By Još je jedna obljetnica smrti velikog, istinskog hrvatskog domoljuba Ante Brune Bušića (6.10. 1939.- 16. 10. 1978.). U medijima je prošla gotovo nezapaženo, osim na nekoliko portala.
A riječ je o hrvatskom domoljubu o kojem bi i u školama trebali učiti.
I filmski i ini djelatnici morali bi razmisliti i zapitati se: zašto još nemamo igranog filma posvećenog ovom hrvatskom velikanu?
Zadovoljstvo mi je što sam prvi u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi objavio prvu knjigu o Bruni Bušiću – „Svjedok pomirbe“ (1995.). U tome sam imao veliku podršku o. dr. Vjekoslava Lasića (napisao je i predgovor) i hrvatskog viteza Branka Borkovića- Mladog Jastreba, koji su je među ostalima i promovirali.
A, Ante Bruno Bušić bio je progonjen, zatvaran i na koncu ubijen po režimu koji se deklarira kao komunistički i koji je kao takav poznat u svijetu. Njegovo ime, ali i djela ne mogu se zaboraviti. Čak su i neke hrvatske vojne postrojbe u Domovinskome ratu nosile njegovo ime.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je 1995. dodijelio tri odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Red Ante Starčevića i Red Stjepana Radića za njegove zasluge i borbu za hrvatsku samostalnost.
Bušić je bio i ostao hrvatski ponos i nadahnuće, poglavito mlađim generacijama. O sebi je uz ostalo napisao:
- „Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.
Kukavički i podmuklo ubili su ga Udbaši po nalogu iz Beograda 16. listopada 1978. u Parizu. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci iz glavnog grada Francuske preneseni u Hrvatsku, pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, pored hrvatskih branitelja.
U knjizi „Svjedok pomirbe“, koja bi već trebala doživjeti i drugo izdanje, ali…(financije su u pitanju), objavljena je i pjesma Ante Brune Bušića „Hrvatska“ (dobivena od pariške policije, nakon njegove smrti, 15. XI. 1978.), a ide ovako:
„Između tebe i mene
topla plava pupak-uzica
ti
kamen na srcu
ja
„Smith & Wesson“ u džepu
u podne
šalica kave
u ponoć
čaša pelina
u kršu
kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu
svijeta
na tvoju golu guzicu
past će sve naše suze i poljupci
zvijezda
mrlja crna i nedokučiva
u pepelu je najtoplije
Hrvatska
ovo je bila pjesma o meni i tebi
ona je gotova.“
Evo i tako je pisao stihove čovjek koji je također zapisao i ovo:
„Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu odsijecite mi ruku.“
Bušić je dao i život radi povezivanja emigracije s domovinom i boreći se protiv ideoloških zabluda, kojima se žrtvuje nacionalno oslobođenje Hrvatske.
Bio je uz ostalo i svjedok pomirbe, bitnog uvjeta obnavljanja nezavisne i slobodne hrvatske države.
Može li se preko toga tek samo tako prijeći?
Mladen Pavković
