By U Haagu su 30. lipnja 2021. osuđeni Jovica Stanišić i Franki Simatović zbog teških ratnih zločina koje su u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini počinili 1991. (ali i kasnije) svaki sa po 12 godina zatvora. U četiri točke optužnice tereti ih se za zločine protiv čovječnosti: progone, ubojstva, nehumana djela i drugo, a po jednoj točki za kršenje zakona i običaja ratovanja – ubojstva.
Stanišić je bio načelnik Službe državne bezbednosti MUP-a Srbije, a Simatović njegov zamjenik.
Međutim, hrvatski branitelj-dragovoljac Veljko Marić osuđen je na Višem sudu u Beogradu također na 12 godina zatvora na temelju optužnice za ubojstvo Petra Slijepčevića u listopadu 1991, na području Grubišnog Polja. I to bez jednog jedino dokaza (o tome sam s nizom dokumenata objavio dva izdanja knjige „Veljko Marić- nisam kriv“, Tonimir, 2014.).
Za navodno ubojstvo Slijepčevića Marića su teretili i iz Državnog odvjetništva u Bjelovaru, što mu je bila otežavajuća okolnost.
Dakle, Marić je „isti“ kao Jovica i Franki, samo što se težina njihovih djela ne može nikako usporediti.
Na suđenju u Haagu sudac je srpskim zločincima „pola sata“ čitao nedokazane krivnje, dok Marić u Beogradu nije imao olakšavajućih okolnosti!
Na sve moguće načine smo se borili da se Marića iz srpskog zatvora prebaci u jedan hrvatski, što se na kraju i dogodilo. Nu, kad su ga dopremili u hrvatsku robijašnicu nije prošlo dugo, a on je u jednom trenutku izjavio: „Kad bih mogao radije bih odslužio kaznu u Beogradu!“
Bilo bi dobro i poželjno da neki pravnik ipak objasniti o kakvom se pravosuđu radi, odnosno težinu kazne, ovih dva slučaja?
Neki u svijetu već dobivaju i veće kazne zatvora za bludne radnje koje su navodno počinili prije 10 ili 20 godina (bez svjedoka)!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
