Srce Zvonka Bušića i dalje kuca za – Hrvatsku!

Ima ljudi ili bolje rečeno hrvatskih domoljuba, koje nažalost ne možete naći na popisu hrvatskih branitelja. A za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu borili su se još u vrijeme komunizma i zajedno sa svojim obiteljima bili proganjani na sve moguće načine, pa su uz ostalo bili i prisiljeni napustiti svoju Domovinu ili ležati po zatvorima Titove Jugoslavije. Jedan od tih i takvih bio je i hrvatska legenda – Zvonko Bušić- Taik (Gorica, BiH, 23. siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.), koji se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da Hrvatska nije slobodna, da je u sklopu Jugoslavije.

I on je, kao i mnogi drugi, koji su morali napustiti svoje domove i krenuti u svijet, već tada znao da nikada ne će biti slobodne Hrvatske bez rata, odnosno borbe.

Zvonko je u Beču upoznao svoju buduću suprugu Julienne Bušić Schultz. Ona se također vrlo brzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka, na Dan Republike (tadašnji praznik SFRJ)  19. 11. 1970. s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja.

Nakon toga više se nikada, baš kao i njezin suprug, nije pomirila s Hrvatskom u kojoj su vladali Tito i Partija, i u kojoj se optuživalo, zatvaralo pa i ubijalo ako nisi bio na njihovoj političkoj liniji.

Skupina hrvatskih političkih domoljuba (Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić) 10. rujna 1976.  otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega bace letke nad Londonom i Parizom, u kojima su objašnjavali hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji. Zbog te otmice i pogibije jednog policajca, što se nije dogodilo, kako mnogi pišu  u newyorškoj podzemnoj željeznici, nego izvan grada na mjestu za detoniranje, kad su svi tada radili protiv propisa (za što Zvonko nije bio kriv). Bušić je  u Americi  osuđen na doživotni zatvor, a pomilovan je u srpnju 2008., nakon čega se, nakon 31 godine i 13 dana,   (24.7. 2008., u pratnji američkih agenata), vratio u Hrvatsku, u nadi da su njegovi snovi ostvareni. Nu, Zvonko je iznimno brzo shvatio da imamo Hrvatsku, ali da to ipak još nije ta Hrvatska za koju se čitav život borio. Ali, bez obzira na sve, malo je tko očekivao da ćemo relativno brzo od njegova povratka, gotovo u svim medijima pročitati i ovo: Danas (1. rujna 2013.) u obiteljskoj kući, samoubojstvo je počinio – Zvonko Bušić- Taik ( r. 23. siječnja 1946. u Gorici, BiH). Iza sebe je ostavio suprugu, koja ga je godinama vjerno čekala i s njim prolazila boli i muke, neutješnu bližu i daljnju rodbinu, brojne prijatelje…

Mnogi u to  nisu mogli vjerovati, tim prije što je samo dan prije toga (u Udbini) bio s onima koje je volio i koji su ga voljeli. Nešto je očito krenulo po zlu. Navodno se nije mogao pomiriti s hrvatskim kameleonima, koji su jedan dan na svečanosti dolazili sa hrvatskom značkom na reveru, a odmah potom, drugi dan, na drugu, s Titovom slikom (Milan Bandić i sl., op.p.)..

Nakon dolaska u Hrvatsku angažirao se i na političkoj sceni. I tu se nažalost  brzo razočarao. Prvo u Ružu Tomašić, zatim u HSP i još neku minornu političku stranku.

• Angažirao sam se politički jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je, čini se, zahvatila i mene. Stoga se povlačim iz politike, jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj – govorio je još 2011. te dodao da je sve više svjestan da pojedine političke elite naš narod i državu vode u propast.

Nakon prerane smrti posthumno smo mu, na moj poticaj, dodijeli i braniteljsko priznanje – Veliku zlatnu plaketu – Da se ne zaboravi (2015.). Tada su u prepunim  Domom zagrebačke Specijalne policije iz Domovinskoga rata, pored mene o njegovoj žrtvi i životu govorili i Tihomir Dujmović, Ljerka Pavić, Dunja Vatovac…Priznanje je primila njegova supruga, koja je uz ostalo rekla:

• Hvala svima od srca… ovo priznanje je dragocjeno ne samo meni osobno i Zvonkovoj obitelji, nego svima koji su ga poštovali, cijenili i voljeli. Priznanje je potvrda, kako me ljudi uvjeravaju, da Zvonko nikada ne će biti zaboravljen, da će biti vječan uzor drugima, u svojoj ljubavi za Hrvatsku, svom domoljublju, svojoj spremnosti dati, sve što je imao dati, pa i vlastiti život, ako treba, u ime vječnih, časnih ideala. Znao je reći, da mi smrtnici možemo postati besmrtni na samo dva načina, kako je veliki Platon pisao u svojoj Simpoziji: kroz rađanja djece ili rađanja ideje koja će nas nadživjeti. Zvonko i ja nismo imali mogućnost dobiti djecu, jer smo u tim godinama bili u zatvoru – a američki su zatvori drugačiji nego recimo u Haagu…nikada nismo smjeli biti sami u 32 godine. Ali ideje se rađaju bilo gdje, i on ih je imao na pretek. Ideje koje će ga sigurno nadživjeti, tzv.”Homerova djeca”! A jedan primjer sam jučer našla u njegovim bilješkama, pa ga želim s vama podijeliti. Citiram: “Čovjek se rodi, formira i odraste u sudbinski određenom obiteljskom, plemenskom i narodnom ambijentu, koji on cijeloga života duboko u sebi osjeća, a ono što čovjek osjeća utječe na ono što čini. Bezbrojne činjenice pokazuju da je čovjek svoj život spreman žrtvovati za svoja vlastita uvjerenja i principe, ili u obrani osobne časti, ali onaj čovjek koji se svjesno žrtvuje za svoj narod i vjeru pokazuje ne samo da ćuti bilo svoga naroda, nego da je i doista vjeran samome sebi, jer domoljublje i Bogoljublje je sposobnost biti vjeran samome sebi”. Ne treba dalje tražiti razloge zašto je otišao. Ostao je vjeran samome sebi – do kraja” – istaknula je tada vidno potresena supruga Zvonka Bušića – Taika, koji je pokopan  u Aleji zaslužnih građana na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Posljednje izgovorene riječi prije spuštanja Bušićevih posmrtnih ostataka u grobnicu  bile su njegova prijatelja fra Joze Grbeše, pročitane iz pjesme koje je fra Grbeš uputio sudionicima pogreba.

• Za jednog od posjeta tebi Zvonko u američkom zatvoru, rekao sam sebi, preko puta mene sjedi čovjek koji je čisti ideal. Tvoj ideal bila je Hrvatska, za koju si živio i samo o njoj mislio- zapisao je fra Grbeš, čije je pismo čitao jedan od Bušićevih prijatelja.

Na lijes je prvo bačena zemlja sa groba Zvonkovih roditelja u rodnoj mu Hercegovini, u Gorici…

A na njegovu spomeniku, na vječnom počivalištu, i danas se može pročitati ovo:

• „Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu… Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,…čuvajte našu domovinu Hrvatsku.“ (23.1.1946.-1.9.2013. Zvonko Bušić Taik).

Kad je nema tome dugo predsjednik RH Zoran Milanović s ponosom odlikovao nekolicinu zaslužnih domoljuba iz 1971. mogao se, a nije, sjetiti i ljudi poput Zvonka Bušića, čije veliko srce i na posljednjem počivalištu kuca za jedinu i vječnu – Hrvatsku!

Mladen Pavković