenio Ustav i demontirao koncept polupredsjedničkog sustava koji se u godinama velikosrpske fašističke agresije pokazao uspješnim. Novi Ustav skrojen po ukusu jugohrvatskog partijskog aparatčika, kakav je u suštini bio Ivica Račan, dotadašnji polupredjednički sustav promijenio je u polukancelarski. Tako je najmoćniji političar u državi postao čelnik vladajuće stranke, što se tako lijepo iskazalo nakon njega s Ivom Sanaderom. Jadrankom Kosor, Zoranom Milanovićem, uz iznimku neodlučnog Tomislava Karamarka kojega je kontrolirao Milijan Brkić, do sadašnjeg Andreja Plenkovića kao idealnog sluge Europske unije Njegova je zadaća da Hrvatsku toliko oslabi da se u završnici ne bi mogla othrvati briselskom konceptu stvaranja neke nove asocijacije na nestabilnom Balkanu.
Stalno treba podsjećati kako je Hrvatska iako se četiri godine borila protiv velikosrpskog agresora pri raspadu komunizma kao svjetskog poretka imala bolju startnu poziciju u usporedbi sa zemljama bivšeg sovjetskog bloka. Štoviše uz stotinama milijardi dolara ratne štete i tereta pola milijuna izbjeglica, prije svega iz Bosne i Hercegovine i unatoč tome što joj međunarodni financijaši nisu oprostili, kao što su to izašli ususret Srbiji, naslijeđen dug iz bivše Jugoslavije, javni dug države iznosio je 2000. godine samo 50 milijardi kuna.Tadašnji rashodi Državnog proračuna iznosili su također oko 50 milijardi kuna. Nakon 20 godina javni dug Republike Hrvatske porastao je na 362 milijarde kuna i neumitno stalno raste, a rashodi Državnog proračuna narasli sa navedenih 50 milijardi kuna u 2000. godini na 174 milijarde kuna.u 2022. godini.
Ti financijski pokazatelji su samo dio opće slike devastacije hrvatske države na svim poljima i sektorima kojima upravlja vlada briselskog sluge Andreja Plenkovića već u drugom mandatu. Svakako je najizrazitiji simbol urušavanje države objavljeni podatci da je broj stanovnika u posljednjih deset godina smanjen za skoro 400.000, ali to nije sve. Nitko ne spominje činjenicu da je Hrvatska od 1990 do danas izgubila čak oko milijun stanovnika i da je to demografska katastrofa koja se jedino može zaustaviti samo radikalnom poticajnom demografskom politikom pod vodstvom struke, a ne smiješnom ponudom povratnicima od 200.000 kuna. To je samo jedan od brojnih dokaza da se Plenkovićeva Vlada sastoji od niza profesionalnih diletanata koji su jedan od proizvoda personalne politike što je u vladajućem HDZ-u vodi jedan po struci zidar i jedan bivši suradnik Udbe s čak tri kodna imena.
Pri svemu tome Andrej Plenković nije ni najmanje diletant, nego štoviše dobro istrenirani briselski sluga kojemu je zadaća da pobjedničku Hrvatsku baci na koljena. Treba podsjetiti da je na početku svojega mandata izjavio da mu je cilj prvo promijeniti HDZ, a potom i Hrvatsku. Što se tiče HDZ-a to mu se na može osporiti pa je u tome i uspio, ali je krajnja bahatost da to izjavi o hrvatskoj državi. Nitko se ni u samom HDZ-u, a ni u jadnoj oporbi nije upitao tko mu je dao mandat i koje su njegove zasluge da tako nešto i pomisli a kamoli da radi i to kao jugokomunistički junoša koji je u najtežim danima za hrvatski narod izbjegao služiti Domovini. Doduše demontažu pobjedničke Hrvatske su nakon Tuđmana počeli Mesić i Račan, nastavio Ivo Sanader izručenjem pobjedničkih generala Haaškom tribunalu, Jadranka Kosor spremnošću da srpskoj manjini u Istočnoj Slavoniji da političku autonomiju, da ne spominjemo to kako je izjavila da na ulici ne bi prepoznala Antu Gotovinu, pa zatim Zoran Milanović koji je kao premijer “slučajne države” u svojem mandatu Hrvatsku zadužio za dodatnih 76 milijardi kuna.
Međutim ono što najviše upada u oči kad je u pitanju koncept Plenkovićeve politike pretvaranja Hrvatske iz pobjedničkog u gubitnički status jest njegov odnos prema Domovinskom ratu i Srbiji kao agresorskoj državi. Za njega je Domovinski rat bio dio “nekih sukoba” na ovom području kako se svojedobno izrazio na jednom međunarodnom skupu u Dubrovniku. Iza takve definicije stoji krajnji cilj da se velikosrpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom kako bi se amnestirala Srbija i ponovno instalirala kao lider na Balkanu. Uostalom Andrej Plenković za glavnog koalicijskog partnera ima vođu srbijanske “pete kolone” u Hrvatskoj Milorada Pupovca kojemu je glavni grad Beograd i koji sustavno podržava subverzivno djelovanje velikosrpske politike, što je pokazao i u najnovijoj prilici odlaskom na proslavu osnivanja genocidne tzv. Republike srpske. Ako takav predsjednik Vlade ni nakon 30 godina ne spominje obrambeni Domovinski rat kao što je to namjerno propustio u prigodnom intervjuu Hrvatskom radiju u povodu okrugle obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske, onda je to samo dokaz više njegove agende da “promijeni Hrvatsku” na način kako to zamišljaju eurounijski činovnici u Bruxellesu. U spomenutom intervjuu Andrej Plenković se autokratski obrušio na ionako slabu oporbu optužujući je da radi na “demontaži države i institucija”, iako je u svim tim aferama počevši od spore ili nikakve obnove nakon potresa, preko HRT-a, Vrhovnog suda, DORH-a do najnovije u HNB-u upravo on kao kancelarski predsjednik Vlade najodgovornija osoba za sve negativnosti što su se pojavili u tim institucijama. Isto tako Andreja Plenkovića ne brine gubitak 400.000 stanovnika jer držeći se svoje agende da “promijeni Hrvatsku” smatra kako se to može riješiti povećanim doseljavanjem. Drugim riječima njega kao predsjednika Vlade ne brine gubitak nacionalne biološke supstance, jer u novom svjetskom poretku tekuće migracije mogu lako nadoknaditi taj manjak. U tom kontekstu nije slučajno da je u ovih 30-tak godina hrvatsko državljanstvo dobilo čak milijun stranaca.Dok je prije 30 godina međunarodna zajednica prihvatila zahtjev hrvatskoga naroda za vlastitu državu danas mladi Hrvati i Hrvatice sele iz takve države. Nezadovoljni su njome jer u njoj s vladajućom kastom kakvu predstavlja Andrej Plenković sa svim negativnostima države bez vladavine prava ne vide dobru budućnost. Dakle nije više pitanje “Quo vadis Croatia”, nego gdje je Hrvatska već stigla.
Vjekoslav Krsnik
