By Dana 24. travnja 1915. godine započeo je genocid nad Armencima u okviru tadašnjeg Osmanskog Carstva čiji je slijednik današnja Turska. Uz sustavne masovne zločine i progone, pobijeno je između 800.000 i 1.500.000 pripadnika ovog naroda (pravi razmjeri genocida i broj žrtava nisu, nažalost, nikad utvrđeni).
Turska i danas odbija priznati odgovornost za ono što se dogodilo u prošlosti i to nijekanje genocida ne rijetko je uzrokom nesporazuma između ove zemlje i zapadnog svijeta.
Od strane vlasti, tog 24 travnja uhićeno je i deportirano 250 Armenaca, uglavnom akademika i lokalnih vođa, od kojih je većina pobijena. Bio je to pokušaj iskorjenjivanja kršćanstva na području Male Azije, a Armenci su bili naročito na udaru budući da su narod koji je već 301. godine proglasio kršćanstvo službenom religijom. Prvi je to genocid biblijskih razmjera u XX. stoljeću.
No i pored svega, samo 24 zemlje u svijetu ovaj pokušaj istrebljenja čitavog jednog naroda službeno smatraju genocidom. Sve druge vode više računa o svojim interesima i odnosima s Turskom, pa jednostavno šutke prelaze preko ovog masovnog pomora.
(Izvor za fotografiju: https://www.bitno.net/academicus/znanost/genocid-nad-armencima-turci-otomansko-carstvo-papa-franjo-u-armeniji/)
Budući da su Armenci bili izvorno dobro integrirani u društvo u okviru Carstva najprije su iz obitelji izdvojeni muškarci i odvedeni, kako bi ona najslabiji – djeca, žene i starci – ostali nezaštićeni i bez obrane. Muškarci su strijeljani i vješani, djeca utapana, ubijana iz vatrenog oružja ili injekcijama koje su sadržavale klice tuberkuloze, dok su žene u masama silovane, najčešće uz smrtne ozljede. Dio žena i djece protjerivan je prema Siriji kroz pustinju u kojoj su ih prodavali – ako bi preživjeli do odredišta.
Genocid je nastavljen i nakon raspada Osmanskog Carstva (30. listopada 1918. godine), a Prvi svjetski rat Turcima je poslužio kao paravan iza kojeg su krili svoje masovne zločine. Taj je pomor trajao sve do 1923. godine. Brojka od milijun i pol ubijenih najčešće se smatra približno točnom. Uz to, stotine tisuća Armenaca su napustile regiju, tako da ih danas na njihovim domicilnim prostorima gotovo i nema.
Upravo se na primjeru odnosa prema ovom narodu vidi kolika je mržnja u Turskoj vladala prema kršćanima, a stanje po tom pitanju nije mnogo bolje ni danas. Tragični ratni sukobi između Armenije i Azerbejdžana kojeg podržava Turska (devedesetih godina XX. stoljeća kao i ovi danas), svjedoče kako mira na ovom trusnom području neće biti još dugo.
Regija Nagorno Karabah koja se nalazi unutar Azerbejdžana ali je naseljena većinskim armenskim stanovništvom bila je samo detonator rata koji ima daleko dublje uzroke a vezani su za strateške odnose Turske i ove zemlje kao njezina saveznika.
Svijet nijemo promatra novi zločin, ovaj produženi genocid i nema snage jasno i glasno osuditi agresore i staviti se na stranu narodu kojem nakon toliko povijesnih nedaća i patnji prijeti konačno zatiranje.
Zlatko Pinter
