By Komunicirajući „pametnim“ mobitelom s kolegama i prijateljima iz cijeloga svijeta nedavno sam dobio jedan mali filmič sa jako dobrim tekstom i u prvi mah nisam prepoznao o kome se radi. Tek kasnije uz pomoć drugih prepoznao sam da se radi o lijepoj premijerki Italije Gđi. Georgia Meloni. Gđa. Meloni predsjednica je nacionalističke stranke „Braća Italije“, a poznata je po tome što zagovara tradicionalne, katoličke obiteljske vrijednosti. Svojim izjavama ponekad „izleti malo preko mjere“, ali očito je da se radi o mladoj mudroj političarki koja osluškuje glas naroda, a uz to analizira trendove koji pritišću EU pokušavajući nametnuti neki novi način života, život ljudi brojeva. Hvala Bogu, apolitičan sam, što znači slobodan te mogu prepoznati dobro i loše bez obzira što se nekog etiketira kao lijevog ili desnog. Kako često kažem, nema više lijevo-desno, nego dobro i loše. Stoga, sviđala se ona nekome ili ne, ali ovaj njen nastup i govor koji je u Hrvatskoj preveden kao manji isječak iz duljeg govora, a koji je u svijet išao u cijelosti na engleskom, zanimljiv je i pozitivan. Pogledao sam ga, i potaknuo me na pisanje ovog teksta kojim želim sve uputiti na razmišljanje, ali i upozoriti, jer s pozicija naše države, kao da ne vidimo „što se valja iza brda“.
Tekst u isječka koji je preveden na hrvatski, u cijelosti je sljedeći:
„Ovo je ono što radimo danas ovdje. Zašto je obitelj neprijatelj? Zašto je obitelj tako zastrašujuće? Postoji jedan odgovor na sva ova pitanja. Jer nas to definira. Jer je to naš identitet. Jer sve što nas definira sada je neprijatelj za one koji bi željeli da više nemamo identitet i da jednostavno budemo savršeni potrošački robovi. Pa zato napadaju nacionalni identitet, napadaju religijski identitet, napadaju rodni identitet, napadaju obiteljski identitet. Ja sebe ne mogu definirati kao Talijanka, kršćanka, žena, majka. Ne. Moram biti građanin X, spol X roditelj 1, roditelj 2. Mora biti broj. Jer kada budem samo broj, kada više nemam identitet ni korijene, tada ću biti savršeni rob u milosti financijskih špekulanata. Savršeni potrošač. To je razlog zašto. Zato izazivamo toliki strah. Zato ovaj događaj izaziva toliko straha. Mi ne želimo biti brojevi. Branit ćemo vrijednost ljudskog bića. Svakog ljudskog bića. Jer svatko od nas ima jedinstven, neponovljiv genetski kod. A htjeli to ili ne, to je svetinja. Braniti ćemo je. Braniti ćemo Boga, državu i obitelj. Te stvari koje se ljudima toliko gade. Učinit ćemo to da obranimo svoju slobodu, jer nećemo biti robovi i potrošači prepušteni na milost i nemilost financijskim špekulantima. To je naša misija. To je zašto sam danas došla ovdje. Chesteron je napisao prije više od stoljeća: „Vatre će se paliti da svjedoče kako dva i dva daju četiri. Mač će biti isukan da dokaže kako je lišće ljeti zeleno“. To vrijeme je došlo. Mi smo spremni. Hvala vam.“
Nad ovom tekstom vrijedno je zamisliti se. O čemu se ovdje radi? Kome je ovaj tekst upućen? Na što upozorava?
