Tragedija se dogodila u svibnju 1945.

Ima lijepih, dragih i radosnih uspomene, a ima i onih tužnih i ružnih. Moja tužna uspomena je na svibanj mjesec 1965. godine, kad sam prvi put otišao do onih borova na bleiburškom polju. Bilo ih je 12. Koliko ih je danas, ne znam. Znam da sam imao 20 godina i da sam stavio umjetnu bradu i brkove, na oči naočale i kapu nabio na čelo. Rođena me majka ne bi prepoznala. Oni koji su došli na to polje te godine iz Amerike, Kanade, Australije ili iz nekih drugih zemalja, nisu se kamuflirali,a mi iz Bosne, Hercegovine i Hrvatske, mi smo se kamuflirali da nas Titovi kosovci ili udbaše nebi prepoznali i kaznili što smo došli odat počast svojim mrtvima. Ja sam na tom polju tražio daidžu i amidžu, ujca Jozu i strica Mirka.

Kod onih borova bilo nas  stotinjak. Pomolili smo se, neko vrijeme šutjeli i onda otišli u gradić na rubu polja, u neki restoran da se okripimo od naporita puta i neke čudne muke i tegobe koju smo svi osjećali u sebi. Sve je to organizirao i vodio Petar Miloš koji je živio u Bleiburgu. Taj markatni čovjek držao nam je govor u tom restoranu. Pričao je strahote marševa smrti u kolonama zarobljenika, koje su partizani mučili i ubijali na razne načine. Bio sam najmlađi među njima i ježio sam se slušajući što je sve proživio Petar Miloš, koji je uspio pobjeći iz kolone smrti negdje kraj Šida i nekako se idući samo noću, dokopao Austrije, Bleibruga, gdje je živio. Kad je jedan ustaša iz Argentine malo glasnije rekao Za dom, a mi odgovorili još glasnije Spremni upala je austrijska policija s nekim civilom koji je govorio srpskim jezikom i rekao da ne smijemo govoriti Za dom, ni Spremni. Jedan ustaša iz Australije dosjetio se i nasamario austrijske policajce i onog  Austrijanca koji je govorio sprskim jezikom da ne smijemo govoriti Za dom, pa se digao iza stola i prije nego će nam ispričat svoju životnu priču, glasno rekao: Himelaja, a mi smo još glasnije rekli Dom. Himelaja je značilo Za dom, a Dom, Spremni. Policajci i onaj žbir su se pokupili i otišli, a mi smo nastavilii pričati, družiti se sve do kasnih sati, a potom smo se razišli na sve strane. Ja sam to opisao u ovoj pjesmu u prozi, koju ćete, nadam se, pročitati. I nemojte plakati. Za njih se treba moliti.

 

Slova od suza

Bilo mi je dvadeset godina kad sam pošao na taj teški i opasni put. Niko nije znao kamo i zašto idem. Na granici su me dugo drugovi ispitivali. Ponavljao sam im da tražim strica. Jedva su me hudići pustili preko granice.

Stigao sam u zoru 15 svibnja 1965.godine do desetak borova, što usamljeni rastu duboko u bleiburškom polju.

Umoran i žalostan sjeo sam kraj bora, tiho plakao,neko vrijeme kunjao i tako zaspao oslonjen glavom na kamen na kojem je pisalo:

MAJKA HRVATA TUGUJE I PLAČE

I BLEIBURŠKO POLJE

OVA GORKA NAM JE USPOMENA

VJEČNOG MIRA DOMOBRANA

KO I RATNOG POBRATIMA SVOGA

 

U ČAST I SLAVU POGINULOJ

U DOMOVINU IZRUČENOJ

I PREVARENOJ HRVATSKOJ VOJSCI

U BORBI ZA HRVATSKU DOMOVINU

SVIBANJ 1945

Probudili su me neki ljudi koji su došli iz dalekih zemalja. Kad sam se prbrao i došao sebi, sunce se visoko diglo iznad borova, polja i mene. Sve je uokolo mirisalo, sjalo i blistalo u sunčanu, vedru danu. Tako je bilo i onoga dana kad su stric i ujac odložili puške i predali se Englezima, a oni ih izručili našim dušmanima partizanima. Dok sam pisao drhtavom rukom, suze su kapale na slova.

 

I grunu u me proljeće 1945. godine,

kad ste izmučeni u smrt odlazili;

a sve je uokolo cvalo i mirisalo.

 

Tisuće zarobljeni domobrana i ustaša,

partizani pobiše, streljaše, u jame baciše;

zla sudbina vaša i beskrajna tuga naša.

 

Baka te čekala i tiho u samoći plakala,

strina tješila da ćeš doći prije ili kasnije;

djed te, striče moj, nikad prežalio nije.

 

Minu dvadeset godina, striče moj,

od kad te nema, od kad si nestao;

kao da si u crnu zemlju propao.

 

Oni što ti mladu život oduzeše,

nikad im se imena ne doznaše;

ne stiže ih kazna, nit se pokajaše.

 

Sjedim tužan pod borom isto onako

kako je djed sjedio pod orahom,

lulu pušio i suze od mene skrivao.

 

Djeda više nema među živima,

nema drage i dobre moje bake;

a nema ni moja žalosne majka.

 

Sjedim sam i žalostan pod borom,

pod ovim tuđim, hladnim nebom;

i bludim niz poljanu, u daljinu.

 

Dok tebe grli teški, skamenjen muk,

duboko u meni ječi ranjen hajduk;

i zavija u nevremena kao gladan vuk!

 

U mrkoj planini i  jami punoj noći,

krik za krikom odjekuje u samoći;

brdo ječi od Titovih strašnih riječi:

 

Likvidirajte bandite! Baan…dite…eee!

Likvidiraj…aja…aaaj…aaaja….aaaaa;

Likvidiraj bandu…andu…duuu… uuu!

Ante Matić- Borčanac