By Već je u više navrata, posebno nakon 1990-ih godina, Istarska Danica pisala o narodnjacima (pokretu istarskih Hrvata).Narodnjaci su bili istaknuti pojedinci, često bogatiji i svjesniji seljaci, ali i intelektualci i svećenici od 19, do pola 20. stoljeća, koji su medu istarskim Hrvatima djelovali na podizanju nacionalne svijesti te se zalagali za njihova politička, gospodarska i kulturna prava” (Wikipedija). Duga je ta prisutnost: sve tamo od srednjovjekovnih“ dobrih ljudi verovanih”, čiji autoritet nije ovisio samo o njihovoj službi župana ili poglavara bratovštine nego i o ugledu njih samih i njihovih obitelji, pa do hrvatskog narodnog preporoda u 19.st, kada biskup Dobrila i njegovi suradnici seoski svećenici upravo među narodnjacima u istarskim selima imaju najveću pomoć i podršku.
U razdoblju talijanske vlasti u Istri između dvaju svjetskih ratova , narodnjaci su imali posebno važnu i tešku ulogu. Sa svećenicima širili su knjige družbe Sv. Mohora za Istru, mnogi su od njih zatvarani, mučeni, napajani ricinusovim uljem, konfinirani.
I kad se nakon kapitulacije Italije 1943. s radošću i nadom naziralo nacionalno oslobođenje, NOP – organizator ustanka – nastojao je okupiti narodnjake, ali mnogi su zbog neslaganja s komunističkim idejama i zbog povezanosti sa svećenstvom bili sumnjičeni, zlostavljani ili ubijeni. Božo Milanović će zapisati: „Mnogi su narodnjaci … odstranjeni… a nekoji su seljaci, poznati kao rodoljubi, izgubili život također zato da se ukloni upliv što su ga imali u narodu.“ Medu njima je bio
- Pavao Krajša iz sela Jelovci kod Kringe (odveden 1, 4, 1944.),
- Mate Peteh iz Žminja (odveden i ubijen 1945.),
- Antun Milovan iz sela Režanci kod Svetvinčenta,
- Viktor Levak iz sela Levaki kod Motovunskih Novaki…” (Istra XX. st., 2, 118).
- Spomenimo samo usput i slučaj narodnjaka Supetarca L. M. On je bio partizan samo jedan dan: vidjevši na kapi jednog partizanskog vode kod Starog Pazina crvenu zvijezdu, o kojoj je ranije dosta čitao u Glasniku Srca Isusova (o zločinima komunizma u Rusiji, Španjolskoj, Meksiku), vratio se kući iz napada na Pazin 11. 9, 1943. i time zaključio svoj „borbeni put”! Mnogi drugi narodnjaci više su ili manje aktivno surađivali NOP-om sve do kraja rata.
Među najistaknutijim vođama NOP-a Istre bio je poznati narodni partizan Joakim Rakovac. O njemu B. Milanović piše: „Dne 18.1.1945. poginuo je već poznati nam mladi bistroumni í odvažni seljak, više narodnjak ili komunist, Joakim Rakovac iz Rakovci kod Baderne, član najvažnijih partizanskih i komunističkih odbora… Kako je njegova obitelj bila partizanskim kolovođama stalno i poznato uporište, tog su je dana Nijemci i fašisti posve opljačkali. Hranu, stoku i pokućstvo odvezli u Poreč, Joakimova pobożnog oca Ivu, koji je sve do smrti shvaćao partizanstvo kao narodni pokret, odveli su tada u pazinski zatvor, da bio odveden u Njemačku. Trag mu se zauvijek zameo” (isto, 97).
Vrijedi konačno danas, a prošlo je gotovo 80 godina od toga, iznijeti nova saznanja o stradanju J. Rakovca. Citirajmo najprije podatke Wikipedije ,,Za vrijeme sastanka NOO u selu Korenići iznad Limske drage upadaju Nijemci, te svatko bježi na svoju stranu; Rakovac je pogoden dum-dum metkom, ali je uspio pobjeći u obližnju šumu gdje je iskrvario. Pronađen je drugi dan, mrtav u snijegu – tako barem glasi inačica događaja koja su Rakovčevi suborci desetljećima ponavljali u službenim prigodama (makar danas s nešto manje sigurnosti).
Druga inačica istog događaja je da su ga ubili elementi iz sastava partizanskog pokreta koji su po nalogu vodstva KPJ u tom razdoblju pod kraj rata diljem Hrvatske sustavno eliminirali one vođe NOP-a za koje se ocijenilo da nisu dovoljno na partijskoj liniji, sto se osobito osjetilo među istarskim kadrovima. Krajem rata i poslije rata, nova jugoslavenska vlast se krvavo obračunala s tzv. istarskim narodnjacima (zvjersko ubojstvo Mate Peteha) i narodnim svećenicima (npr. Kazimir Paić). U toj čistki maknut je sav matični istarski partizanski kadar, smijenjeni su svi najistaknutiji partizanski rukovoditelji Istre, mnogi su sumnjičení i zlostavljani. Zbog svega toga je smrt Joakima Rakovca ostala krajnje sumnjiva do danas.”
Mi ćemo dodati da ta smrt uopće više nije sumnjiva nego je posve sigurno da je Joakim Rakovac ubijen po nalogu Partije. Navodim najprije podatak što mi ga je malo prije svoje smrti iznio Mario Mikolić (+2016) ponajbolji poznavatelj NOP-a Istre (doktorirao je tom temom). Njemu je u nekoj prigodi jedna žena Prikodražanka u povjerenju ispričala kako su se u njezinoj kući one večeri prije Rakovčeva ubojstva partizani preoblačili u njemačke uniforme. Netko joj je od njih čak rekao: „Noćas ćemo ubiti Rakovca“ “Ako zasto?”Je doša urdin odzgora.” Pa iako je kod samih sudi akcije, ali i kod ljudi onih sela, godinama vladala zavjera šutnje. Kao i (smrtni ) strah reći bilo sto drukčije od službene verzije o Joakimovoj smrti, ipak se tijekom vremena u užem krugu počela pomalo iznositi istina. Saznale su se, dapače, pojedinosti: upucala ga je mlada pazinska skojevka N.R. a nekima je iz skupine, koji su mu htjeli pomoći da ne iskrvari (jer nisu su se upućeni u zavjeru), rečeno: ,,Pustite ga, bježimo.”
Najnoviji podatak o partizanskoj likvidaciji Rakovca dao mi je nedavno poznati istarski liječnik M. G. Njemu su čak dvojica bivših partizanskih boraca, sudionika akcije u Korenićima (došavši k njemu kao liječniku odvojeno, dvije različite prigode), nalazeći se u teškom stanju i pred operacijom, a da ih doktor nije ništa pitao: ,,Rakovca su naši sami ubili.” Imali su potrebu prije teške (i nesigurne) operacije ,ispovjediti se”, izreći istinu koju od 1945. kao teret nosili u sebi.
Dodajmo da je Božo Milanović svojevremeno pripovijedao kako mu se koncem rata jedan poznati sudionik NOP-a Istre obratio upitom može li doći u Trst jer se u Istri osjeća nesigurno. Odgovorio mu je da to nije moguće, jer je pred Nijemcima previše kompromitiran. S velikom vjerojatno zaključujemo da se radilo o Rakovcu.
Joakima Rakovca suvremenici su zapamtili sa šeširom na glavi; tek kasniji umjetnički prikazi stavljaju mu na glavu „partizanku“, kako bi ga se prepoznalo kao dio jugoslavenskog NOP-a. Nigdje nije zabilježeno da je on narodu ili borcima govorio o komunizmu, makar se suglasno piše je pristupio Komunističkoj partiji i da je bio član partijskog rukovodstva za Istru.
Posmrtni ostatci Joakima Rakovca nalaze se danas u Poreču ispod kipa podignuta njemu u čast, na trgu koji nosi njegovo ime. Mladi, bistroumni i odvažni seljak”, narodnjak i vjernik (uvijek s molitvenikom ,Oče budi volja ja u džepu), čovjek velike energije i predanosti radu, zanesenjak u borbi nacionalno oslobođenje – doživio je sudbinu mnogih narodnjaka. Ipak tu razliku što su njegove kosti dostojno pohranjene pod spomenikom u Poreču, a kosti drugih nevino likvidiranih narodnjaka i dalje trunu u istarskim jamama.
Ivan Milovan, Istarska Danica ,2022, atr.143-145
Komentar Lili Benčik
U Istri je IDS koji je bio neprikosnoven vladar Istre skoro 30 godina, gradio svoju politiku na antifašizmu, koji ustvari i nije antifašašizam. Prestao je biti antifašizam i postao fašizam masovnim smaknućima poslije rata, Golim otokom i brojnim progonima i ubojstvima svećenika i neistomišljenika.
Unatoč saznanju o masovnim ubojstvima ( zaklan je Miroslav Bulešič, odveden u smrt i bačen u jamu Francesco Bonifacijo), u Istri se i dalje održava kult ličnosti J.B.TITO, pa se eto i masline posade da formiraju njegovo ime. Za te komunističke zločine nitko nikada nije bio osuđen, niti je odgovarao!
Lili Benčik