Ono što je temeljno, je razlika u dinamici rasta dvaju krucijalnih društvenih i ljudskih karakteristika. Prva je ljudski mozak, svijest, umnost, i pozitivne karakteristike ljudske osobnosti, a druga je dinamika tehnološkog razvoja i rasta. S obzirom na prvu, pitamo se, da li se ljudski mozak i sve što navodim za čovjeka, od Aristotela pa do danas bitno i pozitivno razvio? Mislim da nije, a ako i jest, to je beznačajno. Govorimo danas o ekologiji i društveno odgovornom poslovanju, kao nečemu što predstavlja nešto novo u razvoju današnjeg društva i ljudskog ponašanja, a zaboravljamo da su to stvari koje su se pred puno stotina pa i tisuća godina održavale i osiguravale ljudima život s prirodom i okruženjem. Današnje teme o održivosti, ekologiji i odgovornosti prema prirodi, ali i ljudima, aktualne su samo zato jer je društvo u tom pogledu nazadovalo, a ne napredovalo. Naučili smo se čekati da to netko drugi riješi za nas, ulijenili smo mozgove i dosta toga prepustili moćnoj tehnologiji. Uz sve to kulturološki smo pali i izgubili se u životu u kojem se lako rješavamo starih dokazanih životnih stupova, a da novo ne nudi ništa dobro za čovjeka. Dakle, kako izgleda, nazadovanje je uslijedilo kao posljedica konzumerizma, potrošačkog društva i industrijskog razvoja, temeljenog na neadekvatnom razvoju ljudskog uma, mentaliteta i kulture. Upravo to otvorilo je prostor vlasnicima moderne tehnologije da je nametnu čovjeku i zavladaju njime, umjesto da mu tehnologija služi za životni boljitak.
Sa druge strane, dinamika tehnološkog razvoja gotovo je zastrašujuća. Prva je industrijska revolucija započela u drugoj polovici 18. stoljeća, a druga ju je slijedila krajem 19. i početkom 20., dakle više od 100 godina razmaka. Treća industrijska revolucija započela je sredinom 20. stoljeća, dakle 50tak godina nakon druge, a četvrta industrijska revolucija najavljena je početkom 20. stoljeća, dakle opet oko 50tak godina. Može se reći da se četvrta nije ni „zagrijala“, a tu je već peta industrijska revolucija, kao vladavina digitalne tehnologija koja se vrtoglavo razvija i ulazi u sve pore ljudskog života. Početak četvrte industrijske revolucije vezuje se za 2011. godinu, a već 5 godina kasnije Klaus Schwab predvidio je i upozorio da će nejednakost biti najveći društveni problem koji će niknuti iz četvrte industrijske revolucije pa kaže: “Još nikada nismo bili u dobu koje toliko obećava, a istovremeno toliko prijeti”. Gotovo da nije ni izrekao svoju misao, a nastupilo je doba pete industrijske revolucije koja potvrđuje Schwabove riječi, posebno one koje ističu nejednakost i svekoliku prijetnju životu.
Očito je da dinamika tehnološkog razvoja nadilazi ljudski mentalni razvoj i razvoj društva kao zajednice ljudi koji sretno žive zadovoljavajući svoje potrebe na društveno primjeren način. Ovdje se postavlja pitanje, što to znači „primjeren način“. Da bi se odgovorilo na to pitanje potrebno se sjetiti Engleske, prve industrijske revolucije i ludista. Ludistički pokret u Engleskoj uslijedio je poradi uvođenja parnog stroja koji je uvelike zamijenio ljudski rad pa su ludisti okrivili strojeve, razbijali ih, smatrajući ih krivima za nezaposlenost. Kasnije su shvatili da nije problem u strojevima nego u razvoju kapitalizma i kapitalističkom postupanju. Iz toga bi mogli povući paralelu sa današnjim problemom i 5. industrijskom revolucijom, koja prijeti životu i vrijednostima europskog društva pa i svijeta u cjelini. Dakle, niti industrija 5. revolucije nije za osudu nego treba obratiti pažnju na one koji je na neadekvatan način nameću kao instrumentarij kojemu je potrebno prilagoditi naš svakodnevni život. Pritom, kako izgleda, i Europskoj se uniji nameće digitalizirani život u kojem postajemo brojevi bez identiteta, bez korijena, bez prava na osobnost i sve ono što nas obilježava kao ljude koji imaju pravo na oblikovanje svog života u društvenoj zajednici. Stoga, ovaj tekst talijanske premijerke, sa kojim sam počeo ovo pisanje, treba uzeti s puno respekta i uvažavanja. Da bi se prilagodili digitaliziranom životu koji nam netko nameće, potrebno se odreći obitelji, domovine, vjere, i u konačnici samog sebe. Da bi digitalizirani život zaživio, moramo postati bespolni brojevi, samo X oznake, roditelji 1 i 2, dakle puki brojevi. Svjedoci smo da je takav način života ušao i u pokušaje Europske unije (poništenje Božića), ali je naišao na snažan otpor. Stara dama Europa, sad je kao EU zajednica slična maloj bebi u razvoju, što znači da je podložna brojnim utjecajima i pritiscima iz razvih izvora kojima se teško odupire. Dakle, ostaje otvoreno pitanje, da li će EU uspjeti razviti, promovirati i sačuvati stare europske vrijednosti, obitelj, domoljublje i vjeru, ili će se pak utopiti u sve ono što se već dešava na svjetskoj sceni, digitaliziran živoj ljudi-brojeva. Primjerice, kako mi prijatelj i kolega iz Kanade javlja, u Kanadi skoro da više nema muških i ženskih WC-a, a Kanada je ozakonila 72 spola. Drugi prijatelj koji ima mogućnost upijati znanja iz cijeloga svijeta, po povratku iz Kine i Tajvana zapanjen onim što je vidio uvjerava me da Europa tehnološki kasni nekoliko desetaka godina, jer tamo je baš sve digitalizirano. U tom sustavu digitaliziranog života svaki segment života je digitaliziran te prave privatnosti nema. Svakako, država garantira privatnost u vidu zaštite od javnosti, ali svako odstupanje od zakona koje kamera ili senzor uoči kažnjava se. Rekli bi da je to dobro da se negativnosti kažnjavaju, ali tu se ipak ne radi o tome, radi se o gubitku života pa i na pravo da se griješi, iako greške uvijek koštaju, i to je ljudski.
