Ni smrt ih nije mogla rastaviti!

Godine brzo idu. Evo, pred nama je još jedna obljetnica tragične smrti Zvonka Bušića-Taika (23.1.1946.-1.9.2013.). Njegova borba, kao i borba njegove supruge Julienne, za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, počela je još 1970. Tada je Julienne, 29. studenoga, na Dan Republike, (tadašnji praznik SFRJ)  na nagovor Zvonka, sa nebodera, u društvu  prijateljice, bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, zbog čega je završila u zatvoru. Nakon toga, 1976., u SAD-u, pridružila se skupini hrvatskih političkih domoljuba, na čelu sa Zvonkom, sa kojim se u međuvremenu vjenčala, u otimanju putničkog zrakoplova na letu od New Yorka do Chicaga, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima su objasnili svoju borbu za slobodu Hrvatske. U tim lecima sadržana je i istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Prije otmice aviona, Zvonko je u jednom pretincu newyorške podzemne željeznice postavio i bombu, od koje je nesretnim slučajem poginuo jedan policajac, a trojica su bila ranjena. Uhitili su ih u Parizu i u SAD-u osudili na rigorozne kazne zatvora. Zvonko je iz teške robije  izašao tek nakon 32 godine, dok je  njegova supruga u zatvoru  provela 13 godina. Kad se 2008. vratio u Zagreb dočekan je kao istinski hrvatski junak, a sve ostalo je povijest. Nu, treba istaknuti da ni sudac koji ih je osudio nikada nije rekao da su bili teroristi, kao što to i danas neki pričaju u Hrvatskoj! Bili su borci za slobodnu i samostalnu državu i tako ih treba tretirati, baš kao što je i napisano na spomeniku Zvonka Bušića na zagrebačkom Mirogoju:

• „Za one koji su pali u borbi za domovinu ne reci danas da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi!“

Zvonko je nažalost svoje snove o slobodi morao doživjeti na robiji. 32 godine u jednom od najstrašnijih američkih zatvora sanjao je slobodnu Hrvatsku, a kad se vratio prvo je mislio da je to – to. Međutim, vrlo se brzo razočarao i svoj život završio je kako je završio, na zaprepaštenje mnogih, a ne samo njegove obitelji..

• Nikada nisam mislila da je Zvono uzalud dao svoj život, rekla nam je njegova supruga, također jedna od Junakinja hrvatske države Zvonko je uvijek govorio da nije djelovao zato što je bio siguran u uspjeh, nego zato što je bila prava, časna i pravedna stvar. Ništa to ne može promijeniti trenutno stanje države, pokvarenost, ljude, ništa! Bitno je da imamo Hrvatsku, a do nas je kako će izgledati. Žrtvovati  se moramo za dobrobit domovine, na veći ili manji način, istaknula  je da joj je to uz ostalo naglašavao i Zvonko.

Kad se danas sjećamo Zvonka, nekako nam se čini da je on svoju tugu uspješno prikrivao, a Julienne nam je i to objasnila ovim riječima:

• I to je mnogima teško razumjeti, jer mentalitet zatvora je takav da ne smiješ pokazati slabost, emocije, nemoć. Može te to koštati i života.  To mu je bilo ugrađeno nakon toliko godina, teško se od toga bilo odviknuti.  Meni je mogao sve to pokazati i svjedočila sam puno tuge i čak suza.  Ali se ne smije zaboraviti da čovjek može biti i hrabar i nepokolebljiv i osjećajan i emotivan istovremeno.  I to je bio on u svojoj biti.  Zvonkova mama je, istina, bila jaka i čelićna cijeli život, ali na kraju to dugo čekanje svoga voljenog sina ju je uništilo. Uništilo joj je želju ići dalje.  Previše je puta, rekla mi je, čula da će uskoro doći a nikako da ga dočeka….

Pitali smo je, kad će se jednog dana ponovno sresti s njime, negdje na Nebu, što će mu prvo reći:

• Pa ništa, jer stalno s njim razgovaram!

I još nas je zanimalo, koliko puta joj se dogodilo, da joj je  nakon smrti Zvonko „pokucao na vrata“?

• Šalje mi poruke stalno, samo moram biti koncentrirana! U obliku oblaka slova Z, vrlo često…ima ih previše da ih nabrajam, ali osjećam njegovu stalnu prisutnost!  Ništa nas ne može razdvojiti…ni smrt! -rekla je uz ostalo hrvatska heroina.

Mladen Pavković