Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Dolazio sam redovito u baraku, primao naredbe što treba činiti, išao po mjesnim zajednicama u općini gdje sam živio, osnivao ogranke stranke s nekim divnim dečkima. Lijepili smo plakate, držali govore, iznosili pred ljude program naše stranke, obećavali brda i doline narodu, kako to već biva u svakoj izbornoj kampanji. Na nekim skupovima bilo je i dramatično. Tako mi je prišao milicijac u pauzi, kad smo osnivali organak na Trešnjevki, Niko Gunjina, ja i još neki, koji se višene sijećam, pa kad sam u pauzi izišao zapalit cigar, prišao mi je brkajlija, hrmpalija, gedžovan po svoj prilici, jer ga nagladsak odao tko je i što je, rekao, kako će mi prebit sva rebra kad me se dosuču, poslije izbora kad pobjede drugovi. Odlazeći u dvoranu, dobacio sam mu da me može uhvatit, zna se zašto. Gedžo je pošizio, a ja sam ipak šmugnuo u dvoranu, u sigurnost mase vatrenih hadezeovaca, koji su pjevali domoljubne pjesme i bili nacionalno nabrijani tako jako da je svaki bio spreman goloruk krenut na onoga tko ide na njega hladnim ili oružjem, svejedno kojim.

Jednoga dana u toj euforiji i nesigurnosti tko će, ipak, pobijediti, Jaža Lopuža meni kaže nasamo, mog li dovesti fotoreportera u baraku u devet sati sutra. Ja sam mu obećao. Uostalom, ako ne mogne doći Bistri ili neki od fotića, sam ću uslikat svojim aparatom što treba. I zbilja, došli smo Bistri i ja s malim zakašnjenje. Silazeći iz tramvaja osjetili smo dim. Gario je ćošak barake onaj do pruge i dim se dizao u vis, sukljao i sve je bilo zadimljeno. Bistri je to uslikao i još neki novinari su pohruilii kad se čulo da gori baraka. Kad su otišli vatrogasci i sve se naoko smirili, stara partizanska lopuža, lukavi Joža kaže nama nekolicini tu zatečenih, da će sutra sve strankle radit za našu stvar, za našu stranku. I zbilja, sutradan osvanulo u svim novinama, na slovnicama dim i baraka u dimu, pa kad su to vidjeli hadezeovci i njihovi protivnici, svi su digli graju na one koji su zapalili sjedište stranke opasnih namjera, pa je grmio znameniti govornik Gotovac, pa su Savka, Mika, Budiša, Čičak, Goldstajn, Račan…ma svi odreda čelici stranaka i važniji ljudi u Hrvatskoj digli svoje glasove protiv paljenja barake. A što je bilo i zašto je Joža rekao da će sve stranke radit za njih, pa zato, što je nagovorio nekog mlaca hadezoevca i njegove pajdaše da donesu malo vlažne slame i stave tamo kod ćoška barake, tamo kod pruge, poliju malo benzinom i zapale, pa kad su oni to učinili i, naravno zbrisali da ih nitko ne vidi, efekt je postignut u prilog stranke opasnih namjera. Drug Joža, lukava udbaška olupina napravo je još jedan potez, koji je zavrijedio da se zna u ime onih koji su stvarali slobodnu državu Hrvatsku. Pet dana prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, organizirao je javni  pretres barake preko svojih policijskih i udbaških veza. Došli su njegovi ljudi, pretresali baraku, a sve su to pratili neki novinari, koji su radili za stranku opasnih namjera. Sve je iz barake uklonjena što je trebalo ukloniti, ostali su prazni stolovi ko grobovi, ormarići u kojima su bili beskorisni papiri. Sutradan su na naslovicama novina bili tekstovi o pretresu barake. Opet su hadezovci i njihovi protivnici složno radili za stranku opasmnih namjera. Grmio je govornik Vlado Gotovac preko televizije, koji je to način i kakva je to demokracije i sloboda, gdje se sjedište jedne stranke najprije pokuša zapaliti, a onda pretresati kao u „dobra“ stara komnistička vremana. Onda je nasrnuo na drugove vatrenim govorom. Isto tako su činili Savka, Mika i ostali čelnici stranaka. Zapravo, sve je išlo u prilog stranke opasnih namjera, koju je osnovao i vodio mudro partizanski general, drug Franjo Tuđman. Nas nekolicina znali smo što se događa i zašto to udbaš Joža namješta našoj stranci, a smiješta svim ostalim strankama. Ta stara partizančina, oznaška grdosija i udbaška lopuža, odradio je profesionalno i genijalno za svoju stranku prije izbora, koju je njegov partijski učenik, mali drug Ivica nazvao strankom opasnih namjera. Organizirao je Joža i onaj čuveni napad na druga Franju spornim pištoljem na stranačkoim skupu u Benkovcu. Neki je Srbin prečanin, svetosavac, krenuo s pištoljem na druga Franju, priskočili su oni oko njega i spriječili atentat na vođu stranke opasnih namjera. Pištolj je bio prazan, pa se ti sada misli.

Po novinama pisalo se svašta i gotovo sve je išlo u prilog drugova koji su se polako pretvarali u gospodu, a stranka opasnih namjera  postajala sve veća, masovnija.

U međuvremenu održani su izbori u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, pa čak se počelo govoriti kako vrije u Albaniji i Rusiji. Srpska mašinerija laži radila je uvelike. Preko moćne novinske agencije TANJUG, dilomatskih veza u svijetu, ambasada, konzulata širili su o Hrvatskoj laži, a osobito o stranci opasnih namjera. Unatoč gadosti i potajnim prijetnjama iz Srbije sve je to izgledalo kao bajka, lijepa i opasna, dugo sanjana i konačno u zbilju pretvorena. Trebalo je izbiti strah iz ljudi, koji je godinama stvaran od stravičnoga Križnog puta gdje su tisuće Hrvata vojnika, zarobljenika, civila smaknuti u marševima smrti i logorima; i duž dugog, jezivog puta od bleiburškog polja do Đevđelije. Poslije toga nestajali su naši ljudi noćima, pa tamnice, mučenja, progoni, raseljavanje, silovanje hrvatskog jezika, svega što je bilo hrvatsko, naše iskonsko, lukave ženidbe, miješani brakovi, srpske snahe i zetovi, ubojstva Hrvata po svijetu koji su dizali svoje glasove za slobodu Hrvatske, mučna smaknuća intelektualaca. Krvavi danak plaćali smo Srbima, hrvatskim drugovima partizanima i komunistima; sve pod krinkom nekakva bratstva i jedinstva, nekakve jednakosti.Trebalo je iz diktature proleterijata izići u slobodu, iz jednoumlja u višestranačje i demokraciju, otvoriti ljudima oči, objasniti neke stvari i događaje o kojima se godinama šutjelo, a najteže bijaše nam obračunati se s tajnim službama i javnim družbama UDBOM, KOSOM i SUBNOR-om. Trebalo je konačno obračunati s drugovima. Bog, drugovi, trebalo je to reći i učiniti. Dotući ih njihovim oružjem.

Dajući nam upute u baraci, drug Franjo je kazao, iskreno, otvoreno i pomalo jetko,  kad je drug Ivica izjavio javno, da je Hrvatska demokratska zajednica stranka opasnih namjera.

– Treba naše ljude osloboditi straha. To činite kako tko zna, snalazite se sami na terenu. Ja se bojim, vi se bojite. Priđite crtu straha, gospodo!

Nobelovac Tagore je govorio, da su glad i strah, glavne karike u svakom ljudskom životu. Da je čovjek biće gladi doživio sam kao dječak kad je tuča uništila usjeve i nismo imali ni kruha, da je biće straha osjetio sam više puta. Tako sam u jeku predizborne kampanje, u punoj dvorani pričao publici o svom kukavičluku u Firenci.

– Tamo sam studirao. Jednoga dana idući na fakultet prošao sam preko glavnoga gradskog trga. Bio je dupkom pun kao šibica. Berlinguer, vođa komunista je držao govor, a neki su mu momci počeli dobacivati “Sta citto bidone. ” Izvikivali su, vrijeđali, psovali, a ja sam kidnuo s trga, jer sam mislio: doći će karabinjeri i počet će hapšenje, pak je najbolje zbrisati da kojim slučajem i mene ne pokupe. Sutradan sam listao novine i nigdje ni slova o hapšenju. Tjedan dana kasnije, na istom trgu držao je govor Saragat, vođa Demokršćanske stranke. Njemu su dobacivali gore pogrde negoli Berlingueru. Opet sam šmugnuo s trga i klis na faks. Sutradan sam listao novine, a nigdje ni slova o hapšenju. Onda sam posumnjao da to možda Talijani prikrivaju, pa sam rekao prijatelju Rodolfu kako su neki momci vrijeđali Berlinguera i Saragata, a ni slova u novinama. Zašto tajite kad ljude hapsite?

– Eee, mio amico, ti ne znaš što je sloboda mišljenja, sloboda govora. Ti si živio u komunističkoj diktaturi. Nema ovdje nikakva verbalnog delikta. Ako hoće, Berlinguer ili Saragat mogu podnijeti tužbu za uvredu, klevete i tomu slično,  a vlasti to ne zanima. Ovdje je pojedinac svetinja i sloboda govora i mišljenja. U tvojoj zemlji država je teroristička, a u mojoj postoje terorističke grupe, mafija. U tome je razlika. Kad su izbori i kad drže govorancije vođe stranaka, možeš ti izvikivat što te volja. Briga karabinjera što ti galamiš. Nemoj ih dirati ili bacati predmete prema njima, nema problema. U kakvoj to ti zemlji živiš, za Boga miloga.

– U partizanskoj i komunističkoj, socijalističkoj, kako je sve ne zovu. Moš’ misliti da u nas za jednu riječ dvije ili tri možeš odležati u zatvoru koju godinu. Znam čovjeka u mojemu zavičaju, koji je za tri riječi proveo u zatvoru devet godina.

– Koje su to riječi, baš sam znatiželjan.

– Jadni čovjek je u nekoj krčmi odmah poslije rata rekao pijan ko čepina: DOLJE ZLOČINAC TITO!

– I dobio devet godina robije – začuđeno će Rodolfo.

– Da, svaka riječ stajala ga tri godine galere.

Non credo davero.

– Nisam ni ja vjerovao da se ovdje može slobodno reći što misliš. Ako ikada dođeš u moju Bosnu ili Hrvatsku, uvjerit ćeš se u ovo što ti govorim.

– Povera gente – rekao je on.

– Ma, to je tek mali dio zla koje nas je snašlo. I tko zna kad ćemo se osloboditi toga komunističkog jarma i tiranije. Otkad se zemlja vrti i ljudi na njoj žive i umiru, nije se pojavilo ništa užasnije ni strašnije od komunizma. Staljin je, kažu ako ne lažu, dao smaknuti preko 20 milijuna ljudi, u miru, u čistkama. Mao još više. Kad bi čovjek tomu dodao smrti u Kini i drugim komunističkim zemljama brojka bi bila zastrašujuća, a sve se to događalo pred očima svijeta i nitko, pa ni dragi Bog, nije mogao pomoći milijunima ljudi koji su stradavali u Staljinovim logorima i čistkama, u Maovim kulturnim revolucijama, u Titovim Golim otocima i na Križnim putovima, u tamnicama …

–Mama mia, Dio mio, Dio mio!- ponavljao je Rodolfo.

Oni je živio u jednom svijetu, a ja u drugom. On je živio u demokraciji,a ja u Titovoj komunističkoj diktaturi.

Nastavlja se

Ante Matić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika