Podjeli

Iako sam za slobodu mišljenja bez cenzure ipak povijesnim neistinama  i notornim lažima ne bi trebalo davati medijski prostor. To je  manipulacija i obmanjivanje u javnom medijskom prostoru. Stoga ću nasuprot neistinama Ante Tomića suprotstaviti povijesnu istinu.

  1. „Ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi“

Matej 26:52

“Vrati mač u korice”, reče mu Isus, “jer tko se mača laća, od mača će i poginuti“

Srbi su sa svojom agresivnom i ekspanzionističkom velikosrpskom  politikom nanijeli veliku štetu svim narodima u njihovu okruženju. Ratovima za Veliku Srbiju uzeli su mač u svoje ruke i zaslužuju sve ružno što im se dogodi!

Nikome ne želim zlo, ali kada započneš rat, stradati će i tvoji, ne samo napadnuti.

Iz navedenog se vidi  tko tu je ološ, i nema podijeljene krivnje.

Kriv je onaj koji se latio mača, a ne onaj koji se od tog mača brani!

https://www.vreme.com/vreme/olos-zasluzuje-sve-ruzno-sto-mu-se-dogodi2/

Citiram pitanje i odgovor  Ante Tomića da bi se shvatio kontekst:

„Paralelno sa novim padom u “ponore nacionalizma”, u obe zemlje dominira tzv. kultura autoviktimizirajuće memorijalizacije. Suočavanje sa prošlošću, odnosno suočavanje sa istorijskim faktima prebačeno je na duboku marginu. Kuda sve to vodi? Da li je u pitanju tempirana bomba koja samo čeka da eksplodira?

To mi je osobito bolno gledati, kakva smo sebična govna, nesposobna uživjeti se u tuđu muku, premda su nam muke jednake, jedni drugima činili smo identične svinjarije. Kninski Hrvati, tako, plaču da su ih devedeset prve Srbi otjerali iz njihovih kuća, a vesele se da su im devedeset pete istom mjerom vratili. Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji. Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala – ne možete se pravo ni sažaliti nad njima.  Dođe mi često da pomislim kako taj ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi.“

Karikirano, povijesno netočno, moralno i etički nepodnošljivo:

Prije svega koji su to Kninski Hrvati? Prema popisu iz 1981. u Kninu je bilo 34 486 Srba i 4 150 Hrvata. U Drugom svjetskom ratu Knin je bio najjače uporište četnika na teritoriju Hrvatske.

Tko je tu ološ? O kojim to kršćanskim vrijednostima jedan ateist i bezbožnik govori?  I tko se to naslađuje sa čijom nesrećom?

Tomić spominje noviju povijest 90-tih godina prošlog stoljeća, pa da krenem kronološki kako bi došli do istine.

Raspad SFR Jugoslavije počeo je 1986.godine sa objavom Memoranduma SANU u kojem srpski akademici tvrde da je u Jugoslaviji srpski narod bio obespravljen:

  • granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, odnosno Srbija se treba širiti na štetu drugih naroda, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku
  • ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFRJ: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i znanstvenoj sferi
  • jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)
  • potreba za brzom vojnom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda

Izravan poziv na rat za granice Velike Srbije na crti Virovitica- Karlobag. Događaji koji su slijedili samo su to potvrdili. Na 8. sjednice CK SK Srbije, u rujnu 1987. Slobodan Milošević došao je na čelo Partije, a 28. lipnja 1989. održao  je onaj svoj poznati govor na Gazimestanu kada je rekao ” nitko neće da vas bije” i navijestio da će Srbija i ratom ako trebala  da bude ” cela”  Zatim slijede mitinzi po cijeloj  Jugoslavijii „događanje naroda“, „mitinzi istine“ ili „antibirokratska revolucija“ kojom su ukinute autonomne pokrajine  i Ustav iz 1974.godine koji je još držao cjelovitu Jugoslaviju.I što je najvažnije zbog Kninskih Hrvata, koje Tomić izričito naglašava.

Miting u Kninu  u tvornici TVIK  je počeo ujutro 28. veljače 1989. kada je u jednom od OOUR-a  organiziran zbor radnih ljudi na kojem se  zahtijevalo da se osudi stajališta društveno-političkih struktura Hrvatske te da potpora stajalištima Predsjedništva SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ o poduzetim mjerama za smirivanje stanja na Kosovu ( a Kosovu je Milošević oduzeo status Autonomne pokrajine) Oko  10 sati izašli su na ulice Knina i krenuli prema gradu i zgradi društveno-političkih organizacija. Bio je to početak mitinga koji je trajao do 20 sati i na kojem se po procjenama okupilo više od 5 tisuća radnika TVIK-a, Agroprerade, Dinare. Od 35 govornika  iskočilo je ime Jovo Opačić, koji je  govorio  da su Srbi u miru porobljeni u svojoj državi, a da Predsjedništvo SKJ raspravlja o „nekakvom velikosrpskom hegemonizmu i unitarizmu sa ciljem da pomoću ove kominternovske, vatikanske izmišljotine prikrije i relativizira genocid nad srpskim narodom“.

Genocid kojega nikada nije bilo, genocid koji je proizvod velikosrpske politike iskazane i  jasno napisane u „Homogenoj Srbiji „Stevana Moljevića  odnosno „Velike Srbije“  koja je „homogena“, etnički čista. To se još vidi u dokumentu pod naslovom „Organizacija Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SNOP)“, u instrukciji Draže Mihailovića „Elaboratu dinarske divizije“ i Valerijanovom  memorandumu,  dokumentu koji  je Srpska Pravoslavna Crkva,  episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha  predala  9. srpnja 1941.godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Schroderu sa 100 000 ubijenih  Srba od strane NDH,  te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941.godine sa 180 000 pobijenih  Srba od strane NDH. da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300 000 ubijenih Srba!

Taj  pamflet, s 24 fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, a ustvari Srba nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom koje su četnici počinili na području Srba 1941.godine, kada  slave kao Dan ustanka. Ubojstvo 37 članova hrvatske obitelji  Ivezić u Brotnji, zatim hrvatskog  sela Boričevac u kojem su  pobili  55 stanovnika i selo spalili. Zatim stravični  zločini  prema .hrvatskim svećenicima., koji su zvjerski  mučeni i ubijeni,  Juraj Gospodnetić, kao župnik Bosanskog Grahova zvjerski od četnika mučen. Uhvatili su ga, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli 27. srpnja 1941. godine. Fotografije je  u inozemstvo odnio dr. Miloš Sekulić, . Na taj je dokument odgovorio dr. Rudolf Bićanić, memorandumom objavljenim u: Jugoslavenske vlade…, I., dok. 118., str. 257-268.; Bićanićev tekst izazvao je bijes srpskih ministara. (Usp. Milan Grol, Londonski dnevnik, Filip Višnjić, Beograd, 1990., str. 34-39. i d.)

Upravo taj dr. Miloš Sekulić bio je četnički kurir posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Taj Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam   izrijekom kazuje da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski savez od strane Hrvata nije bilo „osim pojedinačnih slučajeva“ „nikakvog značajnijeg progona Srba“. A po  Valerijanovom  memorandumu  je ubijeno 300 000 Srba?

Tko je tu OLOŠ? Onaj koji laže i manipulira sa ciljem Velike Srbije! Poznato je  ovo Anti Tomiću  jako dobro poznato, sve podatke ima!

