Podjeli
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares

U dogovoreno vrijeme nisam se pojavio u baraci i stranci. Prespavao sam zakazanu uru ulaska u baraku. Nazvao sam šefa na poslu i slagao kako me ulovila gripa. Pet  dana spavao sam doma, odmarao se, čitao knjige, razmišljao o svemu pomalo, a najviše o zlu na pomolu. Žena me pokušala nagovoriti da odem na posao, a ja nisam htio ni čuti.

– Kako ćeš glumiti doktorici. Što ako ti ne odobri bolovanje? Koji ti je vrag! Izgubit ćeš posao.

– Već sam je nazvao i udario u silnu kuknjavu kako me shrvala visoka temparatura i neka slabost.

Ivan je zvao i pitao što se to događa. Neven isto tako, a Božu sam ipak uvjerio u djedovu priču. Svima sam govorio isto, glumio bolest, izgovarao se na temperaturu, na nekakvu virozu, na gripu. Nakon tjedan dana otišao sam liječnici. Dala mi je bolovanje bez pogovora i posve sam siguran da me u sebi sažaljevala. Jednostavno sam joj rekao da sam bio zapao u čudnu anemiju, tjeskobu i strah od onoga što će uskoro doći.

– Što će to doći? – pitala je doktorica, koja bijaše uzgred budi rečeno, zgodna, mladolika, ženstvena; i, dok me pregledala, silno sam poželio upoznati je u biblijskom smislu, isto onako kako je David upoznao Betsabeju.

– Rat, doktorice – odgovorio sam spremno. Ona me čudno pogledala, upisala bolovanje i napomenula da bih ipak trebao otići na pregled psihijatru. Dala mi je ime i broj telefona psihijatra, kojem bi trebao otići na pregled. Nije kužili što mene muči i čega se plašim. Možda nisam ni ja do kraja shvaćao sebe sama.

– Zdrav sam, doktorice, jesam. Vidjet ćete uskoro da je moj djed bio u pravu, da je vidio unaprijed. Kad sam spomenuo djeda, ona sada još čvršće odluči, pa čak i napiše uputnicu psihijatru. Dok je ona pisala uputnicu ja sam pjevušio, onako potiho, iz duše:

Ništa me ne boli samo mi se stara povređuje rana ….

Na rastanku me doktorica sažalno gledala, a ja sam je vatreno uvjeravao da sam zdrav. Da me tek počela boljet duša, da sam pjesnik, a oni se katkad umišljaju da vide malo unaprijed, što obični ljudi ne vide. Uostalom, rekao sam doktorici, da su proroci u Bibliji bili pjesnici, molit ću lijepo: Izajia, Jeremija, Danijel, Ezekijel…

Idući ulicom pogledavao sam prolaznike i pitao se: znaju li oni što nas čeka, kakva se sila i nevrijeme sprema da s lica zemlje zbriše sve što su nam nanijeli vjekovi, namirijeli preci i ostavili djedovi, sve što nas čini prepoznatljivim narodom, europski, kulturnim, svojim u svojemu i na svojemu. Prolazeći pored podrumskih prozorčića zagledavao sam i zamišljao vreće s pijeskom navaljene na prozorčiće, a dolje ljudi u podrumima, u skloništima, a gore lete čelične ptičurine i rigaju smrt iz sebe. Sada idu ulicom, a ne znaju što meni na um pada i što me progoni. Onda sam u jednom trenutku ispred nekog izloga zastao, pogledao se u staklu i pomislio, da nisam možda skrenuo i počeo gubiti svjetlo razuma. Otišao sam na središnji gradski trg i s tugom promatrao izrutan asfalt, pustoš, neveseo trg, bez spomenika, bez fontane i cvijeća, naherene reklame na krovovima kuća, pročelja zgrada s kojih je počela opadati žbuka. Dok sam tako zdvojan stajao, prišao mi je poznanik i zapitao:

– Kak si kaj, stari moj?

– Nikad bolje u gora doba.

– Što bi to značilo?

– Tako je govorio moj djed. Iskrenu ću ti priznati i reći, da nisam nikad do kraja shvatio značenje te rečenice. Evo, zastao sam u ovom mnoštvu svijeta što gmiže trgom bez znamena, bez spomenika, fontane i cvijeća i zamišljam u duhu kako će biti veličanstveno i lijepo kad ovdje budemo vraćali našega Bana, na mjesto odakle su ga partizanske, komunističke konjokradice i ubojice preko noći makle s ovoga trga, a kažu da je posebno bila zato zadužena neka partizanska drugarica Anka Berus.

– Što ti pada na pamet? Govori tiše. Mogao bi te netko čuti. Tiše, daj tiše, da neko ne čuje.

– Što si se preplašio mojih riječi? Neka čuje tko god hoće, neka zna i neka ide, znaš gdje, u tri materine, ako to nekomu smeta. Ovdje će uskoro zasjati u novom sjaju naš Ban na konju, a kad ponovo provrije ispod pritajena kamena Mandino vrelo, bit će to na radost djece.

Moj poznanik se izgubio, udaljio mučki i kukavički kakav je i bio u životu od malih nogu, nestao kao da sam govorio nešto strašno od čega ovisi čitav grad i njegov bijedni život poslušnoga crva u crvenoj tiraniji. On je bio tipičan jugoslovenski čovjek, samoupravljač i jebač mačku matere. Neko sam vrijeme promatrao trg, tužan i bijedan, svjestan da hrvatski narod na svom središnjem trgu u svom glavnom gradu nema spomenika, fontane ni cvijeća, jer su ga partizanske konjokradice preko noći makle s trga, negdje sakrili i godinama tko bi zapjevao:

Ustani Bane, hrvatska te zove …

Dobio je i pendreke i zatvor, i duga, mučna ispitivanja. Shvatio sam da živim u poniženu gradu i u poniženu narodu. I krenuo sam odlučnim koracima prema baraci na Savskoj cesti, blizu pruge.

 

 

 

 

Bijaše mi svejedno hoće li me vidjeti udbaške uhode, žbiri što iz potajice vrebaju, snimaju tko ulazi i izlazi iz barake. Oslobođen straha, lagan poput pera hitao sam u baraku, gdje se, kako reče Mime cinker okupljaju opasni ljudi i kuju zavjeru protiv Jugoslavije, Tita i partije, a Ivan zvani general reče da su u baraci veličanstveni. To me podsjećalo i asociralo na kaubojski film Sedam veličanstveni, kojeg sam više puta gledao. Biti s njima laskalo je i činilo me ponosnim, vraćalo vjeru i nadu u ono što sam potajno želio da će doći. Prolazeći pored “Glembaja” Ivan je istrčao i s vrata zove da svratim na kavu. Sjedila je trojka, kao stalna postava u istom kafiću.

– Moj naklon veličanstveni barakaši. Primate li u društvo moju ništavnost – rekao sam sjedajući za stol.

– Ajde ne zajebavaj – reče Ivan i pozva konobaricu Barbaru, koja je vijugala između stolova kao bedevija između obora i stogova sijena.

– Gdje si ti? Čekao sam te onaj dan ispred barake.

– Zapao sam bio u hrvatski san i jedvice se probudio.

– Idemo li sada u baraku kad si se naspavao?

– Za baraku spreman!

– I za rakiju – dometnu Božo.

– I za stranku opasnih namjera – našali se Gavran što me iznenadi, jer se nije znao šaliti i često je bio ozbiljan, mrk i neveseo. Ma, brte, nezgodan čovjek.

Onda Ivan zvani general poče po svoju, svečano, autoritativno, ozbiljno, kao da drži govor na trgu.

– Ništa nas lijepo ne čeka narednih dana, mjeseci, a možda i godina. No, sve će to proći i slobodna Hrvatska će uskrsnuti iz mraka i tiranije. Ovo što smo počeli, odveć je ozbiljno, sudbonosno, opasno dozlaboga. Nema puta naokolo. Pravo do slobode i države. Do neovisne države Hrvatske. Može nas stajati i glava.

– Pa što, ako je na nas kocka pala, na našu generaciju, da stvaramo državu, slobodu donosimo rodu, onda čemu strah i bojazan – rekao sam odrešito.

– Znao sam da ćeš tako reagirati, jer te poznajem dobro – reče Ivan i nastavi me savjetovati:

– Nemoj izlijetati, ne trči pred rudu i drži se narodne.

– Koje?

– Veži konja gdje ti gazda kaže.

– Treba znati tko je gazda.

– Upoznat ćeš ga uskoro.

– Idemo do gazde i njegovih sluga.

– Gazdu ćeš morati slušati ako želiš s nama ostati.

– Bit će to teško. Znaš ti mene, generale. Teško se uklapam u kalupe. Fratri su prvi pokušali, da me ukalupe, pa drugovi komunisti htjeli su me ukalupiti i sve im bijaše zaludu. Takvog me Bog stvori i što se tu može. Ništa.

– Sve se može kad se hoće. Ako budeš poslušan, odan gazdi Franji, daleko ćeš dogurati. Ako udariš na jandal, bogme ćeš skupo platiti poznatu tvoju tvrdoglavost. Ljudi iz barake su odani i vjerni gazdi Franji, disciplinirani, drže se stranačke stege, jer se samo tako može provesti u djelo program koji smo zacrtali.

– A šta ste to vi zacrtali?

– Vidjet ćeš to u baraci.

– Kolika je članarina?

– Ne gnjavi. To nije bitno. I prestani se zajebavat.

– Ne mogu te prepoznati, Ivane. Što se to s tobom dogodilo? Nije ti više ni do šale.

– Neće ni tebi biti. Ovo je ozbiljno i opasno vrijeme. Jesi li ti svjestan što se događa i što se sprema?

– Što, generale?

– Opet ti s tim jebenim generalom. Nemoj me slučajno tako nazvati u baraci. Možeš se šaliti do barake, ali kad prijeđemo prag, drveni, izlizani, nema više šale. Jasno!

– Jasno, generale. Za baraku spremni!

Prije ulaska u baraku, svratili smo u naš omiljeni kafić, trgnuli smo s nogu po ljutu. Ja sam dvije eksirao, a Ivan me čudno gledao i jamačno se čudio, jer to nisam nikad činio. Rakiju sam ispijao polako, natanane, ćeifio. Meni je trebalo malo bodrila. I dok smo tako pili kavu i rakiju, Ivan me pripremao kako se ponašati prema ljudima u daščari. Da, upravo tako. Bila je to prava pravcata daščara. Govorio je o nekom Franj, Joži, Ćiri, Đuri, Vladi, Mili, Vici, Juri, Peri, Luki, Zorici, Jeri, Bori, Perici…

Ugledao sam opet onog starca, sijede kose, uspravna hoda, sigurna koraka, ozbiljna lica. Upitah Ivana:

– Generale, tko je onaj čovjek?

– To je naš Mojsije.

– Ako je on Mojsije, tko su i gdje su Jahve i Aron? Brada mu nedostaje i daleko je od pustinje.

Odista sam mislio da se Ivan našalio, ali nije. Kad sam ga opet priupitao tko je onaj čovjek, odgovorio je bio isti.

Onda je meni sinulo, pak sam mu rekao tiho:

– Nećete me prijeći, ni ti ni tvoji. To je, dakle, Mojsije,  kojim si mi probio uši, pak sam počeo recitirati početak Kranjčevićevu pjesmu o Mojsiju.

Izvedi narod moj, Gospode,

izvedi iz ropstva zlopatna ...

– Vidio si vođu i pokretača mirotvornog pokreta za slobodu hrvatskog čovjeka. On će zajedno s nama izboriti i donijeti ono Hrvatima što sanjaju stoljećima. Samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku! On ima viziju i…

– Da nisi malko pretjerao?

– Ti sumnjaš, a hoćeš u baraku! – kori me Ivan.

– Kako ti možeš biti tako siguran? Znaš li ti što znači ova prokleta srpska, partizanska i komunistička tvrđava, nazvana Jugoslavija, koju su gradili partizani i komunisti našom krvlju, znojem i suzama? Kao da će je lako biti razoriti. Kao Kartagu ili Troju!

– Srušit ćemo je kao kulu od karata.

– Kako si tako čvrst i siguran?

– Takvi su ljudi iz barake. Takvi su barakaši. S njima nema šale, ni kockanja; oni su na sve spremni kad je u pitanju stvaranje hrvatske države. Nikoga i ničega se ne bojimo i ništa nam neće stati na put do konačnog oslobođenja hrvatskog naroda iz srpskog „bratskog“ zagrljaja, svetosavlja, komunističkog zlosilja i bezumlja, Titove tiranije, jednoumlja jugoslavenskog čovjeka.

– Probio si mi uši tim frazama. I ponavljaš mi kao da sam debil, kao da ne znam to isto što govoriš. U krčmi smo. Govori ipak tiše i što se tu sad kurčiš. Znaš da sve vrvi od doušnika, mater im jebem. Ima ih kao komaraca, nakotili se i grizu sa svih strana, kao uši, buhe i stjenice.

– Neće zadugo. Moraš se osloboditi straha. Kad se čovjek oslobodi straha, kad prijeđe tešku crtu, onda je sve jednostavno, lijepo, neponovljivo i ima smisla premda je opasno, a počesto i tegobno i mučno. Neka oni rade svoj prljavi posao, a mi ćemo svoj čisti kao suza hrvatske majke, koja je oplakivala svoju pobijenu djecu, prognane s ognjišta, svoje u tamnicama, svoje klete, nestale, svoju mrtvu i živu djecu. Dolazi vrijeme naše pobune, slobode i njezina osmijeha; ona će se osmjehnuti i uzradovati nakon mnogo stoljeća neslobode i poluslobode, sluganstva, tuge, progona, jada i nevolja.

– Idemo u baraku – kazao sam tiho, zgrabio ga za ruku i povukao prema izlazu, jer su blizu nas stajala dva sumnjiva tipa. Bio sam siguran da prisluškuju što govorimo, a lako se odlazilo u zatvor zbog nekoliko riječi izrečenih u krčmi, na ulici, bilo gdje kamo su dopirali komunistički doušnici, uhode, udbaši, kosovci, supovci, plaćene ubojice i krvnici iz Drugoga svjetskog rata koji su uglavnom rukovodili tom strašnom, krvavom mašinerijom zla koja se zvala seferjot, kako ju je Neven prozvao onako u zajebancije. Od SFRJ – seferjot!

Konačno prijeđosmo ulicu, prevalismo puteljak do vrata, pa kad trebasmo prijeći prag, Ivan tiho reče:

– Dabogda ovdje odlučili o našoj sudbini.

– Dabogda – kazao sam odlučno i prijeđosmo prag.

Uski, polumračni hodnik, vrata s obje strane, a na dnu hodnika slijepi prozor. Vrata prve sobe zdesna bijahu otvorena, Ivan zaviri i upozna me s čovjekom četrdesetih godina, okrugle glave i široka, kratka vrata koji se predstavi kao Đuro. Kad iziđosmo iz njegove sobice u kojoj ne bijaše ništa osim stola i stolice, Ivan će tiho:

– Taj je propatio 15 godina u Titovim tamnicama, Gradiški i Lepoglavi. Prije mjesec dana je odrobijao, izišao na slobodu i evo ga ovdje, u baraci na velikom zadatku, kojeg možda još uvijek nije do kraja svjestan.

– Auuuuhuu… jadan čovjek. Petnaest godina! A zašto?

– Zato što je pravi Hrvat – odgovori Ivan kratko.

U drugoj sobi sjedio je ćelav čovjek pedesetih godina slagao neke papire po stolu. Ivan me njemu predstavi na nekim njegov način.

–  Evo onoga o kojem sam ti govorio.

– Dobro nam došao, ljudino – kaza čovjek i čvrsto mi stišće ruku, tako čvrsto da me gotovo zaboljelo.

Idući hodnikom do treće sobe susretosmo relativno mlada čovjeka, kojeg sam prvoga vidio kako ulazi u baraku ono jutro kad sam izviđao. Ivan me i njemu predstavi, pa kad se taj barakaš udalji noseći neke novine i papire u ruci i kad uđe u Đurinu sobu, Ivan će:

– I ovaj je robijao zato slobodu Hrvata.

– Sve robijaš do robijaša. Ima li itko u ovoj daščari tko nije robijao? Ima li ovdje udbaša?

– Nađe se pokoji, no kudikamo su brojniji oni koji su skupo platili borbu za hrvatsku slobodu. Nađe se pokoji i od onih drugih, koji nisu uvijek bili naši, nego partijaši i udbaš i, sadu su došli pameti, progledali…

U trećoj sobi upoznah Ćiru, simpatična čovjeka, koji je špilao ikavicu, ali onu iskonsku, hercegovačku. Stalno je zvonio telefon, a on odgovarao, razgovarao. Kad smo izišli iz njegove sobe Ivan reče:

–Sad vidiš zovu ga sa svih kontinenata naši ljudi. Evo, maloprije razgovarao je s Klokanom. On je veza s našima diljem planeta. Brat je onoga pjesnika Vinka koji živi u Torontu i predaje hrvatski na fakultetu.

U četvrtoj sobi upoznah sina generala Šibla i sina Mojsijeva, u šestoj Vladu Sovuljagu i šjor Luku Komunjaru, u sedmoj Milivoja Udbaša, u osmoj Radu Kosovca, u devetoj Jožu Oznaša, u desetoj još jednog robijaša i kad iziđosmo iz njegove sobe, meni se ote s vrha jezika, pak sam Ivanu prišapnuo.

– Ovo je baraka robijaša i udbaša.

Nastavit će se

Ante Matić


Podjeli
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares
  •  
    3
    Shares
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika