By Poštovani,
prije deset godina Andrej Plenković postao je predsjednik Vlade. Došao je kao europski diplomat koji će, govorilo se, promijeniti HDZ, a s njim i Hrvatsku. Nakon deset godina više ne pitamo što je obećao. Pitamo kakvu je državu napravio.
Euro i Schengen stvarni su iskoraci. Rezultati rada brojnih ljudi i više vlada. Ali država se ne mjeri brojem prerezanih vrpci. Mjeri se time kako se u njoj živi.
Postali smo skupa država. Premijer je najavio da će inflacija pasti prema 2,8 posto. U rujnu je iznosila 4,7 posto. Hrana, struja, najam. Za mnoge obitelji kraj mjeseca dolazi već sredinom mjeseca. Umirovljenici to ne čitaju u vladinim priopćenjima, nego na računu iz trgovine.
Postali smo država koja se prazni. Godine 2016. rođeno je 37.537 djece. Prošle godine 32.479. Istodobno je umrlo više od 50.000 ljudi. A koliko je tek iselilo? Iza svake brojke je prazna kuća, ugašena kuhinja i roditelj koji djecu viđa preko ekrana. Mladi odlaze, a Vlada demografiju rješava novim uredima i strategijama.
Postali smo država u kojoj se korupcija ne pobjeđuje, nego je način života vladajućih. Na Indeksu percepcije korupcije imamo 47 bodova i 63. mjesto, isto kao 2019. Šest godina, nula napretka. Kroz Plenkovićeve vlade prošlo je više od trideset ministara. Jednog je policija zatekla dok je još sjedio u Vladi. Ministri su se mijenjali, a sustav je ostao isti.
Na čelo državnog odvjetništva premijer je doveo Ivana Turudića, čovjeka kojeg Hrvatska pamti po porukama „Di si, radosti”. U tom trenutku pala je posljednja maska. Građanima je poručeno: pravosuđe ne štiti njih, nego vlast.
Postali smo država koja otrov zakapa. Ilegalne deponije opasnog otpada, teški metali u zemlji, vječne kemikalije u vodi. Građani su godinama prijavljivali, inspekcija je izlazila, a otpad je ostao. I nitko nije odgovarao. Kao što se otrov zakapao u zemlju, tako se kumovski sustav zakapao u temelje države.
Postali smo država u kojoj se ustaški poklič relativizira. Isti premijer koji je nekad govorio da je „Za dom spremni” neprihvatljiv, prošle je godine taj poklič nazvao „dijelom integralnog repertoara”. Riječi imaju posljedice. Nedavno su ulicama mog Splita odjekivali povici kojima se zaziva Hitler. Vlada je to osudila. I treba. Ali osuda poslije nije isto što i odgovornost prije. Kad vlast godinama tapše ustaški poklič po ramenu, ne može se čuditi kad netko na ulici zazove Hitlera.
No, najteža ostavština ovih deset godina nisu ni inflacija ni propali ministri. Najveća je tragedija što su ljudi izgubili vjeru u institucije, da će ih institucije zaštititi. A gdje nema zaštite, ostaje strah.
Postali smo država straha. Mali obrtnik šuti jer se boji inspekcije. Liječnik šuti jer se boji ravnatelja postavljenog po HDZ-ovu ključu. Mlada stručnjakinja šuti jer zna da bez prave veze neće dobiti posao. Ljudi znaju: ako digneš glas, na kocki su ti posao i obitelj. Sustav nagrađuje poslušne, a kažnjava hrabre.
Hrvatska je od zemlje ponosnih ljudi postala zemlja u kojoj se šapuće i saginje glava.
Skupa. Prazna. Zarobljena. Otrovana. Uplašena.
To je Hrvatska nakon deset godina Plenkovićeve vlasti.
Gospodine premijeru, otvorili ste granice, ali zatvorili institucije.
Hrvatska je danas zemlja u kojoj se lakše putuje, a teže diše.
| Marijana Puljak
Saborska zastupnica Stranka Centar |
