Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Nakon nešto više od 6 mjeseci brutalne, krvave agresije vojske Ruske Federacije na Ukrajinu i okupacije jedne petine ove zemlje, rat je na prekretnici – agresor gubi grad za gradom, selo za selom i u panici se povlači, što ne rijetko prelazi u klasičnu bježaniju. Iza ruske vojske ostaju ruševine, pustoš, tisuće leševa, tone smeća, napuštene tehnike i odbačene vojne opreme.

Neviđena okrutnost prema civilnom stanovništvu, danonoćni udari najrazornijih oružja i oruđa – uključujući i raketne sustave – beskrupuloznost s kojom se kreće u osvajanje i otimačinu tuđe zemlje i činjenica da se u tom pokolju neselektivno udara po civilnim ciljevima (bolnicama, školama, dječjim vrtićima, staračkim stambenim zgradama, željezničkim kolodvorima, urbanim središtima gradova, selima, infrastrukturi) uz brojne masovne zločine ne samo nad pripadnicima obrambenih ukrajinskih snaga nego i djecom, ženama, starcima, dakle civilima koji su zaštićeni svim međunarodnim konvencijama, sve to nam govori s kakvim se zlom srela Europa danas u trećem mileniju postojanja ljudske civilizacije.

Ukrajini je prije nešto više od pola godine (24. veljače) iz Kremlja zaprijećeno totalnim uništenjem, brisanjem sa zemljopisne karte, a njezin je narod kolektivno označen kao “nacistički”; uz sve to, ruska je propaganda opetovano tvrdila kako se nad ruskom manjinom u pograničnim područjima (posebno Donjecku i Luhansku) “vrši genocid”. I sve su to trebali biti razlozi koji bi opravdali bjesomučnu, krvavu, zločinačku agresiju i to (ne zaboravimo!) od strane susjeda koji je (prema Budimpeštanskom sporazumu iz prosinca 1994. godine), pored SAD-a i Velike Britanije morao biti jedan od jamaca teritorijalne cjelovitosti i integriteta Ukrajine (jer, ona je pod tim uvjetom predala svoj nuklearni arsenal).

I kao da sve to nije bilo dovoljno, iz Kremlja je Europi i svijetu stigla jasna i glasna prijetnja uporabom atomskog oružja u slučaju da se “bilo tko umiješa u sukob” (dakako, na stranu napadnute Ukrajine).

Svoju “specijalnu operaciju” (kako službeno zovu ovaj krvavi, brutalni rat protiv ukrajinskog naroda agresori iz Kremlja), Rusi su planirali okončati za nekoliko dana, ali je ubrzo bilo jasno kako se takvo što neće dogoditi. Ukrajinci su se žestoko branili, iako u potpuno podređenom položaju kad je u pitanju tehnika i tehnologija kojom su raspolagali. Na sreću, SAD, Velika Britanija, Francuska i druge europske zemlje, na kraju su ipak shvatile kako da se taj oružani sukob s obzirom na ciljeve agresora (koji su otvoreno istaknuti već u prvim tjednima rata), itekako tiče i njih, pa su počele slati toliko potrebnu vojnu pomoć.

Nakon uspostavljanja ravnoteže na crtama bojišnice i sprječavanja agresora u nakani zauzimanja većih gradova i širenja okupiranih zona, uslijedio je obrat. Ukrajinska vojska uz velike žrtve, uspjela je napraviti prekretnicu u ratu za slobodu i samo je pitanje vremena kad će agresorska armada doživjeti svoj konačni i potpuni krah.

Dakako, vojno-politička vrhuška iz Kremlja ne priznaje poraze. Oni uglavnom prešućuju ono što se posljednjih dana i tjedana događa na bojišnici, ili povlačenja s pojedinih područja pravdaju “taktičkim premještanjem postrojbi”, ali sve glasniji prosvjedi njihovih separatista u privremeno okupiranim područjima u kojima se planiralo provođenje referenduma o pripajanju Ruskoj Federaciji. U posljednja 3 – 4 dana, javljaju se i neki od čelnika (pa čak i imenovanih “upravitelja” – gaulajtera separatističkih oblasti), koji za poraze na bojišnici izravno krive vojni vrh, dakle, Kremlj koji ih je gurnuo u rat i u konačnici će od njih dignuti ruke.

Poslije svega, Rusi će se vjerojatno povući, jer im drugo ne preostaje. Iza sebe će ostaviti desetke tisuća mrtvih, ruševine i pustoš. Kako stvari stoje, ništa od onoga što su planirali nisu u stanju ostvariti. Da je tomu tako, najbolje pokazuje bježanija s Krima.

No, kako će na sve to reagirati Putin i njegova kamarila, ostaje za vidjeti. Uglavnom, opuštanja nema, ne samo za Ukrajinu, nego i Europu. Moramo ostati ustrajni i shvatiti kako to nije rat koji se nas ne tiče i prema kojem smijemo biti ravnodušni. On je i naš problem, pa u širem kontekstu i pitanje opstojnosti svijeta kakvog danas poznajemo. Što prije to shvatimo ozbiljno, to bolje.

Istina je, plaćamo visoku cijenu ruske agresije – u cijenama energenata, poremećajima na tržištu, inflacijom i nastupajućom recesijom, ali zapamtimo: ukrajinski narod to plaća svojom krvlju i svi oni koji su stali na put ruskoj invaziji bore se u isto vrijeme i za nas, za svakoga do nas, za zajedničke vrijednosti, za svijet bez nasilja, za civilizaciju bez malih “staljina” i “firera” koji misle kako uz pomoć uništenja drugih zemalja i naroda mogu ostvariti svoje bolesne fikcije o nekim budućim “carstvima”.

Ne samo osjećaj pravde, empatija prema žrtvi i solidarnost, nego i razum nam nalažu: moramo ostati uz Ukrajinu i pomoći joj na sve moguće načine, jer u protivnom, svoje bi zablude mogli preskupo platiti – ne samo mi, nego i naša djeca i unuci.

 Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika