By Portal Bez cenzure donosi ulomak iz rukopisa Matićeve knjige, koja ima radni naslov Stranka opasnih namjera. Kronikla je to nastanka stranaka u bivšoj tamnici naroda i stvaranje države Hrvatske.
Ganutljiva opaska!
Osnivačkoj skupštini Stranke opasnih namjera, prethodila su dva sastanaka; prvi je bio tajan, a drugi javan. Tajni sastanak održan je 19. siječnja 1989. godine u vikendici Ante Ledić u Stošincu, na planini Plješevici. Na tom tajnom sastanku bili su prisutni: Nikola Gagulić, Vlado Jurčević, Tomislav Ladan, Ante Ledić, Anto Matković, Mladen Marić, Vlado Marić, Ivan Maglica, Drago Stipac, Hrvoje Sošić, Marko Turić, Franjo Tuđman, Marko Veselica i Vladimir Veselica.
Javni skup raznih vrsta Hrvata dogodio se u Klubu hrvatskih književnika 28. veljače 1989. godine. Zapravo, bila je to tribina na kojoj su govorili,tada drugovi: Dalibor Brozović, Ivan Gabelica, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Drago Stipac, Stjepan Šešelj, Vladimir Šeks i Franjo Tuđman.
Osnivačka skupština Stranke opasnih namjera održana je 17. lipnja 1989. godine. Skupština je zakazana u hotelu Panorama, ali je zbog zabrane skupa održana u prostoriji nogometnog kluba Borac na Jarunu. Većina okupljenih ispred hotela Panorama nije znala da je skup premiješten, pa su na tajnoj lokaciji i na tajnom osnivanju bili prisutni samo oni kojima je, ispred hotela, šapatom rečena tajna lokacija. Na tom tajnom mjestu i tajnom sastanku, osnovana je tajno Stranka opasnih namjera i za predsjednika izbaran je tajnim glasovanjem drug partizanski general Franjo Tuđman. Silno me zanima tko je sve to pokrenuo i organizirao.
Nisam uspio doznati tko je bio incijatror tajnog skupa, a tko javnog skupa raznih vrsta Hrvata. Pouzdano znam da postoji sedam vrsta Hrvata: zlatni, srebrni, bronzani, željezni, kameni, drveni i Hrvati na baterije!
Možda drug Franjo nebi nikad ušao u crkvu, da ga nije milost Božja takla, a ja nikada ne bih ušao u baraku da nam jedne večeri u Kavaliru gdje rado navraćam s prijateljima, smutljivac i pričalica Mime nije probio uši strašnom pričom o nekoj opasnoj baraci u kojoj se okupljaju ljudi opasnih namjera; obično noću, sumnjivi i opaki ljudi koji kuju urotničke planove protiv druga Tita, Partije i Jugoslavije. Nedeljko je to predočio sočno i tako dramatično, pa se Milanu Zanovijetalu ote:
– Gdje je ta, kako veliš, opasna baraka?
–Na Savskoj cesti, kraj pruge – odgovori Mime osorno i promrmlja kako bi te bandite trebalo uhvatiti i zgaziti kao crve. Filip ga strogo pogleda, Đikan dobaci kako priča gluposti i izmišljotine, Ringo odmahnu rukom, Krkan ga ukori oštro, dok je doktor Ivo pogledao prema meni, krišom namignuo i zacijelo se i u njemu razlistala uspomena na onaj strašni dan kad smo se pobunili protiv Tita i drugova, bježali s glavnoga gradskog trga niz ulice sve do Savske, do barake, i tu se iza barake sakrili, šćućurili u grmlju, nemoćno promatrali kako Titove pendekrlije milicajci na ulici mlate naše kolege i prijatelje. Toga je dana masi okupljena svijeta na glavnom gradskom trgu govorila Savka, koju smo prozvali Kraljica Hrvata i sinjski vitez, Titov skojevac i miljenik drug Mika, pravim imenom i prezimenom Ante Tripalović, čiji su preci iz sela hajduka Mijata iz Briniška umakli u Sinj bježeći od Turaka iz Sedididžida. Tako su Turci, odnosno osmanlije zvale staro ilirsko Duvno, odnosno hrvatski Županjac, i odnedavno Tomislavgrad. Doktor Ivo Sokolić se sjetno osmijehnu i odlučno odsječe:
– To je baraka spasa.
– Što tebe briga gdje se tko okuplja i druži – ukori ga Rotko i ošinu strogim pogledom kao bičem.
– Po toj tvojoj jebenoj logici i mi smo opasni i opaki; mi, što ovdje zajedno sjedimo, pijemo, ljudikamo, družimo se, zar ne – kaza odlučnim glasom Milan Zanovijetalo i iskapi čašicu rakije.
Mime poskoči sa stolice i vatreno dreknui:
– Branite urotnike, a? Što vi mislite i za koga radite! Treba one nacionaliste i šoviniste, bandite i bundžije naučiti pameti, izdegenčit tako da ih ni rođene majke nebi prepoznale, a kolovođe dugo obrađivati ručno i mučno i na kraju, kad se iz njih ustaški otrov iscijedi, zgazit kao gamad, kao crve. Oni su ustali protiv Tita i Partije. Oni će dirati i rušiti bratstvo i jedinstvo i tekovine revolucije!
Poslije Miminih strašnih riječi osude svi smo ušutjeli, mrki, mračni i ozbiljni, začuđeni, šibajući oštrim i prijekornim pogledima unezvijerenog Mimu, kojeg su njegovi zvali Mime koji se podigao sa stolice, ali tako naglo kao da ga je netko bocnuo šilom u prkno, bez riječi i pozdrava otišao u svoju udbašku doušničku jazbinu. Taj neuspjeli primjerak ljudske vrste, Mime, ništarija, pravim imenom i prezimenom Nediljko Matić, nikad više nije sjeo s nama za isti stol.
Ujutro sam podranio i s druge strane ceste, iz kafića, promatrao baraku i puteljak koji je vodio od ceste do ulaznih vrata. Dvije breze natkriljivale se krov iza kojeg se pomolilo sunce. Pogledaj kako sunce izlazi iza barake, isto onako kako izlazi iza Vrana i Čvrsnice, rekao sam tiho i shvatio da govorim sam sebi. Gledao sam tko će prvi ući u baraku, tko su ti opasni i opaki ljudi o kojima je govorio udbaški govnar Mime.
Prvi je ušao onizak, debeljuškast čovjek, trokutaste glave, kratko ošišan, drugi mršav, sitna koraka i kozje brade, treći povisok, koštunjav, suh i uspravna hoda. Iza njih ušle su dvije djevojke, jedna smeđokosa i visoka, laka koraka kao gazela, a druga lijepa plavka zlatnih uvojaka, stasita, zanosna i ponosita. Iza njih ušao je u baraku prosijed starac, ozbiljna lica i usporena koraka. Za njim se uvukao u baraku neki štrkljast momak, koji se okretao na sve strane, zvirlao, kao da je nekoga tražio, ili se nekoga bojao. Onda se puteljkom prema baraci uputio visok, markantan starac, sijede kose, nosio je naočale i tašnu u desnoj ruci. Odnekud mi je bilo poznato njegovo lice. I kad se činilo da sam uludo došao, da neću ništa otkriti jer su svi bili meni nepoznati, ugledao sam dva poznanika pjesnika kako idu ulicom i nešto živo raspravljaju, zastajkuju, unose se jedan drugome u lice, granaju rukama kao da recitiraju svoje pjesmice. Mislio sam kako će svratiti u kafić i kako će popiti jutarnju kavu; no, oni kad me spaziše kroz veliko staklo kafića, mahnuše rukama onako kako se površno i letimično pozdravljaju znanci, skrenuše puteljkom i uđoše u baraku. To su dakle ti opasni ljudi o kojima govori Mime. Sinu mi posve jasno kakvim se prljavim poslom bavi taj čovjek, koji ima isto prezime kao i ja. Zakasnio sam na posao i šef se ljutio…
Knjiga završava ovim Tuđmanovim govorom
Šećer za kraj!
Nakon povratka iz Amerike, Franjo Tuđman je 23. studenog 1996. godine, a toga dana drugovi organizirali veliki prtestni mitnig na glavnom gradskom trgu u Zagrebu, rekao je državnički i proročki…
„Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima …
Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima …
Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.
Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda. Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija. Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom. Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini.“
Ante Matić
