Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Još je jedna obljetnica smrti velikog, istinskog hrvatskog domoljuba Ante Brune Bušića (6.10. 1939.- 16. 10. 1978.). U medijima je prošla gotovo nezapaženo, osim na nekoliko portala.

A riječ je o hrvatskom domoljubu o kojem bi i u školama trebali učiti.

I filmski i ini djelatnici morali bi razmisliti i zapitati se: zašto još nemamo igranog filma posvećenog ovom hrvatskom velikanu?

Zadovoljstvo mi je  što sam prvi u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi objavio prvu knjigu o Bruni Bušiću – „Svjedok pomirbe“ (1995.). U tome sam imao veliku podršku o. dr. Vjekoslava Lasića (napisao je i predgovor) i hrvatskog viteza Branka Borkovića- Mladog Jastreba, koji su je među ostalima i promovirali.

A, Ante Bruno Bušić  bio je progonjen, zatvaran i na koncu ubijen po režimu koji se deklarira kao komunistički i koji je kao takav poznat u svijetu. Njegovo ime, ali i djela ne mogu se zaboraviti. Čak su i neke hrvatske vojne postrojbe u Domovinskome ratu nosile njegovo ime.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je 1995. dodijelio tri odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Red Ante Starčevića i Red Stjepana Radića za njegove zasluge i borbu za hrvatsku samostalnost.

Bušić je bio i ostao hrvatski ponos i nadahnuće, poglavito mlađim generacijama. O sebi je uz ostalo napisao:

  • „Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.

Kukavički i podmuklo ubili su ga Udbaši po nalogu iz Beograda 16. listopada 1978. u Parizu. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci iz glavnog grada Francuske preneseni u Hrvatsku, pokopan je  na zagrebačkom Mirogoju, pored hrvatskih branitelja.

U knjizi „Svjedok pomirbe“, koja bi već trebala doživjeti i drugo izdanje, ali…(financije su u pitanju),  objavljena je i pjesma Ante  Brune Bušića  „Hrvatska“ (dobivena od pariške policije, nakon njegove smrti, 15. XI. 1978.), a ide ovako:

„Između tebe i mene

topla plava pupak-uzica

ti

kamen na srcu

ja

„Smith & Wesson“ u džepu

u podne

šalica kave

u ponoć

čaša pelina

u kršu

kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu

svijeta

na tvoju golu guzicu

past će sve naše suze i poljupci

zvijezda

mrlja crna i nedokučiva

u pepelu je najtoplije

Hrvatska

ovo je bila pjesma o meni i tebi

ona je gotova.“

Evo i tako je pisao stihove čovjek koji je također zapisao i ovo:

Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati  njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio  Hrvatskoj i njenom narodu odsijecite mi ruku.“

Bušić je dao i život radi povezivanja emigracije s domovinom i boreći se protiv ideoloških zabluda, kojima se žrtvuje nacionalno oslobođenje Hrvatske.

Bio je uz ostalo i svjedok pomirbe, bitnog uvjeta obnavljanja nezavisne i slobodne hrvatske države.

Može li se preko toga tek samo tako prijeći?

Mladen Pavković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika