By U Republici Srpskoj, zahvaljujući Miloradu Dodiku, vrije kao u – košnici.
Naime, predsjednik RS najavljuje odcjepljenje iz Bosne i Hercegovine, iako je svima jasno, pa bi trebalo biti i njemu, da je ova „republika“ nastala na krvi, i da je vjerojatno nikada ne bi ni bilo da su hrvatske oružane snage u vrijeme velikosrpske agresije „ušetale“ u Banja Luku, odnosno da nisu zaustavljene nešto prije ovog grada.
Banjalučki biskup u miru Franjo Komarica ovih je dana izjavio da su Hrvati na području koje čini Banjalučku biskupiju u najtežim povijesnim razdobljima bili prepušteni sami sebi, a političari i stranke koji su ih trebali zastupati o njima nisu uopće vodili računa pa su se stoga Hrvati na ovom području mogli osloniti samo na svoje duhovne vođe.
Zatim je dodao da Hrvati u Bosanskoj Posavini ne bi bili u ovoj situaciji da je bilo više pomoći od onih koji su im mogli i trebali pomoći.
Također je nazvao strašan grijeh pred Bogom izgon ljudi iz njihovih domova, a samo tijekom velikosrpske agresije iz ovog se područja odselili oko 200 tisuća Hrvata od kojih se tek mali, neznatni broj vratio na svoja ognjišta.
Nu, kako je danas biti Hrvat u Republici Srpskoj možemo samo zamisliti. Šteta što hrvatska država nije više usmjerila financijska i druga sredstva prema Hrvatima u ovom području, a ne da ih je uplaćivala i uplaćuje na račun ljudi poput Milorada Pupovca, koji čak ima tri glasa u Hrvatskom saboru, dok Hrvati u Republici Srpskoj i Srbiji o tome mogu samo sanjati.
Stoga, već po drugi puta, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) javno poziva i hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu da putem Europske komisije zaštite prava Hrvata u Republici Srpskoj, tim više što se od 1992. ništa značajnije ne poduzima da se, kako je često upozoravao i banjalučki biskup Komarica, na ovo područje počnu vraćati protjerani i izbjegli Hrvati u vrijeme srpske i ine agresije na Bosansku Posavinu. Naime, po procjenama Katoličke crkve, na prijeratnom području RS-a živjelo je oko 220.000 Hrvata katolika, a danas ih je tek oko 12 tisuća. Ljudi se ne vraćaju jer su im kuće uništene, opljačkane, jer ne mogu dobiti zaposlenje, a osim toga i dalje su izloženi prijetnjama, šikaniranjima, pa i fizičkim maltretiranjima.
Činjenica je da je u Bosanskoj Posavini učinjen užasan zločin protiv čovječnosti, s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, vjerske ili etničke skupine ljudi, što nije ništa drugo nego – genocid.
O tome se čak i ne govori javno u Hrvatskoj, a kamoli u Republici Srpskoj. Nu, ne šute svi. Predstavnici Katoličke crkve često su upozoravali na ovaj problem, ali njihove riječi odlazile su i odlaze u – vjetar.
Sramno da sramnije ne može biti.
Sve dosadašnje Vlade u Republici Hrvatskoj nisu na žalost pokazale dovoljan interes za sudbinu svoga naroda u susjednoj Republici Srpskoj, tako da do ispravljanja teške nepravde s nesagledivo pogubnim posljedicama za budućnost tamošnjeg hrvatskog naroda, ali i Katoličke crkve još uvijek nije došlo, ili bolje rečeno nije se pomaknulo s mrtve točke.
S druge pak strane, kao što vidimo, Amerikanci ili Izraelci u svakom su trenutku spremni i ratovati ako im je ugrožen daleko manji broj njihovih građana, a mi šutimo, čak nismo u stanju kako treba na ovaj problem upozoriti i Europsku uniju!
Stoga, tražimo, prije svega, od hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu da napokon podignu svoj glas, da vrište, kako bi se počelo s ispravljanjem ove nepravde.
Da sve bude još žalosnije, u Republici Srpskoj često su upozoravali Vladu Republike Hrvatske da sama osigura sredstva za povratak (preživjelih) Hrvata, umjesto da oni kao agresor prvi priteknu u pomoć.
Vjerujemo da će ovaj javni apel naići na podršku naših zastupnika u najvišem domu Europske unije, jer je to još jedina nada da svijet sazna što se to zapravo dogodilo u BiH, odnosno današnjoj Republici Srpskoj i zbog čega se tamo, tako sporo, ili bolje rečeno nikako ne vraćaju Hrvati na svoja vjekovna ognjišta.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
