By Evo gledam događanja ovih dana, a i u zadnjih godinu dana pa mi se polako oblikuje slika o nama, Hrvatima, Hrvatskoj, državi, političarima, Vladi, i svima koji u sebi i svom poslu i ulozi nose onaj pojam koji sam obrađivao u mom prethodnom tekstu, VJERODOSTOJNOST. Pa hajdemo redom u oblikovanja slike o Nama.
Počet ću od ožujka i potresa u Zagrebu koji je razorio prelijepi centar našeg lijepog Zagreba, a zatim prodrmao Gračane. Ljudi ostali bez stanova, kuće i drugi objekti razoreni, divna djevojčica poginula, bebe u onim respiratorima prevezeni kamionima. Sve u svemu tragedija. Zagrepčani, ljudi, mladi i stariji, pritekli su odmah u pomoć i iskazali se kao ljudi vrijedni imena ČOVJEK. Obični su to ljudi bez potrebne vjerodostojnosti, ali mali veliki ljudi, vrlo slično kao i u Domovinskom ratu kad smo krenuli srcem i željom za sve što je dobro i što krasi ljudski život na zemlji. I sad, evo do danas čekamo ZAKON kako bi se krenulo u renoviranje. Sad je pak kaos, jer studenti moraju u svoje studentske domove, a ovi zbrinjeni stanari sada moraju biti zbrinjeni u nekim drugim objektima. Ma tužno i kaotično. Tko stoji iza toga? To je primjer NEVJERODOSTOJNOG ponašanja onih koji imaju vjerodostojne uloge, a ne pokrivaju ih svojom vjerodostojnošću, lokalni i državni političari. I kao da se taj potres samo Zagreba tiče. Pogrešno! Evo sad se i Zadar zatresao. Ni to nije problem samo Zadra nego cijele Hrvatske. Kad ćemo to shvatiti??? Ej političari, vi koji krojite živote nas građana, ma dokle će te nas zavlačiti svojim neznanjem, čekajući Zakon o obnovi!? Kao da zakon renovira,,, smiješno i tužno! A da je to tako imamo primjer Dubrovnika, pa i Vukovara nakon rata, a koji su renovirani i ponovno izgrađeni, i to bez ZAKONA o obnovi, nego se radilo, organizirano djelovalo, sustavno, pošteno i dogovorno, dakle vjerodostojno. Dakle, hrvatski je narod moćan, kvalitetan, uspješan, odnosno vjerodostojan, a kad zagusti sve je to i bez potrebne vjerodostojne uloge.
Nasuprot naroda imamo državu, političare, vladajuće i sve one sa povjerenim im vjerodostojnim ulogama. Evo, počnimo od COVID19 i liječnika. Zadesila nas je pandemija, a hrvatski su se liječnici i cjelokupno osoblje nesebično stavili na raspolaganje opravdavajući svoje vjerodostojne uloge. Evo, bio sam jučer u KBC Šalata. Šalata više ne radi jer je teško oštećena u potresu, ali radi ona mala prizemnica gdje liječnici i osoblje sa puno strpljenja primaju pacijente, rješavaju probleme, a samo katkad čujete kako u svom jadu promumljaju „ako sutra još budemo tu“. Operacije su prebaćene na Rebro, ali Šalata sa svojom prizemnicom funkcionira, kao i ona naša prva crta u ratu u onim teškim prvim danima, kad smo bili gotovo goloruki. Bravo za Šalatu i držite se i neka vas svih dragi Bog čuva.
Idemo dalje, pa moram spomenuti nezaobilazni Stožer na ćelu sa prof dr. V. Berošem. Da, kako god bilo, ja mu ne bi želio biti u koži. Veliki je teret na njemu pa se ponekad izgubi. Dobar je to i vrijedan čovjek, pozna svoju struku, cijeni suradnike, ima gard vođe i to je dobro, ali ipak, evo jedan gaf, KBC Dubrava. Cijelo osoblje se buni, izlazi na ulicu, a to nije dobro. Pitam se, kada ćemo shvatiti da nismo više u onom totalitarističkom sustavu gdje su pljuštale političke naredbe, pa tko ne sluša pravac Goli otok. Nisu ljudi cjepanice, a posebno zdravstveno osoblje u ovom trenutku pandemije. Očito je da se sa njima u KBC Dubrava nije adekvatno razgovaralo, jer da se razgovaralo oni sigurno ne bi ovako reagirali. Protive se ODLUCI, dakle naredbi koja je došla „odozgo“, bez dogovora i nekakvog konsenzusa sa njima. U tome nam ne trebaju ostavke ni sukobi već uljuđeno komuniciranje i zajedničko donošenje odluka. Kad ćemo shvatiti da naredbe više ne igraju i da samo stvaraju revolt. Novo je doba, doba u kojem čovjek čovjeka treba cijeniti i znati sa njim komunicirati kako bi rezultat bio dobar.
Ovaj prethodni problem vrlo slično nalazimo i u političkom miljeu u kojem imamo ljude i zastupnike „od dole pa na gore“ (što se znanja i sposobnosti tiče), da se pristojno izrazim. Ipak, polako mi izgleda sa se kvaliteta zastupnika podiže na više pa neki politički metuzalemi debelo gube na vjerodostojnosti, kao primjerice kada su „narikaće“, u biti, razotkrile (ne)vjerodostojnost predsjednika Milanovića. Neću tu spominjati „razgovore ugodne“ dva predsjednika hrvatskih najviših isntitucija, Plenkya i Miliya, koji su bili zaista iritantni pa se pitam gdje im je pamet za takav nivo komunikacije i nadmudrivanja dok ih hrvatski narod gleda. Za posramit se. Ajde, barem kako ja vidim, Plenky se sa pravom oslanja na ministra Marića, koji je vrsni financijer, ali ne i gospodarstvenik. Njegov zadatak i cilj je budžet i troškovne stavke budžeta i nije mu lako u ovoj situaciji pa mu treba odati priznanje. Ali gospodarstvo, posebno poduzetništvo, rak rana je hrvatske ekonomije. Tu se naprosto ne snalazimo. Nema sustava, nema nadzora, nema modela razvoja kao što imaju razvijene ekonomije, a to sam već na više portala, članaka, konferencija i udžbenika na 9 svjetskih jezika obrazlagao i dokazivao na primjeru Njemačke. Nije tu u pitanju novac nego malo znanja i pameti za snalaženje u uvjetima tržišne ekonomije, odnosno respekta prema ekonomskoj znanosti i znanstvenicima. I samo da ovo malo obrazložim. Dakle, kako ja, kao ekonomist, Hrvat, dragovoljac, vjernik, mućen u komunizmu sa cijelom obitelji na razne načine, žrtva i danas visokopozicioniranih udbaša, ocjenjujem predsjednika Plenkovića ili Plenkya. Po meni on je najbolji predsjednik do danas kojeg smo imali i ne vidim tko mu je i blizu za obavljanje te dužnosti. Ipak, ono što mu zamjeram, ili bolje rečeno sugeriram, jer nikome ne želim suditi, je manjak ozbiljnog znanja i sposobnosti razmišljanja kao mudar ekonomist koji zna oblikovati nacionalni ekonomski model kojim bi Hrvatska konačno krenula. Ali, pametan čovjek zna što nezna pa za to angažira one koji znaju. On je pravnik i stoga mu je taj dio znanja nepoznat, a nažalost, još uvijek nema barem nekakav „ekonomski stožer“ koji bi pokrio taj dio potreba i servisirao vladajuću politiku pa i šire. Spregu znanosti i politike u sferi ekonomskih problema hrvatske nacije nemamo. Tužna je istina da kao i u bivšoj Jugi znalci su gotovo opasni, pa kao da se traži njihova politička podobnost da bi provirili nosom u javnost, a nadaj Bože u politiku. Nevalja, nevalja to kako se radi kod nas, i to sugeriram Plenkyu da shvati i promijeni. Dosta je zaokreta napravio nakon ovih zadnjih izbora, pa je primjerice svoju indiferentnost prema korupciji i nepotizmu zamijenio čvrstim otklonom od korupcije, što zaslužuje najvišu ocjenu. Ipak, razgovarajući sa ljudima, zanimljivo je kako se loš imidž teško otapa. Mnogo još uvijek imaju loše mišljenje o Plenkyu iako nemaju neki realan razlog. To je ono: „dobar glas se teško stekne, a lako izgubi“, a ja bi dodao „loš se imidž teško mijenja na bolje“, ali bez obzira na to Plenky mora ustrajat na putu dobra za Hrvatsku, jer dokazivanje i potvrđivanje vjerodostojnosti u politici i u vladajućim krugovima nije jednom, nego stalno, svaki dan, svaki tren, svakom izjavom, svime.
I sad, na kraju, moram zaključiti da je hrvatski narod dobar narod u teškim trenucima, ali vrlo nestabilan i problematičan izvan konteksta ugroze. Malo znamo, zaostali smo, posebno u ekonomiji, a posebno u smislu izgradnje građanskog društva, dok istodobno mislimo da smo najpametniji u svemu, od nogometa i reprezentacije pa do visoke politike. Eto, tako je to kod nas, ali to treba znati, jer sve se može popraviti, a na tom putu boljitka obrazovanje i edukacija u najširem smislu ključni je činitelj. Stoga, posebno mladima, savjetujem idite i učite izvan Hrvatske, koristite ERASMUS, a vi profesore podržavajte takve studente koji „žele više“. Oni su nada Hrvatske, a ne vi.
Ima još nešto, što je potrebno objasniti. Imam dojam kao da postupno padaju neke krinke i loš sustav vrijednosti, ne samo kad nas nego posebno u svijetu. Evo, sada su epidemiolozi na posebnoj cijeni, a anesteziolozi kod nas prevažni su kod operacija, a tu su i neke nove/stare znanosti i djelatnosti, pa imam dojam da se mijenja sustav društvenih vrijednosti. Pogledajte, cijene nogometaša su basnoslovne, ali za to ne želim nikoga kriviti. Mislim da u ovom sadašnjem stanju te cijene moraju padati i to zbog raznih objektivnih razloga, pa bi samo rekao onu staru „um caruje, a snaga klade valja“. Profesionalni sportaš nije lako biti, vijek je kratak, a ulog velik. Nasuprot sportašima, koji su zaista najbolji promotori Hrvatske, imamo i znanstvenike, pa se pitajmo što sa njima? Pitam, da li je itko spoznao i shvatio mentalitet i profil znanstvenika? Mislim da nije, barem ne u našem, hrvatskom, tranzicijskom društvu, ali i u Europi i svijetu. Tko su znanstvenici? Obzirom da sam to i sam, pokušat ću vam to predočiti. Kao prvo, to su ljudi bez megalomanskih materijalnih potreba, ali imaju svoj materijalni nivo koji žele ostvariti i kad ostvare, a brzo ga ostvare, tu stanu. Njihova obitelj ima uglavnom sve što je potrebno, ali nemaju i javno primjetan luksuzan život. Umne mogućnosti se razvijaju, mnogo se istražuje, objavljuju se radovi, a kada se upiju nove spoznaje osjećaj tih spoznaja ona je prava cijena koja zadovoljava uloženu trud, rad i vrijeme. Posebno su na cijeni oni koji nisu oženjeni, ili pak imaju idealnog partnera/partnericu, koja ih trpi takve otkačene zaljubljenike u svoj rad i istraživanje. Nije sa njima lako u krugu obitelji. Poseban je to svijet, pa kada se kod nas u Hrvatskoj govori kako znanstvenici odlaze i kako se to može zaustaviti onim smiješnim mjerama koje smo čuli od ministrice, odgovor na to je ono onda kad je prof. Strmota zapanjio gledaoce i mudro pokupio prnje, vratio se u svoj kabinet kako se ne bi blamirao u djelovanju tog jadnog ministarstva. To ministarstvo uopće nije shvatilo svijet znanstvenika, kao ni uzroka erozije hrvatske demografije. Eto, ne znam da li sam vam barem donekle obrazložio i dočarao sliku znanstvenika, ali to je poseban svijet, svijet koji je u sustavu vrijednosti jako podcijenjen ali postoji i svi zavisimo o njemu. Evo, samo još nešto. Jedna moja poznanica, vrsni istraživač i znanstvenik u kemijskoj i biološkoj sferi sasvim je normalno otišla u Ameriku, jer je tamo bolje opremljen laboratorij i institut. Nije pitala za plaću, smještaj i slično. Promijenila je život samo radi boljih uvjeta istraživanja, a život joj je posvećen novim lijekovima i sličnim stvarima koje su meni kao ekonomisti špansko selo, ali shvaćam je. Njoj je to normalno, normalno je to i meni, jer tako živim zadnjih 30-40 godina, ali mnogima je to neshvatljivo. Evo još nešto zanimljivo, pa i smiješno. Jedan moj prijatelj, vlasnik vrhunske marine, kaže meni onako uz kavu „ma Tiho, zašto ti ne uđeš u business pa bi imao novu marinu do mene pa bi imao vilu kao moja, a pogledaj auto koje vozim i sve ostalo“. Volim tog prijatelja i pošten je poduzetnik, ali on ne razumije da mene to ne veseli, jer svakako, živim relativno dobo i ne fali mi ništa, ali ono što me čini sretnim je moj rad, istraživački dosezi i spoznaje, a što njemu ne može biti jasno. Stoga tu temu više ne otvaramo nego ispijamo kave kada se odmaramo, ja od mojih istraživanja bez financijskog rezultata za mene, a on od novih ulaganja, i oboje smo sretni.
Ovaj svijet, svijet znanosti i mentalnog sklopa znanstvenika, mnogi ne shvaćaju, a hrvatska politika, posebno ekonomiste, smatra gotovo opasnima. Za razliku od nas u Hrvatskoj, u razvijenim ekonomijama, znanost i politika jako su povezane i međusobno uvjetovane, što je razlog da su to razvijene ekonomije, a mi tranzicijska, a koliko ćemo biti tranzicijska ekonomija zavisi o našim političarima koji bježe i ne žele čuti ništa iz ekonomske znanosti, jer oni sve znaju bolje. To me žalosti, ali tako je sada, pa se nadam biti će bolje J, L.
Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi Dom, kao i sve ljude dobre volje.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