Kako je ova tema veoma delikatna tako sam prije pisanja ovog teksta htio testirati svoje misli pa i proširiti ih. Uz kavu, nakon mise, razgovarao sam na tu temu sa svojim prijateljem kojeg osobiti cijenim. U svemu smo se složili, a on je sve to plastično obrazložio. Podsjetio me na početak ljudskog roda, kada su izmišljeni luk i strijela. To je omogućilo čovjeku da iz daljine ubije životinju, ali poslužilo je također da ubije čovjeka. Ljudska zloća i sukobi očitovali su se i na vatri u vremenu špiljskog čovjeka, jer vatra se čuvala, budući nisu znali paliti vatru pa bi pleme u sukobu sa drugim plemenom potajice ugasilo vatru drugom plemenu, koje bi zatim od hladnoće pomrlo. Novo doba označila je nuklearna energija koja je razvijena poradi dobrobiti čovjeka, ali je poslužila za bestijalno ubijanje ljudi. Dakle, čovjek se nije promijenio, što znači da zlo u njemu vjekovima opstoji, a tehnologija je alat koji to zlo u čovjeku obilato koristi. Psihološka istraživanja čovjeka došla su do zaključka da je zlo i negativizam u čovjeku 3 puta veći od dobra u njemu. To znači da poriv za moći i vladavinom čovjeka nad čovjekom, arogancija i nadmoć koji dolazi od novca, kao i sve druge nedaće, vladaju u onima koji imaju vlast, bilo političku ili kapitalnu. Gotovo sotonski poriv za moći dodiruje potrebu tih vlastodržaca za uništenjem, a koje je ozbiljna prijetnja cijelom čovječanstvu i njegovom opstanku. Takvi malobrojni, ali mega-moćni ljudi upravljaju svijetom i nameću svoje bolesne potrebe mijenjajući život cijelom čovječanstvu.
Stoga se postavlja pitanje, da li će se EU uspjet oduprijeti tome i zaštititi stupove temeljce europske civilizacijske kulture. Na tom putu vjera je posebno na udaru. U razgovoru s prijateljem, zaključili smo da je vjera danas važan štit od sotonskog oblika digitaliziranog života. Postojanje Boga ili bogova, za čovjeka je nekad značilo limitiranje ponašanja i upućivanje na način života koji svim ljudima osigurava mir, razumijevanje, suživot i ljubav, na čemu opstoji obitelj kao počelo svakog društva. Srušiti Boga, bez obzira o kojoj se vjeri radilo, kako i sam Papa Franjo kaže, znači srušiti čovjeka. Stoga je vjera danas više od klasične vjere, ona je snažna zaštita života čovjeka na zemlji. Treba se sjetiti Voltairea, koji je još u 18. stoljeću rekao: „Kad Bog ne bi postojao, trebalo bi ga izmisliti“. Iako je Voltaire cinično ismijavao Crkvu, moć kraljeva i slično, ipak je shvatio da bi bez Boga i vjere došlo do kaosa i raspada društva.
Ako se vratimo na početni tekst, razvidno je da napore talijanske premijerke svakako treba podržati, i postaviti stabilno i formalno kao stupove europskog društva, dakle EU-a. Stoga se pokretu za održavanje obitelji, domoljublja i vjere, kao stupova civiliziranog društva EU-a, treba pridružiti. Biti slobodan, ne biti ničiji politički pripadnik, divna je mogućnost razlučiti bez političkog pritiska što je dobro a što nije dobro. Svakako, neki su stavovi gđe. Meloni malo previše radikalni, ali mislim da je ona mudro dobila izbore pogodujući onome čega se talijanski narod boji. Kao mudra političarka kada treba mijenja retoriku i usklađuje je s dinamičnim okruženjem održavajući na visokoj razini svoju popularnost, a podržavajući i nadalje temeljne misli za koje neki kažu da su konzervativne. Ali pitanje je što znači konzervativno? Ako nekome smeta obitelj, vjera, domoljublje, ljudska osobnost i slično, onda sam svakako za taj konzervativizam, jer na drugoj strani, koja ruši sve to nalazi se digitalizirani život ljudi-brojeva, a to ne smijemo dopustiti u EU. Svakako, ako to Kina razvija u svojoj borbi za prvo mjesto na svijetu sa SAD-om, onda je to njihova stvar, ali takav život nama u EU ne treba. EU se još uvijek oblikuje, ali ono što je Europu održalo su njeni stupovi i sve temeljne karakteristike koje su se zatim proširile svijetom. Svaki kontinent baštinio je europske karakteristike, ali ih je mijenjao sukladno svojom naslijeđu, kulturi, vjeri i mentalitetu. Stoga nije na EU i Europi prilagođavati se ikome, niti Kini niti ikome, već graditi svoj europski identitet i način života.
Dakle, još uvijek nestabilna zajednica EU treba pokrete i jasno očitovanje i opredjeljenje naroda Europe na temu kakav život danas i sutra želimo. Svakako, digitalizacija i tehnologije 5. industrijske revolucije nezaobilazne su i ne treba ih negirati, ali treba razvijati život sa tehnologijama i u mjeri koja zaista pomažu svakodnevnom životu ljudi. Znamo da je i kapitalizam conditio sine qua non današnjice pa i on traži održivi i pozitivan način svog djelovanja. Ta ista Kina promovira tzv. komunistički kapitalizam, ali njen susjed Japan razvija jako dobar sustav koji se temelji na tradicionalnim nacionalnim temeljima života uz vrhunsku tehnologiju 5. revolucije. Dakle rješenja postoje samo ih treba prilagoditi, znato što se hoće, kako se hoće živjeti i jasno to oblikovati i razvijati.
Kako EU treba odgovoriti tim mega globalnim životnim izazovima? Jasno je da EU tehnološki kasni, ali možda upravo to joj daje mogućnost budućeg razvoja na zdravim temeljima ljudskog suživota, a ne na dominaciji čovjeka nad čovjekom temeljnog na moći kapitala ili politike, iza koje opet stoji kapital. Prevedeno, to znači održati stare stupove Europe, a tehnologiju i digitalizaciju razvijati tako da služi čovjeku, a ne da ga pretvori u roba, u broj.
A gdje je Hrvatska u svemu tome?
Kako izgleda, mi smo svoje rekli i očitovali se kao nesposobni te sad čekamo preuzimanje od strane stranog velikog kapitala. U tome je važno čijeg? Bez potrebnog znanja, raslojeni u svakom pogledu, bez ciljeva i makronacionalnog sustava, uz činjenicu da smo vodeći u korupciji, nade našeg razvoja i opstanka svedene su na minimum. A što narod kaže? Kako osluškujem narod i mišljenja običnih ljudi, pomalo sam razočaran. Nailazim na brojna mišljenja, kao: „briga me hoće li nas stranac kupiti, samo da moje dijete radi“, što je jasan pokazatelj koliko ne razumijemo i ne shvaćamo što to znači. Kad nas kapital preuzme, imat ćemo rast, a onda pad i stvarni gubitak prava na samoodređenje, realan gubitak države. Kao da zaboravljamo da bez snažnog nacionalnog poduzetništva, snažne zaštite resursa, domoljublja, investiranja u znanje i istraživanje, a tek zatim prihvaćanja vanjske investicije koje treba nadzirati, gubimo sve za što smo ginuli u Domovinskom ratu. Da li ćemo se probuditi i pridružiti onoj dami na naslovnici, ostaje otvoreno pitanje.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 30. srpnja 2023.
