Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Gotovo pet godina (od 17. 8. 1990. do 4. 8. 1995.), hrvatski narod i građani Republike Hrvatske trpjeli su divljanje srpskih četnika i terorista (“krajišnika”) koji su sa svojom subraćom iz Srbije i Crne Gore, koristeći udarnu snagu i resurse tadašnje federalne vojske (“JNA”), u okviru udruženog zločinačkog pothvata, genocidom i etničkim čišćenjem, uz masovne zločine i golema razaranja nastojali provesti bolesni naum o stvaranju “Velike Srbije” sa zapadnom granicom na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Veličanstvena vojno-redarstvena operacija “Oluja” stavila je točku na ovaj osvajački projekt koji u svojoj suštini nije bio ništa drugo do odraz stanja bolesne svijesti u jednom (nažalost) značajnom dijelu srpskog naroda. Velikosrpska ideologija je međutim, preživjela; ne samo u glavama onih koji danas vladaju Srbijom i odgajaju  javno mnijenje, nego i u svijesti stotina  tisuća običnih ljudi – Srba kojima Crkva i intelektualci iz naraštaja u naraštaj nameću lažnu povijest utemeljenu na mitovima i opsjenama, a stvaranje “Velike Srbije” ili “Srpskog Sveta” pretvaraju u nacionalni imperativ prvoga reda, jedinu moguću, neizbježnu, sudbinsku “misiju” srpskog naroda od čijeg ostvarivanja ovisi sve, pa i sama njegova opstojnost.

 U svojoj srži, velikosrpska ideologija utemeljena je na rasizmu (teoriji srpske “nad-rase”)  i konceptu neprestanog širenja životnog prostora silom, pa se usporedba s naci-fašizmom nameće sama po sebi. Ako je tomu tako – a jest – pozvani smo i obvezni govoriti istinu, kako o “Oluji”, tako i o razlozima koji su do nje doveli, uključujući naravno, uzroke svega onoga što se u Republici Hrvatskoj događalo tih ratnih 90-ih godina. A oni su mnogo dublji i složeniji nego se na prvi pogled čini

U 5 sati ujutro, 4. kolovoza 1995. godine, Hrvatska je konačno započela s oslobađanjem svoga okupiranog teritorija. Na 630 kilometara dugoj bojišnici, topnička i raketna oruđa Hrvatske vojske svojim su plotunima označila kraj zločinačke srpske paradržavne tvorevine. Munjevite prodore hrvatskih oružanih snaga na 33 taktička pravca napada (čime su formacije terorista razvučene, bez mogućnosti grupiranja), ne bi zaustavila ni mnogo spremnija i brojnija sila od tzv. SVK.  Za samo 72 sata, vraćen  je suverenitet nad 10.400 četvornih kilometara od terorista okupiranog državnog prostora Republike Hrvatske, uz nažalost, neizbježne žrtve na obje strane.

Bježali su u većini počinitelji ratnih zločina i oni koji nisu željeli živjeti u Hrvatskoj

Agonija koja je trajala gotovo punih 5 godina, završila je. Hrvatska je došla do svoje slobode i državne cjelovitosti, a oni koji su počinili masovne zločine, besprimjerna razaranja, pljačke, paljevine i silovanja, nakon  kratkotrajnog otpora dali su se u bezglavi kukavički bijeg, tjerajući na “egzodus”  vlastite civile i koristeći ih kao živi štit.

 Potomci srpskih “heroja” s Cera, Kolubare, Mojkovca, Kajmakčalana, Solunskog fronta, vatreni sljedbenici Nemanjića i kosovskih junaka i obožavatelji četničkih koljača, mitomani, nacionalni fanatici, ekstremisti, kriminalci i robijaši (pušteni na slobodu upravo za obavljanje najprljavijih poslova u ratu), sva ta zločinačka bulumenta koja je išla ruku pod ruku s komunističkom (oficirskom) klikom, zanosila se povijesnim mitovima, “veličinom” svoje nacije i njezinom “izabranošću” i u to ime počinila grozne i masovne zločine nad civilnim stanovništvom. No, svoje su pravo, kukavičko lice, pokazali u srazu s hrvatskom oružanom  silom. Mit o srpskoj nepobjedivosti  i nadmoći raspršio se poput mjehura od sapunice i pokazao pravi odnos snaga.

