By Pismo ustaškog bojnika
Zadnje ratne godine, tisuću devetsto četrdeset pete, kad me majka donijela na svijet, moja prijateljica Višnja imala je 20 godina. Sedmo sam dijete po redu, od nas desetero, koliko nas je donijela na svijet i u život moja majka Anđa, kćer glavara Đile i sestrana legendarnog duvanjskog fratra fra Mije Čuića.
Te strašne i najkrvavije godine u svekolikoj prošlosti hrvatskog naroda, mladi ustaški časnik zagleda se u mladu i lijepu djevojku Višnju Sever. Gdje ju je vidio, samo dragi Bog zna. Poslao joj je pismo u kojem se očitovao kao njezin obožavatelj. To pismo igrom zle sudbine dopalo je u ruke nekog partizana, koji je bio ludo i posesivno zaljubljen u mladu slikaricu Višnju, pa kako je bio komesarčić poltrončić, dao je pismo svom nadležnom, ovaj višemu od sebe po činu i zločinu, dok nije došlo do zapovjednika brigade. Komesarčić i njegovi drugovi ulovili su na prevaru ustaškog časnika, pisca pisma Višnji i po partizanskom ustaljenom postupku ga smakli, bez suda i suđenja; i, kao uginulu životinju bacili u propuntu, gdje su mještani njegova rodnog sela odlagali smeće i bacali uginule životinje.
Mlada slikarica i pjesnikinja Višnja bi optužena kao veleizdajnica, ustašica i, po kratkom postupku, osuđena na smrt. Na njezinu žalbu, nekim su je čudom pomilovali i osudili najprije na 20 godina robije, pa smanjili na deset. Višnja je poraće provela na robiji u Lepoglavi za pismo mladoga ustaše, kojega uopće nije poznavala i uzalud je to govorila partizanskim sucima, da nikad nije ustašu vidjela, da ga uopće ne poznaje. Ključni svjedok protiv nje bio je komesarčić Rade, njezin zaljubljenik i zlobnik. Kakva je to ljubav ako voljenu osobu teretite za nešto što nije učinila i lažima bude kažnjena za obično ljubavno pismo nepoznatog ustaše. To se dogodilo mojoj dragoj prijateljici Višnji Sever. Nikad nije upoznala mladoga ustašu koji joj je napisao to, za nju i sebe sama, kobno pismo. Višnja mu zna samo ime – Mate i ništa više. Na kraju Matina pisma stajala je strašna i opasna zadnja rečenica:
Višnja, voli te ustaški bojnik Mate.
Za devedeseti rođendan slikarice i pjesnikinje Višnje Sever otvorena je izložba u Zagrebu. U ateljeu slikara Tonija Puškara okupili su se Višnjini obožavatelji i prijatelji, pogledali slike i proslaviti rođendan najstarije živuće hrvatske pjesnikinje i slikarice. O Višnjinu slikarstvu i poeziji govorili su njezini prijatelji i znalci. Poznajući u dušu moju dragu, staru prijateljicu Višnju i njezino slikarstvo, iz srca sam progovorio o pejsažima, bilju, smilju i bosilju, drveću, cvijeću…
Na Višnjinim platnima raste oštra gorska trava, vitka boliglava, krvavo crveni grimizni mak, kopljasti šafran, sabljasti bosiljak, mirisni strelasti vrijesak, prugasti kaćun, srcolisna glavulja, bodljikava mlječika, raznobojne ruže i plahi ružmarin, raskošni kotrljan, graciozna orhideja, žućkasta plemenita degenija, vlasasta mužika, srcoliječivi srčenik, bodljikavi i oštri kotrljan, blijedozelena čuvarkuća, jastučasti plamenac, plahi snježak, blistavi ljiljan, purpurna kamenika, plava kraljica planina, perunika…
Preko Višnjih pejsaža slute se daleka obzorja onoga što je svaki ljudski stvor osjećao pred tajnom trajanja u vremenu i prostoru. Višnjin kist ne luta kao pogled izbezumljena stvora, on se zaustavi na kapi rose, na latici cvijeta, na srčiki, kamenčiću na žalu, kojeg je more oblikovalo milijunima godina, na vlati trave, na grumenčiću zemlje iz kojeg živobilje zemno izbija i nagli prema sunca isto onako kako se voda u vedru penje do sunca iz dubine bunara. I sve je bilo svjetla sjena uspomena na cvijeće koje nesta prije stotine godina. Baudalaire je govorio o cvjetovima zla, a Višnja o cvjetovima ljubavi. Krležini se cvjetovi svađaju, optužuju i sude, kažnjavaju, dok se Višnjini cvjetovi ljube, Lorkini se ljiljana mačuju u vjetru, dok se Višnjini grle. Oni mirisom zbore i bojom govore. Što god duže budete gledali Višnjine cvjetove i krajolike, javljat će vam se neumrle slike na najljepši cvijet (duša) čije odsutnost podjenako miriše u javi i uspomeni. Svijetla sjena uspomena na Tinov dušin cvijet, koji leti kao lišće što vjetar ga vije, za let je duša stvorena, za smrt nije, za pokoj nije, cvijet koji nema korjena. Višnja je na platno prenijela sliku svoje duše…
Bojnikovo pismo završilo je kod komesarova unuka. Sačuvao je sporno pismo i meni ga pokazao poslije Višnjina devedesetog rođendana. Pitao sam ga zašto ga nije dao Višnji. Odgovorio je kratko: Nema smisla!
Da sam ja na njegovu mjesto, ja bih Višnji pismo poklonio za devedeseti rođendan, kao rođendanski dar. I to bi bilo s moje strane normalna i jaka stvar, pa neka se drug djed partizan i komunist od stida i srama okreće u grobu!
Nakon Višnjine izložbe slika nas nekolicina njezinih prijatelja zaružili smo dokasno u Puškarićevu ateljeu uz mezu i dobro vino, rakiju i pivo. Pričali smo viceve i dogodovštine i pucali od smijeha. Onda je pisac Joso Lisac ispričao što se dogodilo konabarici Evi, koju smo dobro poznavali iz kafića u koji smo rado zalazili.
Ante Matić
