By Jeste li čuli za ‘Košare’? Ako niste, u dogledno vrijeme ćete po svemu sudeći čuti, jer naši susjedi Srbi već gotovo tri godine pripremaju (prema projektu svoga Ministarstva obrane) snimanje igranog film u tri dijela o “velikoj pobjedi” što su je (tobože) izvojevali u borbama za ovu vojarnu bivše “JNA” koja se nalazila na obroncima planine Paštrik, na jugu Kosova, na samoj granici s Albanijom. Sukob se odigrao tijekom borbi srpskih snaga (koje su tada sebe zvale “Vojska Jugoslavije”) s “Oslobodilačkom vojskom Kosova” (“OVK”) u razdoblju od travnja do lipnja 1999. godine i iz tog su rata Srbi zašli kao poražena strana. Ali, ništa zato, kakve veze ima što su izgubili Kosovo, kad su (prema svojoj najnovijoj verziji) na ‘Košarama’ “pobijedili” – i taj lokalni sukob bez ikakvog suštinskog značaja, baca u sjenu sve drugo, kao i toliko puta u povijesti.
Kako trenutačno stvari stoje, čini se kako će film ipak još malo pričekati, jer prije nešto više od godinu dana izbila je žestoka međusobna svađa aktera ovog projekta (producenata i redatelja), ali, ako se strasti primire i novac odradi svoje (jer država driješi kesu i obilato plaća kad je u pitanju propaganda ove vrste), eto nam nove “herojske epopeje” kojih je sa svakim izgubljenim ratom kod naših susjeda sve više.
Stoljećima unatrag mogu se pratiti mijene do kojih redovito dolazi kad je u pitanju ponašanje “izabrane nacije” koja nakon svakog ratnog poraza izvjesno vrijeme tuguje, samosažaljeva se, očajava, kuka i sebe predstavlja kao žrtvu (obično nekih široko postavljenih “svetskih zavera” u koje je obvezno uključen i element “izdaje” – djelovanja “pete kolone”), no, nakon ove faze samoviktimizacije nastupa druga faza: heroizacija. Tako se najprije kod svijeta treba izazvati sažaljenje zbog žrtava, patnji i “nepravde” koja “vekovima goni” samozvani “nebeski narod” a širokim masama olakšati razdoblje žalovanja, ali potom opet vratiti naciji ponos, uvjeriti je kako je nepobjediva i nadmoćna i pripremiti je za novi krug maratonske utrke čiji je krajnji cilj “Velika Srbija” ili “Dušanovo Carstvo” u novim granicama.
Uglavnom, nakon “bitke na Kosovu” (iz 1389. godine), Prvog i Drugog “srpskog ustanka” (1804. i 1815.), Četničke akcije u Makedoniji (1904.), Balkanskih ratova (1912/13.), “slavne” bježanije preko Albanije pred Austrougarskom vojskom (1915.) poznate u mitskoj predaji kao “albanska golgota”, “proboja Solunskog fronta” i “epskog” oslobađanja Srbije gdje su glavni posao odradili francuski konjanici i topništvo (1918.), sve do okupacije Crne Gore (1919.), Drugog svjetskog rata i brojnih i “slavnih srpskih pobjeda” iz 90-ih godina XX. stoljeća diljem Hrvatske i BiH, u mozaik “velikih istorijskih epizoda” ove ” izabrane, junačke, nepobedive nacije” bit će ugrađena još jedna kockica – mit o ‘Košarama’, lokalitetu na Kosovu s kojeg se tadašnja “Vojska Jugoslavije” nakon teškog poraza morala konačno i definitivno povući 14. lipnja te 1999. godine.
Propaganda je moćna i ona može sve: laž pretvoriti u istinu i obrnuto, zanemariti činjenice i od izmišljotina stvoriti privid stvarnosti a onu pravu stvarnost potisnuti i zatomiti. Krajnji je cilj u ovom slučaju metodama manipulacije i na ustaljenoj mitskoj matrici kreirati masovno raspoloženje javnosti i usmjeravati ga. Kod Srba imamo naizgled paradoksalnu situaciju: na jednoj strani predstavljaju se kao “mučenička nacija” koja je trajno “ugrožena” (od svih i svugdje) i “vekovima izvrgnuta genocidu – zatoru, istrebljenju” i to samo zato što je “krotka”, “bogobojazna”, “dobrodušna”, “miroljubiva”, “širokogruda”, “ponosna”, “plemenita” i (pomalo) “naivna”, a na drugoj “herojski”, “junački” soj, “potomke Cara Lazara, Miloša Obilića i drugih kosovskih junaka” koji se u trenu od krotkih “ovčica” pretvaraju u “vukove” (“Vučji smo narod bili/U vučje božanstvo verovali/Vučji nas čobanin čuvao” – kako kaže Matija Bećković) i nemaju milosti kad je u pitanju rat za “Srpstvo” i “Pravoslavlje”. Upravo taj očiti (i umjetno stvoreni, prividni) paradoks, pri čemu se jedan značajan dio nekog nacionalnog kolektiviteta prema potrebi trenutka i okolnostima može “transformirati” iz žrtve u krvnika (iz “ovce” u “vuka”) i obrnuto, rječito govori o tomu kolika je moć manipulacije masama u zemlji Srbiji koja još uvijek traži (i ne nalazi) sebe i u kojoj mjeri nametnuti klišeji mogu postati sastavnicom mentalne matrice čitavog jednog naroda.
Povjesničar dr. sc. Milivoj Bešlin, s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, ovu epizodu oko ‘Košara’ i novog mita koji se od toga stvara promatra kao “deo retuširanja istorije koje je na delu u Srbiji poslednjih godina” i kaže:
“Jedan zločinački pohod Miloševićeve vojske u čitavoj Jugoslaviji potrebno je naknadno herojizovati i dati mu etičku dimenziju, promeniti mu vrednosni kod jednog agresivnog rata u kome su počinjeni strašni zločini što je potvrđeno odlukama dva međunarodna suda. Dakle, potrebno mu je dati jednu lažnu etičku notu. Između ostalog, tome treba da služi ta nova kultura sećanja koja naknadno herojizuje ratove“.
Ovaj znanstvenik u svemu među ostalim vidi i pragmatične, dnevnopolitičke razloge, odnosno, namjeru da se naknadnom i fiktivnom “heroizacijom” prošlosti i prekrajanjem povijesnih činjenica javnosti u Srbiji “zamažu oči” kako bi ona lakše i bezbolnije prihvatila buduće kompromise vezano za Kosovo koje je danas samostalna država:
“Oni će za domaću javnost da prave herojski narativ, ne bi li prebrisali svoju ulogu u kompromisu koji će neminovno morati da postignu sa Prištinom“.
(Za citirane dijelove vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/film-kosare-srbija/29004649.html; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 30. 8. 2021.)
Dakako, sljedbenici Slobodana Miloševića i njegove supruge, Mirjane Marković, ratni huškači i sudionici genocidnih osvajačkih ratova iz 90-ih godina prošlog stoljeća na području SFRJ, imaju posve drugačiji pogled na prošlost. Oni svi bez izuzetka tvrde kako se Srbija “branila” – neovisno o tomu što se na njezinu teritoriju nije vodio rat a jedini agresor su bili oni, Crna Gora, “JNA” i dio terorista iz redova srpske manjine u Hrvatskoj i BiH. I sad tu nepostojeću “obranu Otadžbine” treba prigodno uokviriti oreolom “pobjede” i obogatiti mitovima o “junaštvu” “žrtvovanju” kako bi se ublažio gorak okus poraza u četiri ratna sukoba (u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu), a nacija pripremila za nove “izazove”.
Mađar koji u trenutku smrti slavi “otadžbinu Srbiju”
Predstavljajući javnosti u siječnju 2018. godine projekt trodijelnog igranog filma “Na braniku otadžbine – Ratne priče sa Košara i Paštrika”, tadašnji ministar obrane u Vučićevoj vladi, nekadašnji potrčko Mirjane Marković, šovinist i huškač koji i danas susjedima upućuje uvrede i zapaljive riječi najavljujući nastavak borbe za “Veliku Srbiju”, Aleksandar Vulin, među ostalim je rekao:
“Neka se stide oni koji su napali ovu zemlju. Mi nemamo razloga za stid, samo za ponos. Kada je (u vojvođanskom mjestu Debeljača, u Banatu, sredinom 2017. godine – op. Z. P.) podizanjem spomenika Tiboru Cerni (Mađaru, ročnom vojniku koji je, navodno, u trenutku pogibije na Košarama uzviknuo: “Za ovu zemlju vredi umreti!” – op. Z. P) predsednik Srbije i vrhovni komandant Aleksandar Vučić razbio tu zaveru ćutanja, istina više nije mogla da bude sakrivena. Srbija je dočekala svoju priliku da zahvali i da se oduži spomenikom, bulevarom, ulicom, filmom i istinom o našim junacima”.
(Vidi: isto -)
Osim spomenika u Debeljači, 2017. godine je i jedan novobeogradski bulevar nazvan “Heroji sa Košara”. I to je, naravno, tek početak projekta mitologizacije.
Oglasio se tim povodom i osuđeni ratni zločinac – bivši general “Vojske Jugoslavije”, Nebojša Pavković iz finskog zatvora u kojem izdržava kaznu od 22 godine zatvora zbog zločina na Kosovu i putem domaćih medija poručio javnosti kako je jako zadovoljan što se poslije 18 godina “najzad kako treba piše o junacima sa Košara i njihovoj borbi za Srbiju”, uz apel “da se bitka za Paštrik ne zaboravi”.
(Opširnije: isto -)
Mladi Mađar Tibor Cerna, pothranjeni i slabašni 20-godišnji momčić od jedva 55 kilograma (dodali su mu fiktivno 2 kilograma na tjelesnu težinu kako bi mogao biti primljen u vojsku), samo tri mjeseca po dolasku u postrojbu i dva mjeseca poslije polaganja prisege u Nišu, gurnut je u rat sa svojim prijateljima (također ročnicima “Vojske Jugoslavije”) kao “komandir streljačkog odeljenja”. Poginuo je na kosovsko-albanskoj granici, lokalitet ‘Košare’, 27. travnja 1999. godine. Golobradi, za rat nespremni i neobučeni mladići završili su tamo gdje su morali biti (a nisu) iskusni vojnici i zapovjednici i to ne slučajno, jer njihovi nadređeni bili su itekako svjesni kud ih šalju. Naime, mjesecima prije ovog sukoba, dobro se znalo za ovu neuralgičnu točku gdje je “OVK” imala i potporu Oružanih snaga Albanije. Nju je bilo jako teško držati pod kontrolom bez mobilizacije značajnih snaga i resursa, a pogotovu uz angažiranje 19-godišnjaka i 20-godišnjaka kojima je to bio prvi dodir s ratnom situacijom. Unatoč tomu u prve su redove ubačeni upravo ročni vojnici koji su unaprijed bili žrtvovani, što potvrđuje i Tiborov otac, Jozsef Cerna, koji nakon svega kaže:
“Oni su puzali po tom snegu, pravili tunele, kopali jame, na ništa se nisu grejali faktički. Nekad nisu imali po tri dana da jedu ni da piju, tako da…poginuo je, a niko ne predstavlja situaciju…Oni su bili, srpski rečeno, kolateralna šteta za vojsku, znači, otpisani…”
(Za citat vidi: https://youtu.be/TuGU7nQVwJM, stranica posjećena 30. 8. 2021.)
Dakle, otac poginulog vojnika daje posve drugačiju sliku onoga što se događalo i nije ni malo dirnut pohvalama na račun svoga sina.
U ovoj operaciji srpska je strana izgubila 108 vojnika (kako i sami priznaju), a Albanci 114., ali su na kraju Srbi izgubili ne samo ovu, nego i bitku za Kosovo i morali se povući. Tako imamo vrlo zanimljivu situaciju: Srbi su “pobijedili” u borbama za ‘Košare’, a izgubili Kosovo – za kojeg još uvijek tvrde da je njihovo iako je samostalna država već više od 13 godina. Mašta čuda čini i nema te fikcije koju ne može pretvoriti u privid stvarnosti, a naši su istočni susjedi – mora se priznati – u tomu velemajstori. Vjerovali ili ne, mnogi od njih će vam i danas reći (gledajući vas u oči), kako su oni jedini pravi pobjednici iz ratova 90-ih godina prošlog stoljeća i kako su se samo “branili”, a epizode poput Vukovara, Škabrnje, Sarajeva, Bijeljine, Srebrenice veličat će kao pobjede. Sva mjesta na kojima su agresori počinili masovne zločine u njihovoj su riznici nacionalnih mitova već dobila svoj “pobjednički” status, kao što su i masovni zločinci svi bez izuzetka postali “nacionalni heroji”. U doglednoj budućnosti zacijelo možemo očekivati i igrani film o “herojskoj odbrani ‘srpske Krajine'”.
Između mita i stvarnosti – evo što se doista događalo
Nemiri koji su 1996. godine ponovno (po tko zna koji put od ožujka 1981.) počeli na Kosovu, uskoro su se pretvorili u oružane incidente u kojima su sudjelovale obje strane – i “OVK” i “VJ”. Vojne, policijske postrojbe i brojne paravojne i dobrovoljačke skupine što ih je Srbija ubacila kako bi pacificirali ovu pokrajinu (tada još uvijek formalno u sastavu “Savezne Republike Jugoslavije”), od početka su nastupili s operacijama etničkog čišćenja – pa i pljačkom i spaljivanjem čitavih sela, te masakrima nad lokalnim stanovništvom, što je samo produbilo jaz između Srba i Albanaca i rasplamsalo sukobe.
U prvoj polovici 1997. godine u susjednoj Albaniji dolazi do pobune protiv vlasti i pljačke vojnih skladišta, pa i “Oslobodilačka Vojska Kosova” (“OVK”) dolazi do znatnih količina lakog pješačkog oružja i sve se više ustrojava kao organizirana oružana sila. U isto vrijeme učestale vijesti o masovnim zločinima nad Albancima sve više utječu na javno mnijenje na Zapadu, pa se i tamošnji diplomatski i politički krugovi s više simpatija odnose prema narodu koji je podnosio teror i žrtve. Kako vrijeme odmiče, operacije “Vojske Jugoslavije” (u kojoj Srbija vodi glavnu riječ i ona praktično predstavlja srpsku oružanu silu), srpske policije, te srpskih dobrovoljačkih i paravojnih skupina postaju sve okrutnije. Nakana je: etnički očistiti Kosovo, odnosno, trajno ukloniti – pobiti ili protjerati – Albance s ovog prostora, što je više nego očito, prije svega uzmu li se u obzir postupci prema civilnom stanovništvu. Tako su do proljeća 1999. godine, srpske snage uz korištenje oklopa i topništva uspjele protjerati “OVK” (naoružanu samo pješačkim naoružanjem) prema susjednoj Albaniji i Makedoniji i pod kontrolom kosovskih snaga ostalo je samo nekoliko enklava.
Razrušena vojarna bivše “JNA” – “Košare” – zbog koje su srpski mladići ginuli i na kraju je napustili bježeći pred “OVK”
(Izvor za fotografiju: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/07/Arianit_Koshare_IMG_0049.JPG/600px-Arianit_Koshare_IMG_0049.JPG)
Pokolj u selu Račak (oko 40 kilometara udaljenom od Prištine), gdje je okrutno masakrirano 45 albanskih civila, bio je okidač koji je pokrenuo zapadne zemlje na konkretnu akciju – umjesto nastavka jalovih razgovora koji nisu imali nikakve svrhe jer Srbija nije prihvaćala nikakvu mogućnost kompromisa. Ostaci “OVK” počeli su se konsolidirati na albansko-kosovskoj granici, gdje su u sela s albanske strane pristizali valovi izbjeglica s Kosova. U takvoj situaciji, dok je najveći dio domicilnog albanskog stanovništva već protjeran ili je krenuo bježati iz svojih područja na Kosovu, 24. ožujka 1999. godine dolazi do zračnih udara NATO snaga na položaje “VJ”, pa i napadna djelovanja još uvijek nepriznate kosovske vojske (“OVK”).
Kako je tekla “bitka za Košare”
Uz topničku potporu iz Albanije, 138. brigada “OVK”, 9. travnja 1999. godine protjerala je s lokaliteta Rasa e Koshares i Maja glava (dominantnih planinskih kota u ovom dijelu Kosova) snage “VJ”, čime su pod svoju kontrolu stavili i vojarnu ‘Košare’ i tako svojim prodorom u dubinu Kosova stvorili “klin” od nekoliko kilometara duljine.
Postrojbe “VJ” se pregrupiraju i uvode u borbu nove snage, te pokreću protunapad, što ometaju udari NATO zrakoplovstva. Ostaje zabilježeno kako je 22. travnja NATO greškom bombardirao položaje “OVK”, što stavlja pod sumnju tezu o njihovoj međusobnoj koordinaciji u ovim operacijama. Unatoč zračnim udarima NATO-a i napadima “OVK”, postrojbe “VJ” i njihovi pomagači – dobrovoljačke i paravojne skupine – dana 14. travnja ulaze nekoliko kilometara u dubinu teritorija susjedne Albanije gdje su zapalili jedno selo i potom se povukli (zabilježeno od promatrača OSCE-a).
Dana 26. svibnja “OVK” pokreće novi napad u jugoistočnom području planine Paštrik s ciljem ovladavanja komunikacijom Prizren – Peć i osiguravanja vlastite opskrbe. Snage “VJ” koje raspolažu jakim tenkovskim i topničkim oruđima zaustavljaju ovu ofenzivu “OVK” koja se bori isključivo pješačkim naoružanjem i nanose im teške gubitke, tako da Albanci zauzimaju samo nekoliko sela u okolici Peći i neka područja sjeverozapadno od Prizrena, ali ne uspijevaju ostvariti glavni cilj operacije. No, djelovanjem tenkova i teškog topništva “VJ” otkriva svoje položaje i privlači pozornost NATO-a, te uskoro njihove snage na tom dijelu fronte trpe jake zračne udare.
“Vojska Jugoslavije” se suočava sa sve učestalijim slučajevima dezerterstva – samovoljnih napuštanja bojišnice. Vojnici odlaze čak s oružjem i opremom svojim kućama, a diljem Srbije ključa sve izraženije nezadovoljstvo, jer šire se glasine o “masovnim žrtvama srpskih vojnika” što u mnogim sredinama izaziva glasne prosvjede pa i okupljanja na kojima se izražava revolt u odnosu na režim i samu vojsku i traži povratak svih vojnika s fronte. Kosovari su pretrpjeli najveće žrtve: poginulo ih je preko 11.000 (80% od ukupnog broja žrtava), a protjerano izvan granica Kosova oko 750.000 – što je bio najmasovniji egzodus u poratnoj Europi. Ono što se događalo iza kulisa rata na Kosovu bilo je užasno i potvrdilo je kako je Srbija vodila rat protiv civila, jednako surovo kao što je to činila u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991. 1995.).
A kad je riječ o ‘Košarama’ iza ovog mita stoji istina koju nije teško dokučiti znaju li se neke temeljne činjenice o samom sukobu. Evo što na tu temu kaže jedan izvor:
“Dok su mladi vojnici, ostavljeni da brane granicu u karauli Košare i na Paštriku ginuli tog proleća 1999. godine, na Kosovu su se dešavali zločini pod komandom njihovih visokih oficira koji će kasnije biti osuđeni pred Međunarodnim sudom u Hagu za proterivanje stotine hiljade Albanaca, ubijanje civila i premeštanje njihovih tela u masovne grobnice u Srbiji, kako bi se sakrili zločini.”
(Vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/film-kosare-srbija/29004649.html; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 31. 8. 2021.)
Srbijanski redatelj Ognjen Glavonić snimio je dokumentarni film (“Dubina dva”; vidi: https://youtu.be/2mwGry22Hec; stranica posjećena 31. 8. 2021.) o masovnoj grobnici u Batajnici kod Beograda u koju su bila pokopana tijela Albanaca dopremljena kamionima s Kosova. Iako je film sudjelovao na preko 50 međunarodnih festivala i dobio brojne nagrade, nikad nije prikazan ni na jednoj televiziji u Srbiji, uključujući i državnu (RTS).
Sjećamo se kako su srpske agresorske snage koristile iste metode premještanja tijela ubijenih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne bi li prikrili masovne zločine. To je ta druga, skrivena strana ovog rata zbog koje današnja politička i intelektualna elita u Srbiji i nastoji instalirati mitove, promijeniti percepciju prošlosti i uvjerili javnost kako su tih 90-ih godina vođeni “oslobodilački”, “otadžbinski” i “časni” ratovi i to zato što je “Srbija bila napadnuta!” Ova teza o “napadnutoj Srbiji” je vrhunac cinizma i jednako je “uvjerljiva” kao i ona po kojoj je Poljska izvršila agresiju na Njemačku i tako započela Drugi svjetski rat.
Usprkos i unatoč svemu, ustrajava se na mitskoj matrici
Brojke, nažalost, govore kako je u kosovskom sukobu (od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine – ne računajući žrtve NATO udara) tamo stradala ukupno 13.421 žrtva rata, od čega su 10.533 Albanci (78 %), 2.238 Srbi (17 %), 126 Romi (1 %), 100 Bošnjaci (1 %) te 424 ostali. (Prema podacima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, objavljenim 2008. godine i kasnije; vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Rat_na_Kosovu).
Ali, to nema nikakvog značenja kad je u pitanju srpska propaganda i instaliranje poželjnih “istina”. U Srbiji se u tom smislu nastavlja utabanim stazama, uz pomoć provjerenih metoda ispiranja mozga koje su svoju djelotvornost već pokazale u proteklim desetljećima.
Analiza medija u Srbiji koju je proveo Centar za primenjenu istoriju u Beogradu 2020. godine, zaključuje kako je “bitka za Košare” najzastupljeniji medijski sadržaj u Srbiji, a navode i razloge zbog kojih se ovaj mit nastoji stvoriti i osnažiti:
“Izveštavanje medija je zanimljivo zato što i u slučaju Košara dosledno odražava mitove oko kojih se organizuje nacionalistički autoritarizam u Srbiji još od devedesetih: sudbinska viktimizacija Srba, strah, ugroženost i okruženost neprijateljima. Ono što se može uočiti je da se interpretacije istorijskih događaja i u ovom slučaju, poklapaju sa zloupotrebama istorije koje su u javnosti korišćene u propagandne svrhe za raspirivanje straha i mržnje prema drugima tokom više od 30 godina…Međutim, poslednjih godina sve je izraženije pomeranje fokusa sa viktimizacije na heroizaciju ratova i to posebno kada je u pitanju sukob na Kosovu. Taj proces je upadljiv baš na primeru narativnog uobličavanja borbi na Košarama, kao jednog od najvažnijih momenata državne politike sećanja koje prati i značajno ulaganje resursa u različite vidove memorijalizacije.“
(Vidi: https://www.danas.rs/drustvo/suocavanje/kosare-najzastupljenije-u-provladinim-medijima/; stranica posjećena 2. 9. 2021.)
Srbi su kao narod još uvijek ujedinjeni u poricanju zločina (dakle, ne samo oni u Srbiji), a glasovi koji se tomu protive malobrojni su i suviše slabi da bi se čuli. Laž, izvrtanje i potiskivanje istine, ignoriranje stvarnosti i činjenica, posvemašnja inverzija povijesti i njezino “usklađivanje” s poželjnim obrascima su ono što ih i dalje drži poput sidra u tom svijetu fikcije u kojem su uvijek i jedino oni “u pravu” a svi drugi “u krivu”. Cijeli svijet se “urotio” protiv “nebeskog naroda”, ali on ne posustaje, nego nastavlja svoju “pravednu borbu za krst časni i slobodnu zlatnu”.
Na jednoj strani “mučenička”, “bezgrešna”, “krotka”, “miroljubiva” i “od Boga odabrana” nacija koja se teži identificirati sa Židovima kako bi izazvala sažaljenje svjetske javnosti, a na drugoj junački soj koji ne zna za milost kad je u pitanju “interes nacije” (sjetimo se samo Bećkovića i njegovih stihova o “vučjem narodu”). Srbi su (gledano iz vizure nacionalnih fanatika) pripadnici jedne “posebne”, “privilegirane” ljudske vrste i kao takvi unaprijed su izuzeti od svake krivnje – “Srbin ne može da počini zločin”, što god radio i kako god se ponašao, jer on uvijek vodi samo “pravedne ratove” i “ispunjava volju Božju”, pa i onda kad osvaja, napada druge, ubija, ruši, pali, pljačka, protjeruje, siluje (!?). Ako je u jednom narodu masovno rašireno uvjerenje kako on kao “izabran” ima posebna prava i da stoga (kad su njegovi interesi u pitanju) nije obvezan poštivati nikakve civilizacijske norme i načela pa i prava drugih i kad se uz sve to već stoljećima kao kolektivitet uglavnom ponaša tako da “smisao ne uzima kao nužan uslov svog postojanja” (kako je govorio Zoran Đinđić), to je onda već ozbiljan problem.
Dok god kod naših istočnih susjeda bude prevladavala ta vrsta “logike” po kojoj sami sebe svrstavaju među “izabrane narode” (“nad-naciju” ili “nad-rasu”) s posebnim pravima, nema mogućnosti izlaska iz začaranog kruga fikcije, mitomanije i megalomanije, što je – htjeli mi priznati ili ne – latentna ali trajna i sasvim realna opasnost po mir u jugoistočnoj Europi.
Zlatko Pinter