Najpoznatiji govornik na prosvjedu Simo Dubajić iskoristio je priliku da progovori o svom viđenju stanja u državi i lošem položaju Srba u Hrvatskoj zbog Ustava iz 1974. Pozvao je okupljene da vode „računa o tome da smo mi pravna država i da nećemo dozvoliti ni ovdje u Kninu, da se netko u Zagrebu poigrava sa našom svijesti“

Podsjećam da je Simo Dubajić prema osobnom iskazu  sviedočio  još 1990.godine  za beogradske novine “Svet”, zatim u knjigama Marka Lopusine “Krvavo prolece” (NN 2002., Beograd) i svojoj knjizi “Zivot, greh i kajanje; Od Kistanja do Kocevskog Roga” (Novi Beograd;Bad Vilbel; Nidda Verlag, 2006.g.) slijedece:

„Zapovijedao sam u Kocevskom rogu /mjesto likvidacija/. Sudjelovao sam u likvidaciji ljudi po naredjenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savjest jaca od pobjede. Kada sam 25. svibnja 1945. dosao u Ljubljanu, referirao sam Titu o zarobljavanju ustasa, /njemackog generala/ von Löhra, i zaplijeni zlata.

Prije toga sam 13. svibnja dobio od Tita depesu da nitko ne smije dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da ce ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po medjunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depesu. Imali su je i svi ostali komandanti.

Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domacih izdajnika pobije u Kocevskom Rogu. Naredjenje su izdali Ivan Matija Macek (slovenski boljsevik i sef jugoslavenske Ozne za Sloveniju), Maks Bace (hrvatski boljsevik) i Jovo Kapicic (srpski boljsevik). Sve Rankovicevi pomocnici. Takvu odluku nitko nije mogao donijeti, osim Tita! Samo je on mogao opozvati svoju raniju depesu. Bio sam sef i kontrolirao da se to izvrsi do kraja. Taj masakr je izvrsila XI. dalmatinska brigada u kojoj je /politicki/ komesar bila Milka Planinc“.

Zar ovom svjedočenju  treba komentar da bi se vidjelo tko je tu OLOŠ?

Ološ ne poštuje nikakve konvencije o ratnim zarobljenicima, civilima i nemoćnima, ženama, djeci, starcima i ranjenicima!

Slijedeći veliki miting održan je u Kosovu polju kod Knina 8 i 9  srpnja 1989, kada je Jovan Rašković rekao da su Srbi lud narod, na kojem se skupilo oko 50 000 osoba sa 100 autobusa i oko 8000 osobnih automobila., pridošlih iz Srbije. Glavni govornici bili su Jovan Rašković i Jovo Opačić.

Jovo Opačić održao je govor usprkos isključenja razglasa ( poznata metoda zar ne?) sadržajno isti kao i na mitingu u veljači i  govor je pozdravljen aplauzom i skandiranjem „Jovo Srbine“.

Uzvikivali su parole: „Tko to kaže, tko to laže“ , „Slobodane, samo zovi …“,  „Glavu damo, Kosovo ne damo“ , „ Dalmacija, Lika i Krajina, to je uvek bila pokrajina“, „Kad nas Jovo blagoslovi, letjet ćemo ko orlovi“,  „Polomit ćemo sve, pa nećete ni vi pričati“ , „ Ovo je izdaja“ , „ Dalmacijo, da ti nije Knina ne bi znala da imaš Srbina“, „Hoćemo ćirilicu“,  „Ovo je Srbija“, „Dolje podrepaši“ , „Od Peći do Knina sve je Srbin do Srbina“

Jesu li Hrvati organizirali mitinge i balvane po Srbiji? Nisu! Tko je tu OLOŠ? Ma zna to veoma dobro Ante Tomić, pitomac vojne srednje škole JNA u Zagrebu!

https://hrcak.srce.hr/file/251682

Već tada je Srbima podijeljeno oružje iz vojarne u Kninu. Dajući potporu Srbiji da ograniči autonomiju pokrajina, glasni dio Srba u Hrvatskoj podržao je velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića.

Onda je došao 14. kongres KPJ 20. do 22. siječnja 1990. razlaz, kraj Jugoslavije. Nestala Komunistička partija Jugoslavije i s njom i njena tvorevina Jugoslavija.

Balvan revolucija je započela 17.kolovoza 1990.godine postavljanjem balvana, odnosno srušenih stabala kao prepreka na cestama i željezničkim prugama.

  1. rujna 1990. godine “Srpsko nacionalno vijeće” proglasilo “autonomiju srpskog naroda” u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom, a
  2. rujna 1990. godine je to područje prozvalo “Srpska autonomna oblast Krajina”, 31. svibnja 1991.godine skupština te tvorevine donosi “zakon” kojim se proglašava Republika Srpska Krajina, na čelu s Vladom RSK i Milanom Babićem kao prvim predsjednikom.

Zatim je JNA potpomognuta četnicima iz Srbije i lokalnim pobunjenim Srbima izvršila napad na Hrvatsku točno u krajevima koji su bili na crti zamišljene granice Velike Srbije, Virovitica -Karlobag.

  • Slijedi napad na Plitvicama 31.ožujka 1991.godine,
  • ubojstvo i masakriranje 12-torice hrvatskih policajaca 2.svibnja 1991.godine u Borovu selu.
  • Pokolj u Dalju u kolovozu 1991. godine, 25.lipnja napali policijske postaje u Glini, gdje su zarobili i mučili hrvatske policajce
  • lipnja u Kozibrodu pokraj Dvora na Uni ,
  • lipnja iz Tenje je žestoko napadnut Osijek, da bi
  • kolovoza započeo napad na Vukovar. Zahvaljujući vojnoj nadmoći JNA i Srbija su do kraja 1991.godine okupirali gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske, kada je Jugoslavenska narodna armija sa srpskim paravojnim postrojbama napala hrvatska sela, rušila i palila Katoličke crkve,  protjerala hrvatsko stanovništvo s ciljem zauzimanja i okupacije istočne Hrvatske da se dokaže da tu Hrvata nikada nije bilo.

Sveopći napad  na Vukovar  slikovito je počeo kada su tenkovi JNA iz Beograda krenuli na Vukovar ispraćeni cvijećem,  koje su po njima bacali oduševljeni građani Srbije.

Tko je tu OLOŠ i tko se tu „naslađivao“ čijom nesrećom jasno se vidi?

Nisu tenkovi iz Hrvatske krenuli na srpske gradove i nisu se Hrvati naslađivali kiteći ih cvijećem!  To Tomić veoma dobro zna, ali i dalje svjesno manipulira neistinama. Rođen 1970. godine tada je imao 20 godina i bio potpuno svjestan događaja oko sebe!

Agresor je s 30.000 vojnika i paravojnih skupina, te s oko 1 600  oklopnih borbenih vozila, 60 zrakoplova, 350 topova i mnoštvom ostale vojne tehnike krenuo na Vukovar. Hrvatskih branitelja bilo je svega 1800. U gradu se nalazilo više od 15.000 civila.  Na koji je dnevno padalo 7000 različitih projektila.

U opkoljeni grad 19. listopada 1991. uspio je ući humanitarni konvoj i spasiti stotinjak ranjenih branitelja iz Vukovarske bolnice. Vukovarci nisu 56 dana imali struje, vode, hrane, telefona. Nestale su kuće, zgrade, skloništa, a nastale stotine grobova palih heroja, među kojima je i legendarni zapovjednik obrane Vukovara, Blago Zadro. Herojski otpor slomljen je 18. studenoga 1991. godine.

Dio branitelja pokušao se izvući iz grada kroz minska polja, a oni koji nisu uspjeli odvedeni su u srpske koncentracijske logore, te su mnogi ubijeni. Među njima i 260 ranjenika iz Vukovarske bolnice.

Tijekom agresije u Vukovaru je, prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. studenoga 1991. poginulo 450 branitelja i 1350 civila, od toga 86 djece. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece, ranjeno je više od 2500 ljudi, mnogi su zatočeni i odvedeni u neki od srpskih koncentracijskih logora, a nakon okupacije 18. studenoga 1991. bila je nepoznata sudbina 2630 osoba. Tijekom i nakon procesa mirne reintegracije otkriveno je više od 50 masovnih grobnica u gradu i okolici iz kojih su ekshumirani brojni posmrtni ostaci.

Tko je tu OLOŠ sasvim je jasno! Nisu Hrvati napali Srbe, nego Srbi hrvatski narod sa ciljem  istrebljenja hrvatskog naroda, njegove vjere i kulture !

A što kaže Tomić uspoređujući Oluju sa Vukovarom:

„Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji“

U istoj situaciji? Nevjerojatno zlonamjerna manipulacija usporediti potpuno kataklizmički razoreni grad sa navedenom bilancom od 50 masovnih grobnica, Ovčarom, logorima po Srbiji u koje su odvedeni zarobljeni branitelji, 86 poginule djece, 1350 civila i 2 630 nestalih, sa zbijegom koji je naredilo rukovodstvo tzv RS Krajine.

Tko je tu ološ? Jesu li Hrvati prethodno napali neki grad sa srpskim stanovništvom i u opsadi ga totalno razorili? Nisu!

Dakle, tko je tu OLOŠ? Ante Tomić jako dobro zna razliku!

  1. Hrvati i Srbi su sebična govna, ne znaju se uživjeti u tuđu muku; jedni drugima činili smo identične svinjarije

Nije točno! Nismo jedni drugima činili „identične svinjarije! Nema izjednačavanja krivnje! Hrvati nisu napali sela i gradove na teritoriju Srbije. Hrvatska vojska nije tenkovima krenula u Srbiju! Hrvatska vojska nije granatirala srpske gradove i sela, uništavala bolnice, crkve, škole i ubijala srpsku djecu, žene i starce.

Izbijanjem rata u ljeto 1991. godine slijedili su masovni progoni iz ratom zahvaćenih područja hrvatskog Podunavlja, Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome kada je nakon okupacije Vukovara i masakra nad preostalim stanovnicima i braniteljima, prognano 15 000 preživjelih Vukovaraca. Na kraju 1991. u Hrvatskoj je bilo 550 000 prognanika, te još 150 000 hrvatskih izbjeglica koji su privremeni smještaj pronašli u inozemstvu (zapadna Europa).

Hrvatska Vlada je od srpnja 1991. godine zbrinjavala prognanike najprije kroz postojeći sustav socijalne skrbi, a potom putem Ureda za prognanike i izbjeglice (osnovan je 22.12.1991.) U tomu trenutku u Hrvatskoj je bilo više od pola milijuna prognanih. Ured je preuzeo skrb o prognanicima, a od sredine 1992. godine i za bosansko-hercegovačke izbjeglice, njihov smještaj i prehranu, te je organizirao život u progonstvu.

Izbjeglička kriza u BIH počela je u travnju 1992. godine po izbijanju rata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Do kraja te godine broj izbjeglica iz BiH dostigao je 402 000 osoba. Ponajviše ih je pristiglo nakon srpske okupacije bosanske Posavine i Jajca, no sve do 1995.godine  u Hrvatsku su dolazile nove izbjeglice: kontinuirano iz područja BiH pod srpskom kontrolom, te iz srednje Bosne tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba. Zadnja velika skupina izbjeglica iz BiH stigla je u ljeto 1995. godine, kada je za samo mjesec dana iz banjalučke regije istjerano više od 25 000 Hrvata i Muslimana, te završeno etničko čišćenje područja pod kontrolom Srba u BiH. Preko Hrvatske je od 1992.-1997.u treće zemlje otišlo 400 000 izbjeglica, uz prethodno zadržavanje od prosječno tri mjeseca, a u Hrvatskoj ih je ostalo 160 000, od kojih tek manji dio još uvijek ima izbjeglički status.

Krajem 1992. godine u Hrvatskoj je bilo 700 000 prognanika i izbjeglica, što je bilo više od 15% stanovništva Hrvatske. U 1994.godini  broj prognanika i izbjeglica smanjen je na 380 000, krajem 1996.godine na 360 000, te u travnju 1997. godine na 290 000 prognanika i izbjeglica.

Na dan 31.12.1997.godine u Hrvatskoj je u statusu prognanika, povratnika i izbjeglica bilo još 140 883 osoba, među kojima 79 719 prognanika iz hrvatskog Podunavlja i 22 350 prognanika iz drugih krajeva, 9 336 povratnika i 29 478 izbjeglica. U organiziranom smještaju je 34 463 osoba, a u privatnom 106 420.

Od 1991. do kraja 1997. godine Hrvatska je za prognane i izbjegle izdvojila više od 2 000 000 000 $ od čega za osnovno zbrinjavanje prognanih i izbjeglih (smještaj i prehrana) 1 133 000 000 $. Istodobno, ukupna međunarodna financijska pomoć u skrbi za prognane i izbjegle iznosila je oko 107 000 000 $, te dodatno 110 000 000 $ pomoći u gradnji naselja za smještaj prognanih i izbjeglih.

Zašto sam sve ovo napisala?

Citiram Antu Tomića: „Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala – ne možete se pravo ni sažaliti nad njima. Dođe mi često da pomislim kako taj ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi“

Tko je tu ološ ? Svakako oni koji su izazvali svojom velikosrpskom agresijom izbjegličku krizu, a ne Hrvatska koja je bila napadnuta i skrbila o 700 000 izbjeglica i prognanika iz Hrvatske i BIH!

Pišući ovakve nepojmljive nebuloze, upravo  Tomić nema nimalo kršćanskog morala ni savjesti, ne samo kršćanskog nego ni ljudskog!

http://www.andrija-hebrang.com/domovinski_rat.htm

Za agresije na Hrvatsku i zatim na BiH počinjeni su i ratni zločini i zločin genocida.

U Domovinskom ratu ubijeno je 402 djece, 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara (ukupno 28), 3 svećenika, a ranjeno je 1 280 djece, 4 svećenika i 48 medicinara. Osobito je zloslutna sudbina nestalih, kao npr. 294, mahom ranjenika, koji su nasilno odvedeni iz vukovarske bolnice i uglavnom pogubljeni na Ovčari, kako se pokazalo nakon iskapanja tamošnje masovne grobnice u jesen 1996. godine.

Na genocidnu narav srpske agresije osobito jasno upućuju sljedeće činjenice: najmanje 1 000 dokazano pogubljenih civila žrtve su masakri ili skupna smaknuća; najmanje 500 nemoćnih staraca i starica brutalno je ubijeno u zaposjednutim područjima pošto je nadzor nad tim područjima preuzeo UNPROFOR; od razmjenom oslobođenih 6 660 osoba približno 90% kontinuirano je i brutalno mučeno tijekom zatočeništva, pa i nakon oslobađanja trpe od brojnih tjelesnih i duševnih posljedica; 200 000 prognanika nije se moglo vratiti u domove iz kojih su protjerani; tj. nijedan prognanik nije se uspio vratiti na područje koje je zaposjeo srpski agresor.

Tijekom petogodišnje agresije na Hrvatsku ubijena su tri svećenika i redovnika, a ranjena tri svećenika. Protjerano je 226 svećenika, redovnika i redovnica a u zatočeništvu se nalazilo 17 svećenika, redovnika i redovnica, koji su prošli mučenja i torture.

Uništeni i oštećeni objekti Katoličke crkve dokaz su etničkog čišćenja, jer treba dokazati da na tom prostoru nisu živjeli Hrvati

Posebna okrutnost genocidne strategije srpskih agresora (kako u Hrvatskoj tako i u BiH) iskazala se sustavnim ratnim zločinima nad civilnim pučanstvom napadnutih naroda: što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničko čišćenje (engl. ethnic cleansing) i etničko silovanje (engl. ethnic rape)..

Jesu li Hrvati rušili crkve po Srbiji, ubijali srpsku djecu? Nisu! Po kojim Tomićevim kriterijima smo jedni drugima činili“ identične svinjarije“?

Ni danas ne činimo “identične svinjarije“

Srbija vodi medijski i kulturološki rat protiv Hrvatske!

Srbija negira  Hrvatima jezik! U glasilu vojvođanskih Hrvata „Hrvatska riječ“ izašli su podaci iz udžbenika gramatike srpskog jezika za osmi razred osnovne škole u kojem tvrde da ne postoji hrvatski jezik, već da je to srpski jezik!?

Tako  je velikosrpska politika uvelike ušla u lingvističku znanost, naslanjajući se  na  politiku Ilije Garašanina i njegova Načertanija iz 1844. godine koji je prvi službeni dokument velikosrpske politike u kojem se tvrdi da su  Hrvati samo pokatoličeni Srbi i na  Vuka Stefanovića Karadžića, koji je negirao hrvatski narod, a obilno se koristio hrvatskim rječnicima  i leksikografijom  pri pisanju Rečnika srpskog jezika.

Zakon o kulturnom nasljeđu koji je u prosincu prošle godine donesen u Srbiji, a koji navodi da Marin Držić, Šiško Menčetić, Ivan Gundulić, odnosno svi dubrovački književnici do 1867. godine više ne pripadaju samo hrvatskoj, već pripadaju i srpskoj književnosti.

Gundulićeva “Himna slobodi” prema njima više nije samo hrvatska, već i srpska. O ljudima „nazbilj“ i „nahvao“ ne priča samo hrvatski, već i srpski Držić.

“Srbi se trajno žele spustiti na naše more, Srbi trajno žele uništiti naš jezik i Srbi trajno žele imati renesansu, humanizam i barok koji nemaju“, izjavila je Slavica Stojan, znanstvena savjetnica pri trajnom zvanju i predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Dubrovniku.

Vlada Republike Srbije tvrdi – tako je već 150 godina. “Stara dubrovačka književnost jedinstvena je pojava među Južnim Slavenima koja ima svoje karakteristike i predstavlja veliko zajedničko dobro. Prema jeziku na kojem je napisan, može biti i srpski i hrvatski. To je pomirljiv pristup koji traži ono što je uobičajeno u dubrovačkoj književnosti…”

I tu su se Srbi poskliznuli, jer stara dubrovačka književnost pisana je na čakavici, koja u srpskom jeziku ne postoji.

Svojata li Hrvatska bilo što srpsko? NE! Znači da ne činimo jedni drugima „identične svinjarije“ Kako Tomića nije sramota to napisati? Pa sam sebe otkriva kao neznalicu!

I kao šlag na kraju doista za Hrvate nepojmljivo:

Da je ovo normalna zemlja, Milorad Pupovac bio bi naš predsjednik.

Sva sreća eto da nismo „ normalna zemlja“. A i nismo kada se lik kao Tomić piše Hrvatom.

Citiram što Tomić kaže o Pupovcu;

„….generalno gledajući, on je najozbiljniji političar u Hrvatskoj. Najdulje traje njegova karijera i, kako god vam to možda čudno zvučalo, daleko je najveći hrvatski domoljub od svih. Kad pogledate kakve gadosti njemu govore, na ulici, u Saboru, u novinama i na televiziji, svaki dan, ustrajno i bez prestanka, svih ovih trideset godina, a on svejedno i dalje živi ovdje, može se zaključiti samo jedno – taj stvarno, stvarno voli Hrvatsku. Ja je sigurno ne bih tako volio. Na njegovom mjestu odavno bih odselio“

Koga Tomić zavarava? Ah da čitatelje u Srbiji koji ne financiraju Pupovca!

Ne voli Milorad Pupovac Hrvatsku, nego voli do sada hrvatske kune ili sada eure. Njega i njegov SNV, njegove Novosti i novinare hrani i financira hrvatski narod iz Proračuna da oni pljuju u „tanjur koji ih hrani“ To Pupovac voli, NOVAC i bogatstvo koje je stekao u Hrvatskoj. A nisu za baciti ni tri srpske ruke, a ustvari osam manjinskih ruku sa kojima upravlja Hrvatskom. Zašto bi sve to napustio?

Iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2022. godini, financijska sredstva u iznosu od 50.204.225,00 kuna namijenjena su nacionalnim manjinama po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. Od tih sredstava Srbima je namijenjeno 13.603.000,00 kuna. NN 48/2022

Novosti SNV-a dobile su iz Proračuna u 2022.godini 4 milijuna kuna, da se sprdaju sa hrvatskom himnom (Lijepa naša haubico) da njihov novinar Ivančić piše „„Hrvatska država je neizlječivo bolesna, sadistički izopačena, moralno destruirana i u osnovi zločinačka!“ ili isto Ivančić;

„… Nezavisna Republika Hrvatska ima imalo integriteta i samopoštovanja, da je  dakle riječ o ozbiljnoj državi, a ne o maloj, pizdunskoj zajednici općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša…“

Ili da Dežulović piše „ J*** vas Vukovar“

Ili kada Pupovac u Hrvatskom Saboru naziva Hrvate  ; „neostvarenim, neiživljenim pederima u svakom smislu te riječi“?

Pupovca je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa  kaznilo s 4000 kuna zbog nesklada u prijavljenoj i utvrđenoj imovni. Povjerenstvo je provjerom utvrdilo da Pupovac nije prijavio plaću supruge u točnom iznosu ni ostala njezina primanja, automobil, 69 dionica HT-a te dvije nekretnine, od kojih je jedna u njegovu, a druga u vlasništvu supruge. Piše  tportal.hr

O Miloradu Pupovcu citirati ću dio otvorenog pisma koje sam mu uputila hrvatskepraviceblog:

„Profesore doktore znanosti Milorade Pupovac, vaše ponašanje postalo je degutantno!

Uzalud vam sve titule i znanje, kada se ne ponašate kao zastupnik u Hrvatskom Saboru i kao državljanin Republike Hrvatske!

Znate profesore, doktore znanosti sada  je 2021.godina i vi i ja živimo u Republici Hrvatskoj, nastaloj u Domovinskom ratu, pobjedom nad JNA, velikosrpskim agresorom i pobunjenim Srbima koji nisu htjeli prihvatiti državu Hrvatsku.

Republika Hrvatska međunarodno je priznata 15.siječnja 1992.godine, primljena je u ravnopravno članstvo Ujedinjenih naroda 22.svibnja 1992.godine, članica je NATO i Europske unije. Domovnicu i hrvatsko državljanstvo dobili ste rođenjem u Hrvatskoj, kao i ja nakon 15.siječnja 1992.godine, što znači da ne živimo u NDH, niti u Socijalističkoj Republici Jugoslaviji već gotovo  30 godina.

A vi neprestano živite u NDH i SFRJ! Ne bi li bilo vrijeme da se vratite u sadašnjost i da napokon priznate da živite u Republici Hrvatskoj?

Kažete „ZDS odnosno Za dom spremni je najsramotniji pozdrav u hrvatskoj povijesti i najsramotniji izraz stremljenja hrvatskog naroda za svojom slobodom”

Ne nije prof. dr. Milorad Pupovac, braniti svoj dom nije sramotno, braniti svoj dom od agresora i osvajača borba je za goli život, za opstanak svojih bližnjih, svoje obitelji i svog naroda. Hrvatski branitelji HOS-ovci uz taj su poklič branili svoje domove i svoj narod upravo od velikosrpskog osvajača i vaših pobunjenih Srba iz Hrvatske!

Sramotno je pjevanje „Slobodane šalji nam salate, bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“. To je sramotno, najsramotnije i najužasnije  pjevanje,  jer to nije izraz stremljenja  srpskog naroda za svojom slobodom ! To nije  borba srpskog naroda  za obranu svojih bližnjih, svojih obitelji i svoga naroda!  To  je  osvajačka, agresivna i krvava borba za tuđi teritorij sa ciljem stvaranja Velike Srbije, ubijanjem i uništavanjem svega hrvatskog,  pa i zatiranje svakog  traga  postojanja hrvatskog naroda.“

Zar takav čovjek da bude predsjednik Hrvatske? E neće Tomiću, neće dokle god ima „nenormalnih Hrvata“

Lili Benčik/hrvatskepravice


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika