By Dakle u prošlim nastavcima razmotrili smo sve situacije koje su dovele do ovoga, pa i Dublinski sporazum koji je bio točka na i smišljena da se olakša raspoređivanje migranata po zemljama koje bi ih teško primile, a i uglavnom su to gospodarski slabije zemlje ili pak zemlje u kojima se još drži do svoje nacije i tradicije, što se mora slomiti.
Zato nas javno istodobno prozivaju ako ne djelujemo protiv toga, a tajnim kanalima i preko posrednika nas pritišću da ih propuštamo i zato nam ne dopuštaju da štitimo svoje granice kao Mađarska, jer se to pokazalo uspješnim i zato su se migrantske rute i preselile u Hrvatsku.
Pritišću nas i da moramo svakome tko traži azil taj zahtjev i razmotriti, ali ne u smislu da, ako ta osoba ne želi azil u Hrvatskoj, nego recimo u Njemačkoj, kamo svi žele jer je tamo velika socijalna pomoć, da ih odvedemo u njemačko veleposlanstvo da im omogućimo traženje azila u Njemačkoj ili ih odvedemo u Njemačku tako da to tamo izravno sami traže, nego im to mi moramo odobriti, a Dublinski sporazum nas isto na to obvezuje jer smo prva zemlja ulaska u EU, a sve to spada u zbrinjavanje migranata na koje nas taj sporazum obvezuje. Dakle, ako nam u Hrvatsku uđe 10 000 000 migranata i izraze želju da ostanu ovdje mi ih ne smijemo odbiti, a ako bismo i odlučili odbiti kojega, ako ga njegova zemlja ne želi natrag ne smijemo ga silom vratiti. A nas ima samo nekih 4 000 000, gospodarstvo nam je u kolapsu, imamo svojih nezaposlenih i beskućnika za koje ni EU ni svjetski moćnici ne žele dati ni centa, a imamo dvije političke opcije kojima njihov narod nije prioritet, pa po zapovjedi svojih gospodara izvan Hrvatske daju prednost migrantima dok svojima ne rješavaju ni najosnovnije životne probleme…
Kako bi sve koji ne žele pristati na tu zamjenu stanovništva i uništenje svoje kulture i načina života još jednom dodatno prisilili da ipak gomilu takvih migranata prime u svoje zemlje i pruže im ono što ne mogu pružiti ni svojim građanima koji su, očito, manje bitni od svih drugih, smislili su i Marakeški sporazum koji je topnička priprema za izjednačavanje nasilnih ilegalnih migranata s normalnim migrantima koji na zakonit način mijenjanju prebivalište i odlaze u neku drugu državu preko graničnih prijelaza, s dokumentima kao svi pošteni ljudi. A izmišlja se i nova kategorija, tzv. klimatski izbjeglice, pa se donose i presude UN-a, jednog od izvora toga zla, koje obvezuju svaku zemlju da onoga tko se pozove na to da je klimatski izbjeglica ne smiju vratiti u njegovu domovinu. Da se radi o prijevari vidi se iz toga da planiraju pod tom krinkom primiti veliki broj ljudi iz subsaharske Afrike kojima odjednom tamošnja klima ne odgovara valjda zato što već godinama tamo nije padao snijeg, a oni, eto, bez snijega ne mogu opstati.
A taj su sporazum naši političari potpisali bez oklijevanja pristajući na sve te uvjete. Obje opcije su bile za to. Nitko od poznatijih članova naših najvećih stranaka nije se pobunio protiv toga i tako su svi oni izdali naše interese. Isti slučaj je bio i s Istambulskim dogovorom, ali to je druga tema iako isto spada u subverzivno djelovanje protiv naše, zapadne, kulture.
Naravno, oni su oba ta potpisa pokušali bagatelizirati jer, kažu oni, ti dokumenti nisu obvezujući. Pa i najveća neznalica zna da je svaki međunarodni ugovor koji neka država potpiše automatski iznad zakona te zemlje. Kad se nešto potpiše, onda je to obvezujuće ako se u tome najavljuju neke mjere koje će se poduzeti. A pogotovo kad još u nekom od tih ugovora izričito piše da se država potpisnica obvezuje da će se toga pridržavati, no i bez toga se tih obveza na koje je u tom dokumentu pristala mora držati.
Istina, mi smo mali, slabi, siromašni i ne možemo se sukobljavati s velikima, nego samo možemo pokušavati čvrsto se suprotstavljati njihovim pritiscima da sami sebe dovedemo u propast. Pri tome se jako dobro mogu iskoristiti njihove međusobne nesuglasice i neprijateljstva kako bi se moglo „cjenkati“ s njima, pa tko ponudi više, tome se priklonimo dok god nam to odgovara. Zatim, upravo zato što smo mali, slabi i siromašni, jedini spas nam je udruživanje s drugim zemljama koje se čvrsto suprotstavljaju takvim pritiscima. Zato su naši prirodni saveznici zemlje Višegradske skupine i Inicijative tri mora s kojima nitko od naših političara iz ove dvije najmoćnije skupine ne želi imati posla. Dok iz Srbije šalju svoje promatrače na sastanke Višegradske skupine. Pa i sama bivša Predsjednica je to, pod nazivom uspravnica, spominjala u početku, a onda je uspravnica nestala iz njenog života kao da je nikada bilo nije, ali se tijesno povezala, kao i ostale stranke koje spadaju u te dvije skupine koje se izmjenjuju na vlasti, sa zemljama tzv. Zapadnog Balkana, kao i naši sportaši (ABA liga, na primjer, a govori se i o nekim drugim ligama) i Sveučilište (očito je to bio politički diktat naših dragih političara obje opcije). Dakle opet se hrli u „region“ iz kojega smo se jedva i uz užasne žrtve, ljudske i razne druge, izvukli.
Gospođa Marine Le Pen je rekla da je dužnost svake vlade skrbiti o interesima svojih građana i svoje zemlje i da to ima prednost pred svime ostalim. Naravno, jer stanovnici te zemlje biraju političare upravo zato da rješavanju njihove probleme u prvom redu, a tek kad se riješe njihovi problemi, onda se može gledati šire. Konačno, proračun neke države je blagajna uzajamne pomoći koji je i stvoren kako bi svi u njega ulagali novac za rješavanje problema koje manji broj ljudi organhiziranih u lokalne zajednice ne bi mogli riješiti, pa se novac stavlja na hrpu, a onda se dogovaraju o prioritetima na razini države. U to spadaju i socijalna skrb, mirovine, zdravstveno osiguranje, ali i ceste, mostovi, željeznice, sustav opskrbe električnom energijom, plinovodi i slično… Ako ljudi solidarno ulažu novac za namjenu u te svrhe, onda je njihovo pravo da upravo oni i samo oni ta sredstva smiju trošiti za te namjene, a ne neki koji u te fondove ne žele uplaćivati. Tko ne želi u tome sudjelovati ne smije niti trošiti ta sredstva. I sad se pojavljuju „progresivci“ koji bi te novce trošili na migrante koji u svojim matičnim zemljama nemaju ni zdravstveno osiguranje, niti mirovinsko osiguranje, niti socijalnu skrb jer ih ne žele organizirati. Ne žele davati svoj novac u fondove kako bi se pomagalo svima tim sredstvima, ali rado bi došli k nama i trošili sredstva iz naših fondova u koje nisu ulagali niti žele ulagati. Na islamskoj televiziji Memri jedan njihov imam je rekao da su gotovo svi Arapi koji su otišli na Zapad na socijalnoj pomoći, ne rade i napomenuo da bi takvi u arapskom svijetu umrli od gladi (jer tamo nema socijalne skrbi, naravno)… Dakle tamo to nemaju niti si žele to organizirati, ali parazitirali bi na drugima. A naši političari pristaju na tu igru. Obje opcije. Obje opcije ne štite granice kako treba. Obje opcije odbijaju postavljati vojsku i ogradu na granice, a puno više nas stoji ovo što moramo raditi kako bi se koliko-toliko smanjio broj ilegalnih prelazaka granice, kako bi se pohvatali oni koji se probiju, kako bi se zbrinuli oni koji se probiju, nego što bi stajala izgradnja ograde na najkritičnijim mjestima, postavljanje kamera sa središnjim nadzorom 24 sata dnevno uz dodatni nadzor dronovima i helikopterima. I, naravno i vojska mora na granice. Bez vojske ništa. Vojska i služi kako bi nas štitila od vanjske ugroze, a policija nas treba štititi od unutarnjih problema i biti na graničnim prijelazima. Mađarska je dobar dokaz da takvi načini djelovanja postižu jako dobre rezultate. Granice se štite svim sredstvima, ako se baš mora, onda se i puca. Onaj tko prelazi granicu ilegalno je kriminalac. Onaj tko takvima pomaže je sudionik u kriminalu, krijumčar ljudi (trafficker, kako se to moderno kaže). A svakodnevno gledamo te krijumčare na televiziji: tzv. nevladine organizacije koje su u sukobu interesa jer ih plaća vlada što i vladu čini sudionikom u zločinu, Isusovci, pripadnici nekih protestantskih crkava, papa Franjo koji to potiče, lijevo-liberalni fašisti koji sebe često nazivaju i antifašistima, a sve to financiraju UN, EU, Turska, Saudijska Arabija, Emirati, Soros i njegovo društvo… A naši političari su isto dio tog pothvata. Konačno bismo morali dovesti na vlast neku prohrvatsku opciju koja bi štitila svoje granice, rješavala probleme svojih beskućnika i potrebitih, a ne da se događa sljedeće:
- naši su se političari obvezali da će migrantima osigurati stambeni prostor, pa se uređujee veliki broj stanova u gradovima širom Hrvatske u koje će se besplatno smjestiti migranti dok se istodobno naši ljudi izbacuju iz stanova, a gomile beskućnika lutaju već ulicama, a njima se ništa ne gradi niti ne uređuje, dakle, migrantima može, a naši nisu bitni…
- migrantima se plaćaju režije i daje im se džeparac, a naši ljudi se, ako režije ne mogu platiti, izbacuju iz svojih stanova i nitko im ne daje džeparac
- naši ljudi su na burzi i nazivaju veliki broj njih nezaposlivima, ne žele ih prekvalificirati da bi postali zaposlivi, a za migrante se osiguravaju sredstva za školovanje kako bi ih se učinilo zaposlivima (ako se to uopće može učiniti) jer su se obvezali da će im osigurati radna mjesta, a svojim građanima nisu osigurali radna mjesta pa ih veliki broj odlazi u inozemstvo raditi umjesto da naši ljudi imaju prednost pri zapošljavanju, školovanju, prekvalifikaciji
- besplatno se školuju i njihova djeca
- imaju besplatno zdravstveno osiguranje na naš račun
Žalosno gospodo „hrvatski“ političari, žalosno…
Nadam se da će se ovaj narod konačno probuditi i vidjeti da se moramo riješiti ovog duopola na vlasti i riskirati s nekim trećim iako su se ovi osigurali na više načine da se treći teško mogu probiti.
Prvi način je gomila „mrtvih duša“ koje izlaze na izbore, jer kako nacija koja ima nekih 4 milijuna stanovnika (realno) može imati tako veliki broj birača uz svu dijasporu koja glasuje, državljane susjednih država (B i H i Srbije) koji dolaze na glasovanje to je nemoguće jer bi značilo da nema malodobnih nego su svi punoljetni i imaju pravo glasa.
Drugi način je da su parlamentarni izbori jednokružni, pa se ne može puno riskirati i dati glas nekoj stranki koja bi mogla dobiti premalo glasova za ulazak u Sabor, jer ne postoji drugi krug (kao u slučaju predsjedničkih izbora) u kojem bi se moglo ići na ograničenje (kontrolu) štete i glasovati za manje zlo među preostalim kandidatima, dakle, glas dan stranki koja se nije probila u Sabor propada, a mjesta koja su tako ostala nepopunjena dijele se među strankama koje su prešle prag i najviše takvih mjesta koja su nastala zahvaljujući tim „propalim glasovima“ se po d’Hondtovoj metodi izborne prijevare dodjeljuje onima koji su najviše glasova dobili. Zato se mnogi ljudi boje dati glas nekom novom da ne bi na vlast došli oni koji su mu najmrskiji zato što je on svoj glas potrošio na neuspješne.
Dakle, morala bi se ukinuti d’Hondtova metoda raspodjele „plijena“ nakon izbora i moralo bi se uvesti dvokružne izbore ili, kako mi je nedavno jedan čovjek rekao da bi to on učinio, što smatram dobrom idejom. On je rekao da bi izbori bili jednokružni (manji su troškovi i manje je komplicirano), ali bi se svatko mogao odlučiti za tri kandidata na popisu, s time da označi tko mu je prvi izbor, tko mu je drugi izbor, a tko mu je treći izbor. Ako bi prvi izgubio, taj bi se glas preselio drugom ili, konačno, trećem i izbori bi bili u jednom krugu, a kao da su tri kruga. Ta je ideja dobra osnova koja bi se morala razraditi, jer ovako nerazrađena ima ozbiljnih nedostataka…
Tada bi se stranke malo trgnule i pazile bi da barem mali dio predizbornih obećanja izvrše ili bi ljudi glasovali za nekog trećeg… A zna se kome bi većina sada dala glas: protivnicima rodne ideologije, protivnicima ovakvih masovnih migracija/pristašama tvrde zaštite granica svim sredstvima i onima koji se trude osigurati normalan život svojim građanima i kojima su vlastiti građani i domovina prioritet.
(kraj serije) Lux in tenebris
