Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Europska mreža sjećanja i solidarnosti nastavlja se

Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine 

Parlamentarna skupština Vijeća Europe -Rezolucija 1481 (2006)

Izvadci iz Rezolucije;

  • Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava
  • Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma
  • Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata.Interpretacija oba principa ozakonila je eliminaciju ljudi koji su smatrani opasnima zaizgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima.Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje.
  • Pad totalitarstičkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).
  • Također, poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama,  ako to dosada nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Na početku sam napisala da se te dvije obljetnice obilježavaju službeno, što je točno, ali ipak ne u istom ozračju. Obljetnica Holokausta obilježava se optužujući cijeli hrvatski narod za fašizaciju, neoustaštvo i proglašavaju nas zločinačkim narodom, stigmatiziraju nas zbog NDH. A konkretno što na pr, imaju  sa NDH, generacije rođene poslije 2. svjetskog rata, da ih se proglašava ustašama? Kako mogu biti ustaše, odrasli u bivšoj Jugoslaviji? Skoro 30 godina, je prošlo od raspada Jugoslavije, ali u jednom djelu hrvatskog naroda, jugoslavenski mentalni sklop nije izašao iz njih.

Obljetnica Holokausta medijski je veoma dobro popraćena. Po cijeli dan vrte se tv.prilozi, razgovori, intervjui, dokumentarne emisije o holokaustu. I neka, neka mediji djeluju edukativno, ali ne sugestivno, sugerirajući krivnju nama, rođenima poslije 2.svjetskog rata, pa čak i djeci rođenoj u Hrvatskoj za nešto što nismo učinili, ni mi ni naši roditelji?

Sa druge strane zločini komunizma nisu kažnjeni, lustracija nije provedena, kao što piše u Deklaraciji Sabora o zločinima komunističkog režima 1945-1990.godine.

Komunistički  zločinci nisu kažnjeni ni pred Međunarodnim, ni pred hrvatskim sudovima, nitko nije od njih odgovarao. A nakon ratnih operacija i završetka  2.svjetskog  rata , Tito je dao pobiti stotine tisuća Hrvata, nakon Bleiburga, na Križnom putu, po jamama i rudnicima Slovenije i Hrvatske.

Ta obljetnica je nažalost medijski veoma slabo popraćena, jer nitko na mom postu nije znao da već postoji Dan obilježavanja žrtava komunizma.

Malo ispitivanje javnog mnijenja po tom pitanju, na malom uzorku, ali indikativno!

Na svom facebook profilu postavila sam post i unutar posta napisala sve o Rezoluciji 1481/2006  o osudi komunističkih zločina, te objasnila da je Rezoluciju Vijeća EU  potvrdio  i hrvatski  Sabor . Post je bio javan, tako da je mogao svatko komentirati. Zanimanje za tu temi je bilo iznimno veliko, podijeljen je 173 puta, ali nitko , baš nitko se nije sjetio da se taj dan već obilježava, da postoji Rezolucija o osudi komunističkih zločina, nitko, ni od 250 ljudi koji su ga vidjeli.

Kako će se i sjetiti, kada je medijski veoma slabo popraćen taj dan.? I ne samo medijski, taj dan nije saživio ni u političkom  životu.

Hrvatski Sabor potvrdio je Rezoluciju 1481/ 2006 i nitko ništa po toj rezoluciji nije učinio. Nitko, ništa, ali baš ništa! Ostala je mrtvo slovo na papiru, osim kada vas mi mali blogeri ponekada podsjetimo. Sljedbenici komunističke ideologije izrazito su agresivni, primitivno i prijeteći reagiraju. Jedan komentar je posebno karakterističan; A.Č napisao je za one koji ne razumiju istarski dijalekt, “ e moji djedice, slabo ste ih bacali u fojbe- jame” To me odmah podsjetilo na jedan post što je saborski zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao na svom fb-profilu; “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika”

G F koja ima na kapi provokativno crvenu zvijezdu, na koju se ja nisam ni osvrnula, niječe broj žrtava, koja je  po Crnoj knjizi komunizma Vijeću Europe bila osnova za donošenje Deklaracije o osudi komunističkih režima. Dakle uopće ne zna za postojanje Deklaracije, ni za broj žrtava koje je komunizam iza sebe ostavio!

To su bile tirade po cijelom  postu od njih 3 sljednika komunističke ideologije, koji su usput i protiv Hrvatske. A C  bi mene pred 13 bataljun, a to znači na streljanje! Koja je to mržnja i količina agresije prema meni,  anema pojma da taj Dan žrtava komunizma postoji još od 2009. godine i da ga je potpisao Vaclav Havel, bivši češki predsjednik, i brojni članovi EU Parlamenta!

Uzalud sam ja objašnjavala,  na lijep i kulturan način da je žrtva, žrtva, da su žrtve bile i starci, žene, djeca i svećenici, i da svi zaslužuju barem sjećanje i pijetet. ali oni uopće ne priznaju zločine komunizma, ili ako priznaju onda traže olakšavajuće okolnosti i opravdanje!

Dakle post je bio namjerno napisan da bi ispitala koliko ljudi znaju, i kako će reagirati. Nije prijevara, jer sam u komentaru objavila  Deklaraciju Vijeća EU, i poveznicu, da svatko može pročitati. Objavila sam javno, jer javna objava ne može biti podloga za eventualnu tužbu. Tko god se javio i komentirao učinio je to na svojevoljno,  na osobnu odgovornost. Komentari su bili uglavnom pozitivni, pristojni i primjereni, zahvaljujem se svima, osim ovih nekoliko izrazito agresivnih i prijetećih iz ideoloških razlika. Znači da bi ovi ljudi zbog razlike u mišljenju ponovili fojbe, ponovili streljanje i ponovili jednoumlje.

Piše A Č da smo ” nacionalisti” , a po čemu? U postu se nigdje ne spominju nacije, ni narodi??? Nigdje se ne spominju ni države, ni dr. Tuđman, ni HDZ, niti ijedna druga stranka, ali govor mržnje ne bira temu, njemu je važno da prokulja i onda ne bira ni vrijeme, ni mjesto!

Nije to karakteristično samo za moj post! To je raširena pojava po društvenim mrežama i po Portalima. Posjetila sam jedan portal, za sada ga neću imenovati, jer se na svima vrte isti ljudi i trolovi, koji samo napadaju neistomišljenike, psuju primitivno, vrijeđaju, uvjereni u svoju nedodirljivost ! I tamo sam pokušala citirati prava, a onda  se jedan javio sa  komentarom, da samo o pravima pišem. Pa o čemu ćemo nego o ljudskim pravima, za ljudska prava se cijeli život borimo!

Zakon  o nedopuštenom ponašanju na internetu, koji je u pripremi treba pažljivo napisati, da eliminira ovakve prijetnje i govor mržnje, a da pri tome ne ugrožava slobodu mišljenja, koja je zagarantirana  Poveljom UN

Članak 19.

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

i Ustavom RH članak 38.

Članak 38. Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

http://narodne­novine.nn.hr/default.aspx 9/33

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.
Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom“  .

Bez javne i nedvosmislene osude komunizma u Hrvatskoj neće završiti 2.svjetski rat i nema mira. Tek tada će ustaše i partizani moći počivati u miru povijesti, a hrvatski narod krenuti graditi bolju budućnost.


Hrvatski narod prošao je kao ni jedan drugi narod tragediju i traume fašizma i komunizma.

Od osamostaljenja i formiranja slobodne i samostalne Republike Hrvatske svjedoci smo neprestanog nametanja i stigmatiziranja  hrvatskog naroda ustaštvom. U posljednje vrijeme posebno je jak medijski i politički pritisak, počevši od Izvještaja Pučke pravobraniteljice, pisma kvazi Hrvatice iz Australije, Apela Milorada Pupovca, Veljka Kajtazija, Ognjena Krausa, Franje Habulina i zabrane Julien Bušić da održi predavanje srednjoškolskim učenicima, pa do zahtjeva IDS-a da se zatvorskom kaznom, kažnjava sve što podsjeća na ustaštvo.

Mnogo je tekstova napisano, mnogo puta objašnjavano da sadašnja Hrvatska nije sljednica NDH. Mnogo je riječi potrošeno u raznim TV i radijskim emisijama, da bi dokazivali citiranjem Ustava, da Hrvati nisu ustaški – fašistički narod.

U svim tim pamfletima piše se samo o ustaštvu, ne spominje se komunizam, a ako se i spomene, onda je to samo deklarativno, bez nedvosmislene osude, osuđuje  se samo ustaštvo.

Mirko Galić bivši direktor HRT-a i bivši veleposlanik RH u Francuskoj u Večernjem listu o“ ustašenju“

“ Kad hrvatska vlast ne želi ili ne može, ustašenje gdje mu je mjesto stavljaju Austrija i Australija“ u kojem on pokušava objasniti uzročno-posljedične činjenice  2. svjetskog rata na području Hrvatske, gdje prilično realno iznosi karakter vlasti  u Hrvatskoj, NDH i komunistička vlast. Priznaje Mirko Galić i komunističke zločine, priznaje da bi svi zločinci trebali odgovarati, priznaje da je komunizam „drugo veliko zlo 20.stoljeća u Europi“, ali nigdje nije zatražio da se javno i nedvosmisleno to „ veliko zlo „ osudi i njegovi simboli zabrane!

Mirko Galić hvali austrijskog premijera Sebastiana Kurza da je „pokazao odlučnost u raspetljavanju političkog problema , koji kao Damoklov mač visi nad hrvatskom nacijom“, ali nije uzeo u obzir da Austrija nije prošla kroz traumu komunizma. U Austriji je nakon rata uspostavljena demokratska vlast, narod se mogao oporaviti od ratnih trauma, mogao je liječiti i izliječiti ratne rane, a u Hrvatskoj je nakon  rata uspostavljena komunistička totalitarna vlast, koja je nažalost te ratne traume još produbljivala, progonom i terorom i stvarala nove.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Nastavlja se


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika