Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

                                                 “Nitko nema moralno pravo nazivati se
antifašistom, tko nije istodobno antikomunist

Hannah Arendt

 

Nije slučajno baš 23. kolovoza (dan kad su daleke 1939. godine komunistički SSSR i nacistička Njemačka potpisali  Pakt o nenapadanju i prijateljstvu) izabran za obilježavanje sjećanja na žrtve totalitarizma u Europi. Time se šalje snažna poruka kako su i “lijevi” i “desni” radikalizam suštinski isto zlo, jer se temelje na nasilju, kršenju temeljnih ljudskih prava i sloboda i u konačnici destrukciji – masovnim ubijanjima ljudi. Preko rijeka prolivene krvi i hrpa leševa ne može se izgraditi bolji i pravedniji svijet, niti se masovni zločini nad milijunima ljudi mogu opravdati bilo kojim ciljem ili ideologijom – pa predstavljala se ona i najhumanijom; jer, ako se zlo čini “u ime boljeg i pravednijeg svijeta”, time je i crimen veći.

Naša civilizacija ima iskustvo simbioze dva podjednako štetna i zločinačka sustava koja su u svojim temeljima i praktičnom djelovanju bili “braća blizanci”. Riječ je o nacizmu i komunizmu.

Spomenimo samo neka od svojstava koja su im zajednička:

  1. Nasilje kao temeljno sredstvo za ostvarenje ciljeva – jer i jedna i druga ideologija rat (revoluciju) prihvaća kao nužnost i neminovnost;
  2. Uspostava društva nejednakosti kojim vlada povlaštena oligarhija formalno “u ime naroda”, a u suštinskom smislu isključivo u svome interesu;
  3. Kult vođe kojeg se uzdiže do razine božanstva;
  4. Odnos između vođe i mase, pri čemu masa slijedi vođu do kraja i neovisno o tomu kakve odluke donosi, jer ono što vođa misli i poduzima je jedino ispravno;
  5. Prakticiranje totalitarne ideologije, pri čemu je pojedinac u tom sustavu samo sredstvo za ostvarenje osnovnog cilja i ne postoji kao individua – dakle poništen je kao osoba;
  6. Nacizam je ubijao “u ime rase”, komunizam “u ime klase”; nacizam je (sa svojim saveznikom fašizmom) uzrokovao oko 40 milijuna mrtvih, komunizam 3 – 4 puta više;
  7. Nacizam je po teoriji rase težio stvaranju “njemačkog nadčovjeka – arijevca”, komunizam je po revolucionarnoj doktrini i praksi nastojao stvoriti “nadčovjeka socijalističkog tipa” koji će kao pripadnik povlaštene klase biti biće nekog “višeg reda” i kao takav osigurati provođenje ciljeva “svjetske socijalističke revolucije” i uspostavu globalnog komunističkog poretka;
  8. Nacizam je imao za konačni cilj stvoriti “tisućljetni Raich” nakon što osvoji svijet – a komunizam “Carstvo slobode i jednakosti” koje će biti vječno – dakako, poslije postizanja istog cilja (osvajanja svijeta) revolucionarnim – ratnim sredstvima. I u jednom i u drugom slučaju postojala je povlaštena ideologija i oligarhija koja je te ciljeve trebala provesti, dok je masa bila zadužena za praktičnu provedbu (uz pomoć rata ili revolucije);
  9. I jedan i drugi sustav bili su upereni i protiv Boga i protiv Čovjeka i jednako su se destruktivno odnosili prema ljudskom biću kao takvom;

Znanstvenica Hannah Arendt proniknula je u samu srž totalitarizma koji osmišljava i pokreće mehanizam zla

(Izvor za fotografiju: https://lider.media/images/slike/2013/12/22/o_293215_1024.jpg)

 

  1. Već 20-ih godina XX. stoljeća, zapadnoeuropski liberali, anarhisti, socijaldemokrati, demokratski socijalisti i konzervativci komuniste su nazivali “crvenim fašistima” oštro kritizirajući nasilje koje je bilo ugrađeno u temelje njihove ideologije i prakse;
  2. Upravo sovjetsko-nacistički savez do kojeg dolazi 1939. godine, rječito govori o tomu kako se radi o dva lica jedne iste ideologije – neovisno o teorijskim i programskim postavkama i razlikama koje se u njihovu praktičnu djelovanju gube;
  3. Povijest je pokazala kako su i jedan i drugi sustav jednako destruktivni i izuzetno štetni za ljudsku civilizaciju i da vode degradaciji ljudskog bića u svakom smislu. Iza njih ostaju krv, ljudski leševi, ruševine, bijeda, očaj i jad. I tu ne pomažu nikakvi izgovori, floskule i traženje opravdanja u nekim “višim ciljevima”.

Velika znanstvenica Hannah Arendt koja je osobno i obiteljski iskusila oba totalitarizma (i nacizam i komunizam) nije preko noći i slučajno došla do zaključka kako se “nitko nema moralno pravo smatrati antifašistom ako istodobno nije i antikomunist”. Srž njezine teorije banalnosti zla čini zlo totalitarizma kao takvo, odnosno, iskustveno-znanstvena spoznaja da čak ni jedinke koje čine i najveća, najstrašnija zlodjela u ime svoje ideologije, ideje ili pokreta, nisu prirodno predisponirani odnosno “predodređeni” za činjenje zla, nego obični (prema svim mjerilima normalni i dobri) ljudi koji se ne rađaju kao patološki zločinci, nego ih sustav svojom indoktrinacijom dovodi u takvo stanje svijesti da revno i poslušno poduzimaju sve ono što se od njih traži kao kotačići u tom mehanizmu zla, u uvjerenju kako “samo obavljaju svoju dužnost”, odnosno čine dobra djela i grade novi i bolji svijet.

(Vidi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A4754/datastream/PDF/view; stranica posjećena 22. 8. 2021.)

Nema “lijevog” i “desnog” zla – zlo je zlo i zločin je zločin, neovisno od toga iz koje ideje ili ideologije izviru i s kakvim se izgovorom čine. Masovna zlodjela u ime “svijetle budućnosti”, “jednakosti” i povlaštene (“proleterske”) klase, jednako su monstruozna kao i ona koja su plod rasne teorije – jer i u jednom i u drugom slučaju imamo na jednoj strani obespravljene jedinke kojima se zbog “višeg cilja” (a u suštini zbog interesa pripadnika povlaštene rase ili klase) negiraju i dokidaju sva ljudska prava, pa i ono temeljno: na život. Ne postoji cilj niti ideologija koja takvo zlo i destrukciju može opravdati i učiniti ih prihvatljivim. Tu ne može biti i nema opravdanja.

Upravo u takvoj logici i primjeni univerzalnih humanističkih načela leže razlozi zbog kojih ljevičari i lijevo orijentirani “liberali” zaobilaze ovu ženu i njezina djela. Istina im nikako ne odgovara i s njome se ne mogu pomiriti.

 

Sovjeti i nacisti bili su saveznici ne samo od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., nego i u razdoblju između dva svjetska rata

Poznato je kako su nacisti i Sovjeti imali vrlo dobre, čak prijateljske odnose u godinama prije Drugog svjetskog rata, pa i u razdoblju od gotovo dvije godine nakon njegova otpočinjanja, te i formalno utanačene pismene sporazume o nenapadanju, prijateljstvu, suradnji i međusobnom razgraničenju (za početak) u Europi.

Te 1939. godine sklopljena dva sporazuma između ovih partnera koji su planirali podijeliti svijet. Prvi je potpisan 23. kolovoza (“Pakt o nenapadanju”), a na drugi su isti ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov u ime svojih vlada stavili potpise također u Moskvi, 28. rujna iste godine i njegov je službeni naziv bio: Njemačko-Sovjetski sporazum o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji. Ovim drugim sporazumom potvrđena su dotadašnja osvajanja obje strane i utvrđena linija međusobnog razgraničenja u Europi. Prethodno je u Brest Litovsku (22. rujna) održana zajednička vojna parada nacističkih i sovjetskih trupa, čime je i simbolično potvrđeno njihovo prijateljstvo i savezništvo.

Ovim činom dva zločinačka sustava bjelodano su potvrdila svoje osvajačke namjere i to globalne, s ciljem osvajanja svijeta – i to je jedino rivalstvo koje je između njih postojalo.

Da sve nije bila slučajnost nego izraz kontinuiteta kako njemačke, tako i sovjetske vanjske politike vođene između dva svjetska rata, potvrđuju brojni argumenti, od kojih je ključni sadržan u činjenici da je SSSR pomogao izgradnju njemačkog vojnog stroja. Naime, budući da je Njemačkoj poslije Prvoga svjetskog rata bilo zabranjeno razvijati zrakoplovstvo, njezini kadrovi, uključujući i pilote, obučavali su se na poligonima SSSR-a i uz stručnu pomoć sovjetskih inženjera, a suradnja je bila plodna i u drugim segmentima vojne tehnologije. Ta se suradnja intenzivirala poslije potpisanih sporazuma (jesen 1939 – proljeće 1941.). Tako je Njemačka od SSSR-a dobila na uslugu mornaričku bazu za opskrbu gorivom u blizini Murmanska, odnosno, Staljin je (slikovito rečeno) Hitleru “držao leđa” dok je ovaj osvajao europske zemlje i stvorio sebi gospodarsku i taktičku poziciju za daljnju ekspanziju (s resursima u 10 do tada okupiranih zemalja), Nijemci su uz pomoć Sovjeta opskrbljeni golemim količinama hrane, ratnog materijala i sirovina, tijekom bitke za Britaniju (ljeto 1940.) sovjetski brodovi šalju meteorološke podatke za Luftwaffe, Hitleru su na usluzi i sovjetski ledolomci na Arktiku za krčenje područja kojima su se Nijemci služili u napadima na savezničke brodove, itd., itd.

Zato nije nikakvo čudo da SSSR ne reagira na pojavu fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj, pa čak niti onda kad se ove ideje sredinom dvadesetih godina XX stoljeća institucionaliziraju u vidu ideologija i kasnije postaju dijelom službenih politika vladajućih režima u ovim državama. Štoviše, odnosi između nacističke Njemačke i prve komunističke zemlje učvršćuju se. Ono što ih povezuje jest zajednički strateški interes motiviran borbom “protiv imperijalizma zapadnoeuropskih zemalja” (koje su “otele kolonije Njemačkoj i bacile je na koljena nakon Prvog svjetskog rata”, a teže uništiti SSSR i spriječiti njegovu “svjetsku – permanentnu socijalističku revoluciju”).

Dok Hitler jednu za drugom osvaja europske zemlje (nakon Austrije, Čehoslovačke i Poljske na red dolaze: Norveška, Belgija, Danska, Nizozemska, Luksemburg i Francuska), Staljin u isto vrijeme (prema dogovoru s njime) uzima “svoj dio” Poljske, Estoniju, Litvu i Latviju, a Rumunjskoj postavlja ultimatum da vrati Besarabiju koja je Rusiji oduzeta 1918. godine.

Međusobno natezanje oko Besarabije završava popuštanjem Hitlera koji pritiska Rumunjsku i ona je primorana odreći se ove regije. Na novopripojenim područjima SSSR provodi surove mjere etničkog čišćenja; eliminiraju se svi stvarni ili potencijalni protivnici sovjetskog režima (inteligencija, buržoazija, politički disidenti i oponenti, bijeli emigranti, bogati seljaci, građanski sloj, katolički svećenici, Židovi itd.), a veliki broj preživjelih završava u sibirskim logorima – gulazima. Staljin je kao okorjeli antisemit progonio i Židove (mada su mnogi od njih bili i u najužem vodstvu boljševičke partije).

 

Sovjetska invazija na Finsku i Poljsku – je li i to bio “antifašizam”?

 

 Sovjeti 26. studenoga 1939. godine  režiraju incident kod sela Mainile, tako da s vlastitog teritorija topništvom tuku svoje pogranično područje sa sedam projektila i pri tomu ubijaju 4 i ranjavaju 9 svojih vojnika. Za napad optužuju Fince i tri dana poslije objavljuju im rat. Invaziju  započinju 30. studenoga. Zbog ove otvorene i ničim izazvane agresije, prva je zemlja socijalizma isključena iz tadašnjeg Društva naroda (međunarodna organizacija koja je bila preteča kasnije formirane Organizacije ujedinjenih naroda).

Sovjetsko-finski sukob završava porazom Sovjeta; epilog krvavog rata je 200.000 mrtvih i višestruki broj ranjenih i nestalih. Hitler likuje nad neuspjehom svog glavnog takmaca, smatrajući da je time dokazana nesposobnost vojske SSSR-a. Unatoč pobjedi u “Zimskom ratu”, Finska mora potpisati sporazum kojim se u korist SSSR-a odriče dijela svoga državnog teritorija.

Staljin čeka da Hitler porazi i uništi “imperijalizam” u zapadnoj Europi te da se poslije toga obračuna s njim i uspostavi svoje “globalno socijalističko carstvo” (tj. Svjetski savez sovjetskih socijalističkih republika), kojemu bi na čelu bio on – budući vladar svijeta. Sovjetski “nad-ljudi” (nova vrsta, rasa revolucionarnih nad-bića), trebali su biti temelj te svjetske socijalističke zajednice, a marksističko-lenjinistička teorija i praksa ideološkom platformom novoga društva.

Sovjetski vođa nije bio ništa manji bolesnik nego Hitler, a to što je jedan ubijao “u ime rase”, a drugi “u ime klase”, u krajnjoj konzekvenci ne pravi nikakvu bitnu i kvalitativnu razliku između njih (osim što Staljin na duši ima višestruko veći broj žrtava).

Stvarni razmjeri komunističkih zločina  koje su Staljin, njegova vojska i NKVD počinili usporedo s Hitlerovim osvajanjima (na onim područjima Poljske na kojima je bila uspostavljena sovjetska okupacija) doznali su se tek desetljećima po svršetku rata.

 Zločin u Katynskoj šumi (gdje su na okrutan način pobili 4.500 poljskih časnika), Sovjeti su pripisali Nijemcima i prava istina se nije znala sve do pada komunizma 90-ih godina.

Od jeseni 1939. do proljeća 1940. godine Sovjeti su pobili oko 22.000 poljskih časnika, policajaca, intelektualaca.

Tek nakon pada Berlinskog zida (1989.) na vidjelo su izašli i neki dokumenti koji potvrđuju kako su se događali ovi zločini. Tako se u jednome od njih (datiran je s nadnevkom 5. ožujka 1940.) navodi kako su članovi Politbiroa KPSS (Staljin, Molotov, Berija, Vorošilov, Kaganovič, Mikojan i Kalinin) potpisali zapovijed za pogubljenje svih “nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista” u područjima Poljske koja su okupirana. Tako je omogućeno da se pored časnika, vojnika i pričuvnih vojnika ubije i oko 10.000 intelektualaca i policajaca. Smaknuća je izvršio NKVD između 3. travnja i 19. svibnja 1940. godine.

U jednom pismu koje je ravnatelj KGB-a (politička policija, sljednica NKVD/GPU) Aleksandar Šeljepin uputio tadašnjem predsjedniku SSSR-a Nikiti Hruščovu u ožujku 1959., spominje se broj od 21.857 poljskih žrtava u navedenom razdoblju (jesen 1939 – proljeće 1940.).

 Usprkos svemu i danas se općenito malo i rijetko govori i o mnogim drugim masovnim zločinima komunista – primjerice, o uništavanju desetaka tisuća Židova koji su u nastojanju spašavanja golih života iz Njemačke i drugih zemalja ugroženih Hitlerovim nacizmom, pa i iz dijela Poljske pod njemačko okupacijom, pohrlili prema SSSR-u. Umjesto spasa, nesretni ljudi našli su se na ničijoj zemlji (na području okupirane Poljske), stiješnjeni između nacističke i komunističke vojske, koje su ih zajedničkim snagama uništavale. Većina preživjelih nesretnika ipak se vratila na njemačku stranu, uvjerena tada kako je ipak izabrala manje zlo, jer ne treba zaboraviti činjenicu da su Židovi iza sebe imali gorko iskustvo stoljetnih progona u Rusiji, pa je pored ostaloga svakako i to utjecalo na ovakvo opredjeljenje.

Gomilanje sovjetskih trupa na granici s Rumunjskom, do kojeg dolazi ubrzo po priključenju Besarabije SSSR-u, njemačkom vođi nikako nije odgovaralo, jer ova je zemlja u to vrijeme bila glavni opskrbljivač njegovog ratnog stroja naftom. Kraj 1940. godine obilježen je zategnutošću između dva saveznika, upravo zbog stanja na Balkanu, ali zadržan je privid normalnih odnosa.

Hitler se ipak odlučuje prvi napasti svoga (u to vrijeme) najozbiljnijeg suparnika i u prosincu 1940. godine potpisuje plan napada na SSSR, pod kodnim nazivom Barbarossa. Kako bi se ove namjere prikrile, nacističke glavešine pojavljuju se u Moskvi na Crvenom trgu uz Staljina na velikoj vojnoj paradi 1. svibnja 1941. godine, nepuna dva mjeseca prije invazije za koju su već izvršene pripreme.

 

 

Hitler je napao SSSR kako bi se na vrijeme riješio najopasnijeg konkurenta i takmaca koji zahvaljujući tomu postaje “antifašist”

 

Vjerujući do kraja svom savezniku Hitleru, Staljin ne računa s time da će ga ovaj napasti i zanemaruje sve dojave, upozorenja i izvješća stranih službi, pa čak i svojih agenata, sve dok 22. lipnja 1941. godine nije uslijedio siloviti udar Hitlerovih trupa na najširoj fronti koja je ikad otvorena. Veliki i slavljeni vođa SSSR-a narod i vojsku prepušta stihiji i naciji se obraća tek dvanaestog dana agresije, 3. srpnja 1941. godine. Danima nije vjerovao da je u pitanju stvarni napad, tvrdeći u razgovorima s najbližim suradnicima kako je riječ o običnim provokacijama“. Neminovnost oružanog sukoba s dojučerašnjim saveznikom prihvatio je tek onda kad više nije imao kud, nalažući svojim podčinjenim partijama (članicama Kominterne – pa i KPJ i Josipu Brozu Titu), otpor Hitleru svim sredstvima i vezivanje dijela njemačkih snaga za Balkan i istočnu Europu.

Komunistički diktator i monstruozni zločinac (s Mao Ze Dongom najveći kojeg je ljudska civilizacija zapamtila – uzmemo li za mjerilo broj ukupnih žrtava), Josif Visarionovič Staljin, koji je već u godinama prije Drugog svjetskog rata uzrokovao smrt desetaka milijuna vlastitih građana, silom prilika (i sasvim slučajno), zahvaljujući vjerolomnom savezniku, postaje ‘antifašist’ i jedan od budućih ‘heroja’ i ‘osloboditelja’ Europe. Patološki sovjetski zlikovac na različite je načine pobio ili umorio glađu preko 62 milijuna ljudi (prema istraživanjima Aleksandra Solženjicina), a i u ratu je surovo postupao sa sirotinjom koja mu je služila kao topovsko meso, dok je on pobirao zasluge i slavu. Za njega i njegovu vrhušku, ljudi su bili najjeftiniji ratni materijal. Postoje nepobitni dokazi kako je NKVD imao posebne trupe čija je zadaća bila da pucaju u vojnike koji bi se povlačili s fronte. Uz sve to, Crvena armija je pobila u zadnjoj godini rata preko 2 milijuna ljudi – nepotrebno, izvan ratnih okolnosti – od čega oko 1 milijun ratnih zarobljenika i isto toliko civila, a njezini su vojnici silovali preko 100.000 žena i djevojčica tijekom ratnog napredovanja izvan granica SSSR-a, prema Berlinu. Sovjetsko vojno zapovjedništvo je smatralo to sasvim normalnim i nije kažnjavalo ni najgnjusnije ratne zločine. Pobjednici su sebi uzeli za pravo činiti što im je volja – i samim time su se u dobroj mjeri izjednačili sa zločincima s druge strane.

Komunističko-nacistički sporazumi iz 1939. godine formalno su bili na snazi punih 50 godina. Poništeni su tek u vrijeme kad je SSSR-om upravljao Mihail Gorbačov, jer sve do tada sovjetske su vlasti negirale njihovo postojanje!

 

Zašto Hrvatska ne poštuje temeljne europske vrijednosti kad je posrijedi osuda komunističkog totalitarizma i njegovih zločina i simbola?

 

Temelji današnje Europe počivaju na spoznaji o štetnosti svih totalitarističkih i autoritarnih ideologija i režima i u tom smislu Vijeće Europe i Europska unija donijeli su više dokumenata (Rezolucija Vijeća Europe br. 1481 iz 2006. kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praška deklaracija od 3. lipnja 2008.godine i Rezolucija Europskog parlamenta od 23. rujna iste godine, a u tom smislu svoju je Deklaraciju 2006. godine donio i Hrvatski sabor. Posljednji u nizu dokumenata o potrebi osude svih totalitarnih režima (nacizma, fašizma i komunizma) je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). (Vidi: https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; stranica posjećena 22. 8. 2021.). Ona se u Republici Hrvatskoj potpuno ignorira i prešućuje, a njezine se temeljne sastavnice (vezano uz osudu komunizma, njegovih zločina i simbola) ne provode.

Kako bi izbjegli sve nejasnoće i nedorečenosti, podsjetimo i na akt što ga je Hrvatski Sabor donio prošle (2020.) godine oslanjajući se upravo na ovaj posljednji u nizu dokumenata EU koji je obvezujući za sve članice EU:

23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma

Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2011. godine, 23. kolovoza obilježava se kao spomendan – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Stupanjem na snagu novoga Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH 1. siječnja 2020., ovaj spomendan obilježava se pod nazivom Europski dan sjećanja na žrtve svim totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. 

Obilježavanjem ovoga dana Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU-a u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Europski parlament je u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji. Hrvatska se tako pridružila Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj obilježavanjem 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, dok neke druge članice obilježavaju 27. siječnja – Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.

 

Huda jama – djevojačke  pletenice kao dokaz monstruoznih komunističkih zločina

(Izvor za fotografiju: http://www.hkz-kkv.ch/images/titov_genocid-skalpovi_pletenica.jpg)

 

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008. godine, a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. U završnom dijelu Rezolucije parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s Europskom unijom pozvani su na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Donošenjem novoga Zakona iz 2020., u dijelu koji se odnosi na sjećanje na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Hrvatska se usklađuje i sa stajalištima izrečenima u Rezoluciji Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. Svrha obilježavanja izrečena je, među ostalima, i u točki 21. Rezolucije gdje se naglašava da bi tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice koje prihvaćaju etničke, vjerske i seksualne manjine i primjenjujući europske vrijednosti na sve.”

(Vidi: https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/povijest-saborovanja/vazni-datumi/23-kolovoza-europski-dan-sjecanja-na-zrtve-svih; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 22. 8. 2021.)

Prije nešto više od pet mjeseci bili smo svjedoci jedne sramotne izjave našeg aktualnog predsjednika Zorana Milanovića, koji je u svome govoru u Labinu rekao kako je “fašizam ekstremizam mržnje, a komunizam ekstremizam nade“. To je samo jedan u nizu dokaza kako se kod nas u Hrvatskoj i danas može naći političke dužnosnike na najvišoj državnoj razini koji su spremni bez kompleksa i ustezanja braniti komunizam kao dokazano zločinačku i destruktivnu ideologiju. Ne uzeti u obzir kako je taj “ekstremizam nade” skrivio najveće i najmasovnije zločine u povijesti ljudskog roda i samo tijekom XX. stoljeća usmrtio oko 120 milijuna ljudskih bića nije samo ideološko sljepilo, drskost, bahatost i bezobrazluk, nego i znak da kod mnogih koji sebe predstavljaju “humanistima” i “demokratama” nema ni traga ljudskog pijeteta prema tim masovnim žrtvama i njihovoj sudbini, odnosno, prema ljudskoj patnji kao takvoj. I to je strašno.

Komunistička partija Jugoslavije bila je samo jedna od filijala zločinačke Staljinove KPSS i njezin totalitaristički i zločinački karakter nije upitan. Unatoč tomu, naši antifašisti, neokomunisti i pseudoliberali kojima je kriptostaljinizam temeljna i najprepoznatljivija crta, taj zločinački sustav brane iz petnih žila, pokušavajući ušutkati svaki glas istine. Izmišljeni antifašizam” (koji se nigdje osim u pojedinim zemljama u kojima je vladao komunizam ne rabi, pa čak ni terminološki), samo je smokvin list iza kojeg oni kriju krvave tragove ideoloških prethodnika, rijeke prolivene krvi i milijune ljudskih leševa razbacanih od Kube preko Kambodže, do Etiopije, Kine, SSSR-a i istočne Europe – ubrajajući i SFRJ pod vodstvom Josipa Broza Tita kojem se pripisuje između 700.000 i milijun žrtava.

Za naše “antife” i njihove saveznike ne vrijede nikakve europske konvencije, rezolucije i deklaracije, pa ni one što ih donosi parlament ove zemlje kao vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo građana, a u svemu imaju prešutnu potporu današnje hrvatske vlasti predvođene HDZ-om.

Kad je u pitanju osuda komunizma i njegove zločinačke prakse, Hrvatska je tu, nažalost, potpuno zakazala i to prije svega institucionalno – na razini Vlade, predsjednika države i Hrvatskog Sabora koji ne provode ono što bi morali i na što ih obvezuje Ustav.

Je li dosta te farizejštine, gospodo i drugovi!? U čije ime i za čiji račun vi to činite i jesmo li vas birali da tako upravljate ovom zemljom? Postoji li za vas nešto što se zove nacionalni i državni interes, principijelnost, pravednost i usvajanje univerzalnih vrednota i civilizacijskih normi ili od Hrvatske želite napraviti posljednji bastion neokomunizma u Europi – unatoč jasnim i nedvojbenim signalima koji nam otuda dolaze? Zar nije sramotno i u neskladu sa zdravim razumom, da su se komunizma u većoj mjeri odrekli njegova kolijevka SSSR i sve zemlje nekadašnjeg “Istočnog bloka” nego mi u Hrvatskoj koji smo s te strane doživjeli tolika zla, pa i u bliskoj prošlosti? Moramo li ostati zemlja apsurda i “crna rupa” među civiliziranim državama zahvaljujući šačici sljedbenika propalog, zločinačkog komunizma koja upravlja medijima i ostvaruje odlučujući utjecaj na svaku vlast u Hrvatskoj od 2000. godine do danas?

Je li takav odnos prema vlastitoj povijesti (pa i zločinima i zlu kao takvom), u skladu s našim demokratskim opredjeljenjima, težnjama za slobodom, istinom koju bi morali zastupati, pa i pravdom i kršćanskim moralom na kojeg se ne rijetko pozivamo i kojim se dičimo?

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika