By Podjeli
Evo, upravo ovaj članak je poput ‘melema za hrvatsku dušu’. I upravo radi ovakvih tekstova ‘Hrvatski Tjednik’ je tiskovina broj 1 u Hrvata. Preko HT-a doznajemo o našoj povijesti ono što nam tzv. hrvatski obrazovni sistem prešućuje. Jer očito nekome odgovara da Hrvati ne znaju što je bilo te da više i ne budu Hrvati. Ali zato su tu naši vrijedni pregaoci koji kroz HT proizvode suprotan učinak baziran na točnim podacima. Glede NK ‘Bačka’ iz Subotice valja nam jasno reći da je taj klub osnovan osim na području današnje Republike Srbije i na prostoru Autonomne Pokrajine Vojvodine u kojoj je hrvatski jedan od šest službenih jezika. Ista ta Vojvodina je definirana multietničkom i multikonfesionalnom, multikulturalnom i višejezičnom pokrajinom pa samim time i hrvatskom jer ju čini ukupno 27 različitih nacija među kojima su i Hrvati. Hrvati su u njoj autohtoni narod. Hrvatski identitet je utkan u širi vojvođanski čuvajući svoju zasebnost. AP Vojvodina je od 2002. bitno uvećala autonomiju nakon ’89 mada su mnogi stavci suspendirani 2012. No ipak i danas ona ima status autonomne pokrajine vidno uvećane u odnosu na vrijeme “antibirokratske” revolucije te je samim tim različita od prostora ‘uže Srbije’.
Ona je za razliku od prije dobila i svoju službenu zastavu i grb koji su time postali i ustavnima. Samim time je jasno da je i AP Vojvodina ustavna kategorija u Srbiji. To ne treba zanemarivati, pače valja isticati tj. naglašavati. Upravo zbog svega navedenog, iznimno je važno a osobito s hrvatskog motrišta koristiti nam osim pojmova Bačka, istočni Srijem, Banat i pojam Vojvodina jer su tamošnji Hrvati danas uglavnom ‘provojvođanski’ orijentirani smatrajući s pravom da je to jedan od bitnih zaloga očuvanja njihovog nacionalnog i inog identiteta. A i zbog činjenice da Republika Hrvatska na istoku sa Srbijom graniči u potpunosti preko AP Vojvodine tako da su zapravo Hrvatska i Vojvodina prvi susjedi. Stavljajući stvari u takav kontekst zasigurno pomažemo hrvatskom narodu u Vojvodini ali i užoj Srbiji te općenito.
Analogno tomu, budući je u spomenutom članku spomenut i npr. Zrinjski iz Mostara veoma je važno budući se radi o hrvatskom ‘brandu’ u BiH spominjati hrvatsku identitetsku crtu u toj zemlji a to su svakako i većinski hrvatski kantoni (federalne jedinice-države unutar Federacije BiH) ali i Herceg-Bosna kao simbol slobode za tamošnji hrvatski konstitutivni i državotvorni narod te ukupnost područja na kojima je on dominantan. Sve navedeno ide u prilog funkcionalnosti susjednih zemalja (nikako razbijanja) ali i interesa hrvatskog naroda dakako. Upravo valja stalno podsjećati i na kapitalnu knjigu ‘Na Olimpu Herceg-Bosne’ monografija hercegbosanskog sporta iz 2022. koja uz ‘Monografiju hrvatskog športa’ otvara moguće perspektive pisanja i drugih ‘športskih monografija’ u drugim povijesnim hrvatskim zemljama ili onima koje su nastanjene i hrvatskim narodom te i na taj način davanja doprinosa očuvanju i jačanju njegovog identiteta i u njima.
Što dalje?
Važno je stalno isticati prijespomenute činjenice. I ustrajavati na njima. Između ostalog, Hrvati su u vrijeme bivše države bili konstitutivan narod u Srbiji pa i njezinim pokrajinama Vojvodini i Kosovu. Mogla bi se ta konstitutivnost Hrvatima tamošnjim povratiti. Zašto ne! Svakako da bi kod razmatranja pristupanja Srbije a time i SP Vojvodine u EU valjalo isticati sve dosad nabrojano. Uz rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja u Srbiji a napose Vojvodini. Prema ugovoru između Hrvatske i Srbije hrvatski narod u Srbiji a time i u Vojvodini trebaju imati identična prava pravima srpske manjine u Hrvatskoj. Službeni Beograd se toga ne drži pa ne treba ni službeni Zagreb. Bez Recipročnosti nema prosperiteta. Zatim, rješavanje pitanja povratka izbjeglih i prognanih Hrvata iz Vojvodine i njihovih potomaka uz rješavanje svih popratnih problema. Rješavanja pitanja nestalih te ratne odštete Hrvatskoj koja iznosi realno oko 400 mlrd USA dolara i ona se može pokriti ustupanjem rubnih dijelova Vojvodine Republici Hrvatskoj.
Rješavanje pitanja hrvatskih vrtića, škola i drugih institucija (obvezatno navesti primjer hrvatskog vrtića u hrvatskom selu Tavankut kraj Subotice u Bačkoj Hrvatskoj u AP Vojvodini). Bez toga nemamo o čemu zapravo razgovarati glede ulaska Srbije u EU i bilo kakvih pregovora. I bilo kakvih “pristupnih” pregovora. Nama su Hrvati tj. hrvatski narod i u Srbiji i u Vojvodini i općenito briga br.1 i iznad svih ostalih građanki i građana Srbije i AP Vojvodine te ostatka kugle zemaljske. Tko toga ne shvaća nema što raditi u hrvatskoj politici niti javnom životu.
Zaglavnost vojvođanskog pitanja
Službeni Beograd je pristao na povratak ustavnih prava Vojvodini i Kosovu od vremena ustava bivše države iz 1974. pred 35 godina na međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Londonu. To nije ispoštovao ali obveza ostaje. Kosovo je u međuvremenu steklo samostalnost a Vojvodina čeka rješenje svog pitanja a ono je minimum minimuma u povratku stupnja autonomije iz vremena ustava od 1974. a može i više od toga. Primjerica Vojvodina kao republika u sastavu Srbije i to najbolje kao krovne federacije. Može i preimenovanje Srbije u Srbija i Vojvodina analogno Bosni i Hercegovini. A u krajnjem slučaju Vojvodina može krenuti u putem Kosova.
Upravo na svemu tome valja inzistirati a osobito glede eventualnog pristupanja Srbije članstvu u EU. Uostalom, ako Srbija nije za ulazak u EU ne znači da se to mora odnositi na samu Vojvodinu. Isto je i glede BiH. Ako ne ide BiH kao cjelina onda barem većinski hrvatski prostor (Herceg-Bosna) bi mogao. Prema tome, ono što je već na terenu samo valja ozakoniti. Većinski hrvatski kantoni Hercegbosanska, Zapadnohercegovačka i Posavska županija su federalne jedinice-države unutar Federacije BiH u BiH. Imaju vlastiti ustav, Parlament, Vladu, zakone, sudstvo, policiju, šume, Zavod za javno zdravstvo. Direktni supstituti HRHB. Imaju elemente državnosti, trodiobu vlasti. Samo ih valja spojiti s drugim većinskim hrvatskim dijelovima drugih kantona u Federaciji BiH u BiH. I kao takve čvrsto uvezivati s Hrvatskom i EU. Isti model može i s Vojvodinom. Ako veće Banja Luka, Sarajevo i Beograd više gledaju prema Moskvi ili Istanbulu ili Teheranu. Jer hrvatski nacionalni interesi su nam broj 1.
Josip Žgela
Podjeli
