By Evo, povremeno u buketu svakodnevnih informacija kojima nas, uvjetno hrvatski mediji, informiraju čuje se i ponešto o izborima za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske. Javljaju se tu mnoga imena, mnogi pokušaji visokog uhljebljivanja u čemu ima malo onoga što Hrvatskoj danas treba.
A što to Hrvatskoj treba?
Vidjeli smo do danas mnoge hrvatske predsjednike koji su se smjenjivali na toj visokoj dužnosti, ali kao da je iza svih ostalo jedno veliko „ništa“. Dakle, kakva su očekivanja od budućeg predsjednika ili predsjednice? Svakako, očekivanja treba staviti u okvire zakonskih ograničenja mogućeg djelovanja predsjednika Republike Hrvatske, ali ipak mnoge su njegove mogućnosti kao i potrebe koje hrvatski narod očekuje. Ovdje se moram ograditi, jer govorim u svoje ime pa tko se slaže ok, a tko se ne slaže, opet ok.
Dakle, o kakvim se očekivanjima radi?
Danas je 17-ta nedjelja i sveta misa posvećena kruhu, pa kako je rečeno, „ne možeš tražiti duhovnu hranu dok je tijelo gladno kruha“. I baš na tome Isus je gradio zajedništvo te je od 4 kruha nahranio 5 tisuća sljedbenika, ali se onda povukao kako bi se zahvalio Bogu te je došao opet jači da povede sljedbenike u život kakav Europa baštini kroz brojne religije, uglavnom kršćanske. I sad, vratimo se očekivanjima hrvatskog naroda. Treba shvatiti da se moramo maknuti od vladavine po sistemu „kruha i igara“, a što nam se često dešava. Mediji kojima smo okruženo oblikuju masovno mišljenje, a vladajući ne razvijaju snažniju edukaciju i obrazovanja kako bi masovna mišljenja ipak bila bliska makrostrateškim ciljevima Hrvatske. Svakako, tu se postavlja pitanje „zašto Hrvatska nema nadstranačke makrostrateške ciljeve i sukladno njima makronacionalni strateški sustav?“ S obzirom da je to obrađeno u jednoj knjizi „Zarobljeno društvo, makronacionalni sustav, korupcija i demografija“, a dijelom i u ovom portalu, neću to sad obrazlagati. Nastavimo sa razmišljanjima kako da dođemo do odgovora koja su očekivanja hrvatskog naroda, a koja bi trebala biti utkana u razmišljanja o novom predsjedniku ili predsjednici. Bruji mi još u ušima jedna misao dobrog, ali ne baš obrazovanog čovjeka, a koja kao stav dominira u Hrvatskoj. Taj dobar, ali ne baš obrazovan čovjek jednom mi je kazao „ma baš me briga tko je vlasnik velikih poduzeća važnih za Hrvatsku, samo da moja kćer ima posao“. Nisam se sa njim upustio u obrazloženje te misli, ali ta misao je opasna i ključna za Hrvatsku. S tim u svezi pozdravljam izričaj našega Plenkya koji je obrazložio ulaganja Podravke te je kazao otprilike ovako: „svaka budala zna da poljoprivreda mora dominantno biti u rukama hrvatskog vlasništva“. Točno, ovo je misao za svaku pohvalu, ali se tu nameće pitanje „zar isto mišljenje ne bi trebalo vladati u turizmu, dakle hotelijerstvu, marinama i čarteru, ako znamo da se cijela nacionalna ekonomija temelji na turizmu?“ Nadalje, zašto nije jasno naznačeno koji dio ekonomije može ići u cijelosti ili djelomično (koliko %) u ruke stranog kapitala? Ili pak, zašto nemamo jasan registar hrvatskih resursa i nadstranački dokument koji zaštićuje hrvatske resurse, kao i mlado hrvatsko poduzetništvo? I kada pogledamo sve ovo, da ne govorim o brojnim drugim pitanjima koja su još uvijek neriješena ili su pak loše riješena, ono što treba očekivati od novog predsjednika Hrvatske je DP. Ne tu ne mislim na stranu Domovinski pokret nego na DOMOLJUBLJE i PAMET. Spoj D i P potreban je Hrvatskoj više nego ikada, jer u tome dolazimo do jačanja nacionalne države u smislu pozitivnog poimanja nacionalizma, a ne negativnog. Pogledamo li samo otvaranje Olimpijskih igara i one slike ruganja Posljednjoj večeri Isusa, zatim prezentiranje četvrtog jahaća apokalipse koji donosi ratove i glad, naježim se od straha što nam se to servira. Očito je dakle da mlada Europska unija još uvijek luta tražeći svoj profil, a ratovi i opasno useljavanje kao da mijenja tradicionalni europski profil i vode nas u nešto što teško da možemo ocijeniti kao dobro. Stoga je pojava nacionalnih država, Italije, Poljske, Češke i svih drugih sasvim logična i pozitivna pa se treba pitati kakvu Hrvatsku hoćemo. Na to je pitanje teško detaljnije odgovoriti, ali je potrebno odgovoriti u jednoj velikoj, transparentnoj i nadstranačkoj studiji koja bi prikazala volju hrvatskog naroda i iz čega bi se rodili ciljevi, ali i hrvatska politika. Takva studija trebala bi pokazati potreban službeni nadstranački profil hrvatske budućnosti u kojem bi domoljublje i nacionalni interesi trebali biti ispred svih drugih interesa pa i interesa i zahtijeva Europske unije. Dok se Europska unija ne sredi kao što je to SAD, snažne države moraju voditi svoju politiku. Taj balans između EU i nacionalne ekonomije i politike moguć je uz obostrano uvažavanje, mudrost, znanje i komunikaciju.
I sad, vratimo se jutrošnjoj kavi i potencijalnim kandidatima za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske.
Javljala su se imena kandidata kako god je tko popio gutljaj kave,,,😊 ,, šalim se, ali skoro pa je tako. Na stolu su se mijenjale kave… meni bila kava s ladnim mlikon, pa bijela kafa s toplim mlijekom, a zatim nekoliko kava-espressa, a sve sukladno brzim izmjenama imena kandidata za predsjednika. Najprije smo ekspresno riješili dvije dame, Mariju Selak Raspudić kod koje smo se već razišli, jer neki misle da je sposobna, a nekima je smiješna. Na drugoj dami drugarici Sandri Benčić, gle, skoro smo se svi složili da igra ulogu političkog „padobranca“ koji je slučajno zalutao u tuđi vinograd, ali onda smo prešli na ozbiljna imena. Jedan od nas spomenuo je Karamarka, ali smo ga brzo preskočili i došli na Kolindu sa kojom su počela ozbiljna razmišljanja. Prelijepa žena, visoko obrazovana i željna doktorirati u ekonomiji (hvala Ti Bože da je u ekonomiji, a ne u hrvatskom pravu), cijenjena u svijetu, a posebno u NATO kao nitko u Hrvatskoj. Izuzetno iskusna u nadnacionalnoj politici, ali ono što je posebno važno, spremna je zagristi u teške probleme branitelja i pružiti bezrezervnu pomoć. Tome mogu osobno svjedočiti pa to trebamo mi branitelji posebno cijeniti! Kao nitko do sada, spremna se spustiti među ljude, biti svakodnevno građansko lice bez uzdignutog nosa koji je karakteristika „nedodirljivih“. Ali kao da je sve to uvjetno-hrvatskim medijima smetalo pa su mediji neshvatljivo lako odveli hrvatski narod u osudu njenog veselja i druženja sa nogometašima na prvenstvu. Veselila se na ljudski način, ne „pauneči“ se u loži za velikodostojnike, te su je baš na tom ljudskom i pohvalnom ponašanju (ne)hrvatski mediji razapeli, a što je pomoglo Milanoviću. Tu ostaje pitanje može li politički pokojna predsjednica još jednom postati politički živa? I nekako, svi smo uglavnom zaključili da bi bilo lijepo, ali da li je to moguće, teško je reći. Zatim je došlo ime dr. sc. Mire Kovača, ozbiljnog, izuzetno međunarodno i nadnacionalno obrazovanog, poštenog i mudrog čovjeka širokih pogleda, istaknutog domoljuba i europejca. I svi smo se složili da bi On mogao biti dobar hrvatski predsjednik, ali onda se otvorilo pitanje o sučeljavanju protivniku Milanoviću. Svakako, Kovač raspolaže sa visokim obrazovanjem o kojem Milanović ne može niti sanjati, ali je pitanje može li se Kovač snaći u situacijama osobnog sučeljavanja kada Milanović izbacuje neprovjerene i često pogrešne informacije pa tako zbuni protivnika, kao što je to radio Kolindi? Tu smo stali, jer nitko nije mogao na to odgovoriti, a to je ključno pitanje u predizbornoj kampanji. I eto, netko se sjetio prof. dr. sc. Dragana Primorca pa smo i tu pomalo stali i zapeli sa komentarima i mišljenjima. Uvaženi dr. Primorac jako iskače iz ovog hrvatskog i balkanskog okvira, kulture, miljea, ponašanja, a o obrazovanju i postignućima u svjetskoj znanosti da ni ne govorimo. Njegov je krug svjetski u svakom pogledu, a politički izlet kao bivši ministar ostavio je iza njega puno dobra za Hrvatsku, ali kojega nitko nije znao cijeniti pa ni oni koji su stajali iza njega. Primorac je svjetska znanstvena elita i tako ga treba promatrati, a kao predsjednika Hrvatske, posebno u sučeljavanju sa Zokijem, zagrebačkim dečkom jakog egzistencijalnog vokabulara, teško je donijeti sud. Na kraju ove političke nedjeljne kave spomenuta su još neka imena, kao Davor Ivo Stier, ali sve su to predivni ljudi vrhunskih ljudskih i obrazovnih karakteristika, ali za koje ostaje otvoreno pitanje stupnja drskosti kod sučeljavanja sa Zokijem.
I eto, iako osim jednoga od nas, nitko nije član HDZ, moram zaključiti da ozbiljnih kandidata ima u HDZ-u, ali nitko od njih ipak nema onaj drski i arogantni gard koji traži aktualna visoka hrvatska politička scena. Izvan HDZ ima također veoma kvalitetnih intelektualaca i domoljuba sa predsjedničkim kvalitetama, ali kao da su previše kulturni, uljuđeni i moralni, ali i mudri te nikome ne pada na pamet kandidatura niti bilo što u politici.
Također, ono što je važno, a odnosi se na DP odnosno DOMOLJUBLJE i PAMET, a ne na stranku, a to je očuvanje našeg kulturnog i nacionalnog naslijeđa u čemu je sve veća važnost vjere. Dopalo se to nekome ili ne, pokušaji obezvrjeđivanja kršćanstva u Europi dovodi do jačanja ekstremnih muslimana koji žele posvojiti i zarobiti Europu. Greške su to Vijeća Europe na što upozoravaju mnoge države koje se već sukobljavaju sa ekstremizmom useljenika. Hvala Bogu da se to još uvijek u Hrvatskoj ne dešava, ali ne znači da se neće i kod nas desiti pa treba na to misliti. Zbog niza razloga potrebno je čuvati, a ne negirati Crkvu u Hrvata. Hrvatska Crkva čuva našu državu, čuvala je našu kulturu i narod stoljećima, a sada čuva našu nacionalnost pa to trebamo cijeniti. Upravo zbog toga, stav hrvatskog predsjednika, sadašnjeg i budućeg, prema Crkvi u Hrvata ključan je. Neki od kandidata za predsjednika Hrvatske sotoniziraju Crkvu u Hrvata, a neki je podržavaju, što znači da to mora imati odjeka kod nas birača.
Vratimo se na kraju na naše nedjeljne kave koje su se približavale kraju pa smo preletjeli još neka moguća imena, ali kao da je njihova snaga bila ravna našoj kavi koju smo već popili. Vruće nedjeljno prijepodne, uz obrađena važna imena, usmjerila nas je kućama, ručku i popodnevnom odmoru ovog vrućeg dana mjeseca srpnja.
Svakako, nije ovo bila rasprava usmjerena na HDZ i njegove kandidate, već na Hrvatsku, ne vodeći računa o stranačkoj pripadnosti, a što je ipak dobar početak prema odluci ona dva magarca na slici ovog članka. Izbori su tu pa budimo kao dva magarca na kraju ove slike i odlučujmo u smjeru nacionalnih interesa i interesa naše djece kako ne bi odlazili iz Hrvatske. Ne promijenimo li to, ostati ćemo na ovim prvim opcijama magaraca, vladavini nesloge, a što znači izloženi preuzimanju od strane stranog kapitala, gubitku države i svega za što smo živjeli i za što živimo.
Dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 28. srpnja 2024.
