By Uoči stranačkih izbora u Hrvatskoj demokratskoj zajednici koji će odrediti budućnost države na idućim parlamentarnim izborima nužno je podsjetiti u kakvu je političku i ideološku poziciju nakon četiri godine na njenom čelu doveo Andrej Plenković stožernu hrvatsku političku stranku. Odgovor na to pitanje nalazi se u ključnoj izjavi što ju je Andrej Plenković dao još 9. rujna 2016. godine. On je tada izjavio: “Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”.
Treba se prije svega zapitati tko je u stvari Andrej Plenković, s kakvim je on političkim legitimitetom došao na čelu HDZ-a i s čijom misijom. Već sama činjenica da je on izabran za predsjednika HDZ-a kao što se bira čelnik Radničke partije u Sjevernoj Koreji, dakle bez protukandidata ukazuje da su demokratski standardi u vodećoj hrvatskoj političkoj stranci ostali na razini bivšeg Saveza komunista Hrvatske. To je lako shvatljivo ako se ima u vidu da je HDZ-u pristupilo na samom početku 97.000 bivših članova SKH, a među njima i dobar broj onih koji su, poput, da spomenom samo najpoznatiji primjer, Vladimira Šeksa, radili za jugoslavenske tajne službe. Andrej Plenković je prije svega obiteljski i politički odgojen u tipičnom jugokomunističkom duhu s ocem pukovnikom KOS-a i majkom suradnicom KOS-a koja mu je osigurala liječničku poštedu od služenja vojnog roka. Tako je on poput Zorana Milanovića izbjegao Domovinski rat u kojemu su se njihovi vršnjaci borili protiv fašističke velikosrpske agresije, a oni su kao Granićevi puleni u to doba gradili diplomatske karijere.Važno je podsjetiti da je Andrej Plenković kao mladi perspektivni komunistički kadar koji se hranio Kardeljevim radovima objavio 1989. u godini kad se svjetski komunistički pokret počeo raspadati svoj maturalni rad o sredstvima masovne komunikacije kao posebnu knjižicu.
Budući da je uz majčinu preporuku proglašen nesposobnim za vojsku brzo se skrasio u Ministarstvu vanjskih poslova kao pouzdani Granićev kadar, odakle gradi svoju europsku diplomatsku karijeru koja je na kraju dovela do toga da je čak bio jedan od kandidata za predsjednika Europske komisije. To nije mogao biti bez pripadanja neformalnim bratskim skupinama moći koje vladaju briselskom birokracijom. U aktualnoj priči o hrvatskim masonima koja je dovela do ostavke glavnog državnog odvjednika Dražena Jelenića Andrej Plenković je dao čudnu izjavu koja na sasvim određeni način govori o Plenkovićevom odnosu prema masoneriji. O imenovanju Dražena Jelenića za državnog odvjetnika i da je naveo članstvo u masonima Andrej Plenković je rekao: “Ne kažem da ne bi bio imenovan, ali bismo tu informaciju tretirali na drugačiji način”. Drugim riječima kazano Andreju Plenkoviću ne bi smetao Dražen Jelenić kao mason na čelu Državnog odvjetništva, “ali bi tu informaciju tretirali na drugačiji način”. Znači li to da je i sam premijer Andrej Plenković mason koji bi izjavu Dražena Jelenića da je mason tretirao na drugi način?
Nema dvojbe da se Andrej Plenković kad je u pitanju HDZ dosljedno držao svoje najave iz 2016. godine da će u okviru svoje misije promijeniti vodeću hrvatsku političku stranku. On je nju svojim potezima skrenuo s pozicije desnog centra na poziciju liberalne ljevice. Ključan početak bio je protuustavnim smjenjivanjem troje ministara Mosta i pozivanje u vladajuću koaliciju eksponirano klijentelističke i korumpirane stranke HNS-a na čelu s Ivanom Vrdoljakom, ali i frapantnom podložnošću čelniku velikosrpske pete kolone Miloradu Pupovcu koji ga je za uzvrat okrstio “suhim zlatom”. Titulu “suhog zlata” Andrej Plenković je zaradio kod Milorada Pupovca nizom velikih političkih ustupaka, počevši od gole činjenice da premijer prihvaća sve ucjene koje Milorad Pupovac postavi pred njega. I ne samo to Andrej Plenković prelazi šutke preko Pupovčeva usporedbe Hrvatske s NDH-a, preko Pupovčevog sudjelovanja na velikosrpskim četničkim skupovima na kojima Aleksandar Vučić uspoređuje Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, ili s izjavom da je za Pupovčeve Srbe glavni grad Beograd.
Tu se postavlja pitanje tko stoji iza misije što ju je u pogledu HDZ-a, ali i Hrvatske preuzeo Andrej Plenković. To ni u kojem slučaju nije njegova osobna misija, niti ona to može biti za njega koji se učlanio u Hrvatsku demokratsku zajednicu zajedno s njegovim bliskim suradnikom Davorom Božinovićem tek 2011. godine. Ako je Andrej Plenković u Bruxellesu dogurao čak do toga da ga eurounijska birokracija smatra podobnim za predsjednika Europske komisije, onda je odgovor na to pitanje jasan. Ni 25 godina nakon završetka srpsko-hrvatskog odnosno Domovinskog rata u kojemu je Hrvatska porazila fašističku velikosrpsku agresiju, u Bruxellesu, ali i u nekim drugim članicama, ne žele prihvatiti činjenicu da je bilo kakav novi oblik udruživanja na prostoru bivše Jugoslavije nakon raspada kojim je stvoreno čak sedam država, to nemoguća misija.
Međutim Andrej Plenković i u tome, kao što je uspio promijeniti HDZ, zbog čega je stranka doživjela dva uzastopna izborna poraza, uporno nastavlja s nemogućom misijom da promijeni Hrvatsku. Za to mu je poslužilo predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije, pa u tom okviru u cilju ostvarenja druge misije Andrej Plenković priprema u svibnju samit Europske unije sa zemljama tzv. Zapadnog Balkana. Gledajući objektivno nakon Brexita i ključnih nesuglasica između zemalja “stare” i “nove” Europe, Europska unija ušla je u fazu nestabilnosti s još nepredidivim ishodom. U takvim, okolnostima autokratski stil vladanja HDZ-om ali i Vladom što ga primijenjuje Andrej Plenković i njegova agenda iz dodijeljene mu misije doveli su da toga da se HDZ pretvorio u “stranku opasnih namjera” kako ju je, zbog toga što se zalagala za osamostaljenje Hrvatske početkom 90-tih godina okarakterizirao komunistički čelnik Ivica Račan. U ovih 30 godina HDZ se pod utjecajem klijentelizma i karijerizma na čelu s Andrejom Plenkovićem uistinu pretvorio u “stranku opasnih namjera”, jer joj se državna politika kroji u Bruxellesu a ne u Zagrebu.
Vjekoslav Krsnik