Čak je i “vožd” Milošević (nedugo poslije “Oluje”), oštro prigovorio “krajinskim” liderima kako su “pobegli kao zečevi”. Danas je posve jasno da je ova bježanija bila dio plana koji  je skrojen u vojno-političkim krugovima srpske paradržave, te da je evakuacija civilnog stanovništva s okupiranog hrvatskog  područja uvježbavana mjesecima prije, a posebice intenzivno poslije blistavo izvedene vojno-redarstvene akcije “Bljesak”. Brojna dokumenta – prije svega ona što ih je prikupio i u svojim pisanim materijalima i knjigama objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata zahvaljujući stručnom i marljivom radu ravnatelja dr sc Ante Nazora i njegovih suradnika, nedvojbeno potvrđuju ovu činjenicu,  uz bezbroj materijalnih dokaza iz samih arhiva terorista (primjerice, snimka jedne od vježbi evakuacije civila iz srpnja 1995., u  mjestu Tržić na Kordunu –  https://www.youtube.com/watch?v=QX43BgKHVZU&ab_channel=cd88  – iz koje je posve jasno koji su razlozi i ciljevi tih aktivnosti).

U takvom ozračju, napori koje su hrvatske vlasti i sam predsjednik dr Franjo Tuđman činili kako bi uvjerili srpsko stanovništvo da ostane u svojim selima i gradovima jamčeći im sigurnost i zaštitu, imali su ograničen domet. Oni su (kao i u godinama okupacije), ipak više vjerovali svojim vođama nego hrvatskoj državi.

Nikako se ne smije zanemariti, da je najveći broj za rat sposobnih muškaraca koji su živjeli na okupiranim područjima sudjelovao u agresiji, te da je veliki dio njih počinio zločine i okrvavio ruke, pa tu svakako treba tražiti dodatne motive koji su ih naveli da pobjegnu prije dolaska Hrvatske vojske.

Dokumentarni film “Amarcord”, redatelja Pavla Vranjicana, koji se može i danas pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=soool8vYiaY&t=134s&ab_channel=machinehead (1. dio) i : https://www.youtube.com/watch?v=vxVJhSXatGg&t=86s&ab_channel=machinehead (2. dio), svjedoči u jednom dijelu i o tomu kako je tekao “egzodus” i to zabilježeno na licu mjesta, okom kamere (9., 10. i 11. kolovoza 1995.).

Prvoga dana, granicu prelaze luksuzni automobili i džipovi u kojima se nalazi “viša klasa” – vojni i politički dužnosnici srpske paradržave, novopečeni “biznismeni” i “snalažljiviji” pojedinci, uglavnom društvena krema, imućni “krajišnici” kojima je rat dobro došao kako bi se materijalno okoristili pljačkom, lopovlukom i švercom. Sutradan na red dolazi “srednja klasa”. Za volanima su (kao i dan prije) uglavnom vojno sposobni muškarci  koji su za potrebe putovanja ratne uniforme zamijenili civilnim odjelima. Traktora i sirotinje još uvijek nema. Oni su na redu za odlazak tek trećeg dana (11. kolovoza). Tako je u kratkim crtama tekao planirani i organizirani “egzodus” iz “srpske krajine”.

O tim događajima prilično vjerne opise možemo pronaći i kod nekih srpskih autora – aktera agresije, poput knjige general-majora Milisava Sekulića (Knin je pao u Beogradu, Bad Vibel-Njemačka, 2000.), operativca koji je iz Beograda kao visoki oficir “JNA” bio upućen na operativne poslove u zapovjedni stožer “SVK”. Sekulić (inače uvjereni velikosrbin koji žali zbog poraza i smatra kako je “Krajina izdana”), tvrdi da je štab krajinske paravojske znao točno dan i sat početka operacije “Oluja”, ali je umjesto borbe naredio evakuaciju stanovništva, te da je njihov “vrhovni savet odbrane” tu odluku obznanio 4. kolovoza 1995. godine u 20,00 sati.

 Unatoč ovim činjenicama, iz Beograda i srpskih izbjegličkih krugova uslijedila je kuknjava o “etničkom čišćenju”, pa čak  i “genocidu” koji je izvršen nad “krajinskim” Srbima – dakako, uz potpuno zanemarivanje svega onoga što se na području Republike Hrvatske događalo u razdoblju od 17. kolovoza 1990., do 4. kolovoza 1995.  godine, pa i od prvog srpskog  mitinga u Kninu (28. veljače 1989. godine – kojim je sve započelo) nadalje.

A dogodilo se dosta toga, o čemu će više riječi biti kasnije.

Uzroci i posljedice srpske okupacije – ukratko

Srpski agresor ubio je u Hrvatskoj više od 15.000 osoba (oko 1.200 samo u UNPA zonama koje su tobože bile “zaštićene” od UN-a) i to većinom civila, uništio 180.000 domova (kuća i stanova), srušio ili teško oštetio veliki broj crkava, bolnica, knjižnica, škola, domova zdravlja, zgrada koje su zaštićene kao spomenici kulture, opljačkao sve što se moglo odnijeti u Srbiju (od poljoprivrednih dobara preko industrijske robe, tehnike, vozila i sirovina do umjetnina, stoke, šumskog blaga), uništio i spalio čitave biblioteke, arhive katastra i matice krštenih, devastirao groblja, te etnički očistio i destruirao čitave regije (Slavonija, Kordun, Banovina, Lika, sjeverna Dalmacija, dijelovi Gorskog kotara, Kninska krajina, Dalmatinska zagora, Konavle i Župa dubrovačka itd.), sravnio sa zemljom Vukovar i Borovo, teško oštetio (granatiranjem) brojne gradove (Vinkovce, Osijek, Gospić, Karlovac, Slunj, Slavonski Bod, Županju, Dubrovnik, Zadar  i druge), razrušio infrastrukturu i gospodarske objekte, protjerao preko 600.000 osoba sa svojih ognjišta, tisuće zarobljenih civila i branitelja deportirao u logore gdje su zvjerski mučeni, ponižavani i ubijani (najveći dio je završio u logorima u Srbiji), uzrokovao goleme patnje i stradanja, uz tisuće invalida i trajno traumatiziranih, provodio sustavna silovanja stotina zatočenih žena i djevojčica, na najprimitivnije načine seksualno zlostavljao stotine zarobljenika itd., itd.

Bestijalni zločini i masakri u Vukovaru, Borovu Selu, Borovu Naselju, na Ovčari i u “Veleprometu”, u Lipovači, Lušcu, Tovarniku, Dalju, Erdutu, Aljmašu, Lovasu, Sotinu, Tordincima, Bogdanovcima, Berku, Đulovcu, Škabrnji, Širokoj Kuli, Voćinu, Četekovcu, Čojlugu, Balincima, Graboštanima, Stublju, Kozibrodu, Majuru, Kuljanima, Strugi Banskoj, Zamlači, Dragotincima, Kraljevčanima, Petrinji, Skeli, Baćinu, Kostrićima, Nadinu, Lovincu, Jasenicama, Smoljancu, Slunju, Joševici, Saborskom i brojnim drugim mjestima svjedoče o razmjerima tog srpskog  naci-fašističkog ludila i destrukcije.

Gotovo da nema naselja na ratom okupiranom području u kojem agresor i domaći teroristi nisu izvršili zločine. Do studenoga 2019. godine, iz pronađenih 150 masovnih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci ukupno 2.162. osobe, od čega je identificirano njih 1949. Dodamo li tomu žrtve iz pojedinačnih grobnica, do tada su ekshumirani posmrtni ostaci njih 3.999, od kojih još 531 osoba nije identificirana.

Beograd podatke o nestalima još uvijek daje “na kapaljku” (kad i koliko im to s obzirom na političke interese odgovara) – s očitom nakanom da se zločinci zaštite i spriječe njihovi sudski progoni, dok hrvatski građani srpske nacionalnosti koji znaju za sudbine mnogih žrtava iz raznih razloga ne žele dati informacije. Agonija mnogih u Hrvatskoj koji još uvijek traže kosti svojih najmilijih, nastavlja se nažalost i danas i to je jedno od najbolnijih pitanja u čijem rješavanju Srbija ne želi sudjelovati.

Bio je to rat protiv civila, kako s pravom kaže  ratni načelnik Glavnog stožera saniteta MORH-a dr. Andrija Hebrang koji je 2014. godine u Zagrebu predstavio svoju knjigu Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku – jedinstven i gotovo usamljeni pokušaj da se argumentirano i jezikom činjenica progovori o pitanju žrtava na sustavan način.

 (nastavlja se)

 Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika