By Kolektivno ludilo, histerija, paranoja…Svi su na nogama, cijela “patriotska Srbija” i njezin prirepak “Republika Srpska” (pa i oni koji ne pripadaju tom polu-svijetu ali bi pošto-poto htjeli dokazati kako ne zaostaju u “ljubavi prema Otadžbini”). Vučić i državni vrh, patrijarh Irinej i crkvena vrhuška, akademici iz SANU, književnici iz UKS (i oni izvan njega), slobodni i režimski kulturnjaci, udruge, političke stranke. Zvona zvone u crkvama, drže se molebani, procesije, ali i psuje, proklinje, prijeti!
“Srbi nisu genocidan narod” – odjekuje na skupovima i u medijima i to kao mantru ponavljaju svi (od Vučića do ministara, crkvenih velikodostojnika, veterana izgubljenih ratova, pružnih radnika i portira), baš kao da Opća skupština Ujedinjenih naroda danas odlučuje o Rezoluciji kojom se Srbi proglašavaju genocidnim narodom.
Na Istoku ništa novo – rekli bi oni koji poznaju mentalitet naših susjeda. Srbi se i danas smatraju savršeno nevinima u cijeloj toj priči o ratovima iz posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća na području tadašnje SFRJ, pa kako i zašto bi onda priznali ono što se događalo u Srebrenici od 11. srpnja 1995. godine nadalje. Mi koji smo to doživjeli i gledali vlastitim očima, čini se, doživjeli smo fatamorganu – jer, eto, Srbi i Srbija “nisu u ratu učestvovali” niti znaju što se događalo, a UN i ostali “urotnici” ih “na pravdi Boga optužuju”.
Oficir JNA/VJ, zločinac i glavni egzekutor u slučaju Srebrenice, Ratko Mladić (privremeno raspoređen od Glavnog štaba VJ u Beogradu na radno mjesto “komandanta Vrhovnog štaba ‘VRS'”) jasno i glasno je izrekao što mu je namjera i to pri ulasku u ovu od UN-a “zaštićenu zonu” tog 11. srpnja 1995. godine i zašto su on i njegova zločinačka rulja tu:
“Evo nas jedanaestog jula hiljadu devetsto devedeset pete godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad i napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru”.
(Vidi: https://youtu.be/6LBTuxYgH-k; stranica posjećena 23. 5. 2024.)
Dakako, “Turci” su u žargonu velikosrpskog agresora bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci.
Kad posložimo gole činjenice, one su posve jasne i tu nedoumica nema.
Srbija i Crna Gora su koristeći JNA/VJ i njezine resurse i dio srpske manjine u Hrvatskoj i BiH izazvale agresiju, vodile ratove i operacije etničkog čišćenja (uz masovne zločine i progone milijuna civila), a konce je u svemu vukao Beograd pod čijim su patronatom stvoreni “SVK” (“Srpska vojska Krajine”) i “VRS” (“Vojska Republike Srpske”). I nakon (formalnog) ustrojavanja “nove države” – SRJ (Savezne Republike Jugoslavije) i njezina tobožnjeg “distanciranja” od rata u Hrvatskoj i BiH, srpske oružane snage (one u Srbiji i Crnoj Gori i pobunjeničkim paradržavnim tvorevinama u Hrvatskoj i BiH) s osloncem na “novu oružanu silu” – VJ (Vojsku Jugoslavije) nastavile su funkcionirati kao i do tada. O tomu svjedoči i ovaj izvor koji analitički i na temelju dokumenata iz agresorskih izvora daje detaljan opis stanja po ovom pitanju. Iz opsežnog materijala, ovdje će biti citiran samo jedan kratki dio:
“Tokom suđenja Miloševiću detaljno su istraženi i mehanizmi tajnih transfera naoružanja i materijalne podrške. Stručna analiza i dokumenti pokazuju da je JNA 30. decembra 1991. godine napravila jasne i precizne planove za sistematično opremanje srpskih lokalnih jedinica teritorijalne odbrane. Radi se o povjerljivoj naredbi koja se spominje u pismu Štaba teritorijalne odbrane bosanskih Srba u kojoj traže 2.000 komada naoružanja. Prema vojnim dokumentima, koji su se pojavili u procesu Miloševiću, do marta 1992. (dakle dva mjeseca prije zvaničnog formiranja Vojske RS-a) JNA je bosanskim Srbima podijelila 51.900 komada naoružanja. Kada je 12. maja 1992. Narodna skupština RS-a zvanično uspostavljala vojsku, isti dan je Ratko Mladić izjavio: ‘Mi ne počinjemo od nule, to je bitno.’ U prilog tome govori i izjava generalmajora Milana Gvere data u NSRS-u septembra 1993. godine: ‘Mi smo zadržali sve što se moglo zadržati od naoružanja, borbene opreme, vazduhoplovstva, sredstava i slično od bivše JNA.’
Ratko Mladić je u aprilu 1995., govoreći pred NSRS-om o izvoru naoružanja VRS-a od početka rata do kraja 1994., rekao: ‘Od početka rata do 31. decembra 1994. godine utrošili smo ukupno 9.185 tona pešadijske municije. Iz naše proizvodnje obezbeđeno je 1,49 posto te municije, 42,2 posto je stiglo iz materijalnih rezervi koje je nasledila VRS i zatekla u enklavama i kasarnama bivše JNA, 47,2 posto iz pomoći Vojske Jugoslavije, a 9,11 je uvezeno, odnosno kupljeno. Trenutno raspolažemo sa 9,11 posto ukupnih potreba za 1995. Za artiljerijsku municiju utrošili smo 18.151 tonu, od toga je 26,2 posto obezbeđeno iz proizvodnje, 39 posto iz materijalnih rezervi, 34,4 je iz pomoći Vojske Jugoslavije i 0,26 je iz uvoza. Trenutno raspolažemo sa 18,36 posto ovogodišnjih potreba. Za protivavionsku municiju utrošeno je 1.336 tona. Od toga nismo ništa imali iz proizvodnje, to znači da nismo proizveli nijednu granatu, nijedan metak i 42,7 posto je došlo iz materijalnih rezervi, 52,4 iz pomoći Vojske Jugoslavije i 4,9 iz uvoza.’
Vojni analitičari su na osnovu raspoložive (haške) dokumentacije napravili izvještaj u kojem je detaljno opisano kako je iz SRJ dopremano gorivo i naoružanje Vojsci RS-a, što je bilo u skladu s planom Izvor, te kako je izbjegavan embargo koji je u septembru 1991. donio UN. Prema tim dokumentima, VRS je u periodu od 5. augusta do 14. septembra 1992. godine dobila velike količine sredstava, pješadijsko naoružanje, artiljeriju, tenkove i raketnu municiju. Jedan od vještaka, svjedočeći u slučaju Milošević, rekao je da je iz SRJ, prema planu Izvor, 445 tona municije dostavljeno VRS-u.
(…)
Osim pomoći u naoružanju, Srbija je Vojsku RS-a pomagala i plaćanjem njenih kadrova. Kao dokaz na Sudu korištena je i Mladićeva izjava pred Narodnom skupštinom RS-a 15. i 16. aprila 1995. godine: ‘Od početka rata RS nije učestvovala u finansiranju profesionalnih pripadnika vojske.’ U izvještaju o borbenoj spremnosti VRS-a iz 1992., napisanom u aprilu 1993., stoji da je ‘važno pomenuti da su plate oficira, podoficira, vojnika pod ugovorom i radnika Vojske RS-a koji su do 19. maja 1992. godine bili pripadnici JNA i dalje odgovornost SR Jugoslavije tako da se ti izdaci ne odbijaju iz budžeta Vojske Republike Srpske.’ Istovremeno, vojne komandante je imenovao predsjednik Srbije o čemu govore dokazi u izvještaju vještaka koji potvrđuju i da je savezna vojska unaprijedila ili penzionirala pod povoljnim okolnostima oficire Vojske Jugoslavije koji su služili u VRS-u ili RSK-u, bez obzira što su se javno povezivali s izvršenjem krivičnih djela. Đorđe Đukić je još uvijek bio aktivni oficir Vojske Jugoslavije kada je protiv njega Haški tribunal podigao optužnicu za zločine počinjene u Sarajevu. I Đukić i Mladić su pripadali 30. kadrovskom centru, kao i generalmajor Radislav Krstić, koji je optužen za ratne zločine počinjene u Srebrenici u ljeto 1995. godine, a koji je, bez obzira na optužnicu protiv njega, u julu 1995. premješten na novo komandno mjesto i unaprijeđen u aprilu 1998. godine. Krstić je bio komandant 5. korpusa VRS-a, a kada je uhapšen 1998. godine, kod sebe je imao vojnu službenu legitimaciju savezne vojske. Potpukovnik Dragan Obrenović je unaprijeđen u decembru 1995., zatim u aprilu 1996., pa u augustu 1998. Penzioniran je pod povoljnim uslovima uprkos optužbama da je učestvovao u napadima na Srebrenicu 1995. godine.”
(Vidi: Zlatko Pinter, Krvavi tragovi velikosrpske ideologije na kraju XX. stoljeća, Zagreb, 2023., str. 531 – 533.; preuzeto iz: Karup Druško, Dženana. “Zapisnici VSO (II)”. Portal Peščanik.net, 2. 4. 2010. Pristupljeno 9. 9. 2017. https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/)
Ratko Mladiće je u lipnju 1991. je poslan u Knin, glavno terorističko uporište tzv. RSK, kao zapovjednik 9. korpusa JNA, sa zadaćom da organizira pobunjene srpske snage u Hrvatskoj, gdje je u okolici Šibenika, Zadra, Sinja, Knina i u Škabrnji iste godine počinio niz masovnih zločina protiv civila i zarobljenih hrvatskih vojnika i policajaca i zapovijedao razaranja i uništenja civilnih objekata. Dana 4. listopada 1991. unaprijeđen je u general-majora, 9. svibnja 1992. je preuzeo mjesto glavnog zapovjednika štaba Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu (uoči “transformacije” u VJ – Vojsku Jugoslavije). Skupština “Republike Srpske” 12. svibnja 1992. godine izglasala je stvaranje Vojske RS. U isto vrijeme, Mladić je postavljen na dužnost zapovjednika Vrhovnog štaba “VRS-a” (zapovjednika vojske bosanskih Srba – na mjesto na kojem je bio do prosinca 1996. godine, kada je umirovljen – s neprekinutim radnim stažom koji mu je vođen u Beogradu kao i svim drugim oficirima i podoficirima “VRS” i “SVK”). U svibnju 1992. godine, nakon povlačenja JNA iz Bosne, Druga vojna oblast JNA je postala jezgrom Glavnog štaba “VRS”. Unaprijeđen je u generalpukovnika 24. lipnja 1994. godine, a 24. srpnja 1995. optužen od MKSJ za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (za genocid, zločine protiv čovječnosti i brojne ratne zločine, uključujući i zločine vezane za teroriziranje Sarajlija snajperima). Dana 16. studenog 1995. godine, optužnica je proširena i na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom napada na UN-ovu zaštićenu zonu u Srebrenici u srpnju 1995. godine, a optužen je i za uzimanje UN-ovog osoblja kao taoce.
Dakle, postoje nepobitni dokazi što se to i kako dogodilo – ne samo u BiH i Srebrenici, nego i u Sloveniji, Hrvatskoj i kasnije na Kosovu, ali velika većina Srba ne priznaje stvarnost niti drži do istine. Mit o “bezgrešnoj” (srpskoj) naciji koja “pogrešiti ne može, jer uvek i sve čini po Božjem naumu”, prihvatljiviji je od suočavanja s realnošću i katarzom koja će doći kad-tad.
Nitko još nije počinio takvo zlo i ostao nekažnjen.
Zlatko Pinter
