Nacionalizam i/ili nacizam, da ili ne? (drugi dio, hrvatski nacionalizam, da ili ne?)

U prvom dijelu teme „Nacionalizam i/ili nacizam, da ili ne?“ obrazložio sam teorijske rasprave i viđenja pojma nacionalizma iz čega smo mogli zaključiti dosta toga. Da bi zadovoljili naslov, „nacizam i/ili nacionalizam“, mislim da je nacizam jasan pa bi ga mogli ukratko definirati kao: superiornost jednog naroda nad drugim, da opravdamo rasnu diskriminaciju i etničke ratove. Najvažniji atributi takve ideologije su totalitarizam, odbacivanje tržišne ekonomije, uvođenje univerzalne regrutacije, atmosfera potpune netrpeljivosti i jednoglasnosti. Ono što posebno smeta je ideologija koja razvija etničko savršenstvo jednog naroda i daje mu „pravo“ tlačenja drugog, čak do točke potpunog uništenja. Dakle, radi se o nehumanoj, neprihvatljivoj i suludoj ideologiji koja je unatoč svemu, kao najveće svjetsko zlo, u jednom vremenu zatrovala dio Europe i svijeta. Čisto sotonsko djelo. Stoga u nastavku nacizam nema smisla spominjati, jer je jasan.

Iz prvog dijela razglabanja o nacionalizmu, navedeni su vodeći svjetski mislioci, njihova gledišta, kao i obrazloženje razloga i izvora njihovih mišljenja. Iz svega se može zaključiti i naučiti sljedeće:

1. Među najvećim svjetskim misliocima koji obrazlažu nacionalizam postoje bitne razlike.
2. Mnogi mislioci pojam nacionalizam izvode iz korijena „naci“ te ga usmjeravaju na nacizam, dokle drugi vezuju za naciju i narod.
3. Razvidno je da obrazloženja pojma nacionalizma imaju temelj u životnom okruženju i iskustvu znanstvenika koji ga analiziraju i definiraju.
4. Razvidna je promjenljivost nacionalizma, koji se javlja iz određenih razloga na nekom području te nestaje iz drugih razloga.
5. Uočljivo je da se nacionalizam javlja kao logičan rezultat slamanja nekog totalitarnog režima, kao reakcija i odgovor na totalitarizam u padu.
6. Nacionalizam također nastaje u okruženju koje se gradi na kolonijalizmu bilo kojeg tipa, od klasičnog pa do prikrivenog, a koji u današnje vrijeme dolazi u obliku stranih investicija koje preuzimaju resurse druge države, čime je vode u dugoročno siromaštvo.
7. Jedna od važnih karakteristika je različitost nacionalizma sukladno etničkoj strukturi države pa se oblikuje kao etnički nacionalizam.
8. Teoretičari su postavili razne vrste nacionalizma pa se razlikuje lijevi i desni nacionalizam.
9. Kao razlike kod definiranja i prepoznavanja nacionalizma prepoznaje se i obrazlaže pozitivan i negativan nacionalizam.
10. Utvrđene su vrste nacionalizma po njegovom tematskom korijenu pa se navode:

• Građanski nacionalizam (civil nationalism),
• Kulturni nacionalizam (culural nationalism)
• Ekonomski nacionalizam (economic nationalism)
• Etnički nacionalizam (ethnic nationalism)
• Ekspanzionistički nacionalizam (expansionist nationalism)
• Pan-nacionalizam (pan-nationalism)

Obrazloženje navedenih vrsta nacionalizama neću navoditi, jer su jasna, a koga zanima više može vidjeti na internetu. Svakako, o nacionalizmu su napisana mnoga djela koja su dostupna širokoj publici, što za portal nema mjesta ulaziti u toliku širinu. Činjenica je da mnoga djela ukazuju na negativnost nacionalizma, jer u sebi nosi određenu isključivost, ali je činjenica da ima i mnogo pozitivnosti u smislu zaštite naroda od promjena koje mu se nameću na neprihvatljiv način ili ih pak ne žele unijeti u svoje društvo. Stoga je potrebno razvijati zdravi nacionalizam koji bi se mogao definirati kao politički pokret naroda čiji je najvažniji princip zaštita nacije i primarno poštivanje njenih interesa. Pritom se narod može formirati na nekoliko principa ponajprije na principu „jedna zemlja, jedna država“, ali taj princip mora biti elastičan, a ne isključiv. To je politička ideologija koja čvrsto brani interese nacije, ali nikad ne propovijeda svoju superiornost nad drugim narodima, već prihvaća svih ravnopravno. Nadalje, zdravi nacionalizam omogućava identificirati etničku ili društvenu skupinu koja obilježava autohtoni narod zajedno s ostalima (manjinama) u pozadini. Pritom treba promatrati njene interese i organizirati učinkovito upravljanje za sve koji žive u državi i koji je poštuju i priznaju kao svoju, bez težnji da je mijenjaju po nekim svojim manjinskim interesima i običajima. Polazeći od oblikovanja zdravog nacionalizma potrebno je razmišljati slobodnim umom, pozitivno, građanski, humano, te polaziti od onog katoličkog i papinskog izričaja „svaki čovjek mi je brat“. Ovdje se ne smije zaboraviti da bi ovo mogla biti definicija pozitivnog nacionalizma države, hrvatske države, koja nije izrazito višenacionalna, kao što je to primjerice Bosna i Hercegovina.

Dakle, vezano za Hrvatsku koju obilježava snažan nacionalizam, a koja je članica Europske unije, plediram na razvijanje pozitivnog nacionalizma, koji bi se trebao razvijati na sljedećim činjenicama:

1. Hrvatska nikad nije pretendirala na tuđi teritorij, već su od nje kroz povijest oduzeti brojni teritoriji bez njenog pristanka.
2. Domovinskim ratom obranila je teritorij koji joj je u današnjim granicama bio dodijeljen u socijalističkoj Jugoslaviji, i ništa više od toga.
3. Polazeći od hrvatske povijesti, težnja za svojom domovinom uvijek je bila prisutna i izražavana javno ili pak potajno.
4. Vojno-redarstvenom akcijom Oluja, zahvaljujući gluposti i aroganciji neprijatelja, Hrvatska je uspjela sačuvati cjelovitost svog teritorija, a koji je bio blizu ponovnog otimanja.
5. Hrvatska nije višeetnička država, jer se (popis 2021.) sastoji od 92% Hrvata, i brojnih manjina, 3% Srba, i još mnogo nacionalnih manjina te se smatra jednonacionalnom i jednoetničkom državom.
6. Shvaćajući svoju jednoetničnost, Hrvatska je otvorena građanska država koja rado prima građane svih etničkih skupina koji poštuju hrvatsku državu, njenu kulturu i običaje, način života naroda kojemu se pridružuju, bez težnji da mijenjaju način života hrvatskog naroda.
7. Hrvatska je država koja podržava kulturni identitet svih manjinskih etničkih skupina u čemu vidi svoju ljepotu.
8. Hrvatska je usmjerena na tržišnu ekonomiju.
9. Hrvatska razvija građansko društvo.
10. Hrvatska je tradicionalno katolička država koja uvažava sve druge religije i financira ih.
11. Hrvatska je izuzetno široko otvorena i sklona razvoju dobrosusjedskih odnosa.

Kako se može vidjeti iz navedenog, Hrvatska ima sve pretpostavke za razvoj zdravog nacionalizma, iako na tom putu ima jedna teška prepreka, hrvatska politika. Odnosno, ono što je najvažnije je mir u državi, a pozitivni nacionalizam se javlja kao zaštitnik mira. Bez mira nema razvoja, nema nacionalne sigurnosti, nema uvjeta za rad, mladi s pravom odlaze iz Hrvatske, korupcija raste, nepotizam cvijeta, ekonomija je u rasulu, strane investicije imaju cilj preuzimanje hrvatskih resursa, da ne navodim ostalo. Sve to potiče nacionalizam koji se razvija u obliku građanskog, kulturnog, etničkog i ekonomskog nacionalizma. S obzirom na snažne negativne pritiske, vanjske i unutrašnje, hrvatski narod spontano razvija nacionalizam na koji treba paziti da ostane u granicama i okvirima pozitivnog nacionalizma.

Da ovo ne bi bilo samo moje viđenje hrvatskog nacionalizma, navesti ću nekoliko tekstova koje je vrijedno spomenuti na planu razvoja zdravog i pozitivnog hrvatskog nacionalizma. Već u prvom dijelu citirao sam Lučića koji je dobro obrazložio razloge buđenja nacionalizma u smislu otpora totalitarnom jugoslavenskom režimu koji je gušio hrvatsko nacionalno izjašnjavanje pokušavajući proizvesti novi narod, Jugoslavene. (Lucić, 2012) Zanimljiv je također članak Nakića, osnivača udruge Liber.hr koji upozorava kako domoljublje nije nacionalizam, ali se ipak nacionalizam razvija iz domoljublja, da je po Nakiću nacionalizam skrenuo u zlo. (Nakić, 2017) Nakić u članku ostaje pri obrazloženju negativnog nacionalizma zanemarujući pozitivan, ali to je njegova stvar i njegovo viđenje. Posebno je vrijedan članak je članak Aničića „Nacionalizam u svjetlu socijalnog nauka crkve“ (Aničić, 2007), gdje su zaključci toliko vrijedni da ih je potrebno citirati:

1. Kao i moderna nacija, s kojom ide ruku pod ruku, tako je i nacionalizam izrastao potkraj 18. stoljeća iz povijesnog pokreta za ekonomskim napretkom, tehničkim inovacijama i političkom slobodom unutar državnog okvira. (Garcia, 2004a)
2. Nacija nije prirodna, nego kulturološka stvarnost ili društvena konstrukcija, koja nudi određene inačice kolektivnih osjećaja pripadnosti. Ivan Pavao II. naglašava čovjekovu potrebu pripadnosti određenim zajednicama, koje omogućuju izgradnju osobnog identiteta. Premda nije prirodni entitet, nacionalna pripadnost, u sadašnjim povijesnim okolnostima, može biti izraz određenih čovjekovih potreba i okvir za njihovo ispunjenje, na što čovjek po svojoj naravi ima pravo. Potreba za kolektivnim identitetom može u određenim okolnostima biti izvor nacionalizma.
3. Jedino moguće etičko opravdanje za nacionalizam jest pravo na vlastiti identitet. To pravo uključuje određene vrijednosti, koje se ne smiju zanemariti, ako je riječ o dobru čovjeka i političke zajednice. S druge strane, to pravo dolazi do svoje granice, gdje počinju prava drugih. (Garcia, 2004b)
4. Osnovna teza radikalnog nacionalizma da mora postojati potpuna usklađenost između jedne etničke cjeline – jedne kulture – jedne nacije – jedne države, s etičkog je stajališta neodrživa. Riječ je o instrumentalizaciji i degradaciji čovjeka. Naime, nacionalistička teza daje naciji središnje mjesto, a pojedinac se smatra ljudskim bićem samo unutar nacije. Nije nacija u službi pojedinaca, nego su pojedinci sluge političkog projekta. Nacije se predstavljaju kao nešto božansko, a u stvarnosti su samo konvencionalne interpretacije i plod bezbrojnih povijesnih transformacija. Zato je pogrješna pretpostavka da su nacije prirodni entiteti kojima odgovara samo jedan politički i državni ustroj. I konačno, svaka je osoba kombinacija različitih identiteta, pa nacionalni identitet nikad ne bi smio biti ekskluzivan. (Garcia, 2004c) Neporecivo pravo svake nacije na postojanje ne iziskuje nužno državnu suverenost. Ono može biti ostvareno i u složenim državnim zajednicama pod uvjetom velike autonomije (nije podjela na nacije opasnost za Europu, nego težnja k nacionalnim državama, u kojima treba biti ostvareno neostvarivo jedinstvo nacije, jezika i državnog teritorija). (Schulze, 2001.)
5. Unutar takvih složenih državnih zajednica kao i u međusobnu odnosu naroda i država mora vladati duh slobode, poštovanja “drugog” i “drugačijeg” te osnovni postulati pravednosti. Političko, kulturno i ekonomsko podjarmljivanje manjih i slabijih grupa i naroda potiče nastanak i djelovanje (negativnog) nacionalizma.
6. Socijalni nauk Katoličke crkve pokazuje određeno razumijevanje za nacionalizme kod naroda Trećeg svijeta i u istočnoeuropskim zemljama zbog kolonijalizma i ugnjetavanja od strane većih i jačih naroda. S druge strane, odlučno je protiv svakog oblika totalitarnog i agresivnog nacionalizma, jer je on prepreka u nastojanjima oko mira i međunarodne solidarnosti. Socijalni nauk Crkve, u skladu s načelom supsidijarnosti, veliku važnost pridaje nacionalnim državama u rješavanju svjetskih problema, ali je također svjestan da nacionalne države zbog svoje uskogrudnosti često daju povoda sukobima u međunarodnim odnosima. Zato je važno postojanje i djelovanje međunarodnih organizacija, kao što su npr. Ujedinjeni narodi, kako bi se problemi na međunarodnoj razini uspješnije rješavali (“Dokle god nacionalne države u neograničenom, ali nerealnom suverenitetu s neobuzdanom sebičnošću rješavaju svoje interesne sukobe oko ekonomske i političke prevlasti… neće interes za dostojanstvo i prava svake osobe zauzimati prvo mjesto; a mir će time biti trajno krajnje ugrožen”). (Häring, 1986.)
7. Određeni nacionalni identitet mora se neprestano preispitivati i dopunjavati svoju otvorenost za univerzalno, odnosno odgovornost za druge nacije i cijelo čovječanstvo. Prava nacije imaju svoju protutežu u dužnostima “plodonosne ‘razmjene darova’, koja osnažuje i jača jedinstvo među ljudima”. (Ivan Pavao II, 1938) Crkva živi u nacijama, cijeni ljubav prema domovini i kulturnu baštinu pojedinih nacija te želi pridonijeti njihovu procvatu i plodnoj razmjeni s drugim nacijama. Istodobno, Crkva se ne može dati svesti u nacionalne okvire, ona se “ne može nacionalizirati”. (Marasović, 1986) (Šagi-Bunić, 1969) Kao “znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda” Crkva je univerzalna, otvorena za sve nacije.

Kako se vidi iz 7 točaka zaključka, Crkva razmatra i upućuje na pozitivan nacionalizam širokih pogleda i mogućnosti te se i hrvatski nacionalizam treba usmjeravati i korigirati sukladno sugestijama i naputcima Crkve. No ostavimo to za osobna uvjerenja i rasprave pa nastavimo razvijati hrvatski pozitivni nacionalizam. S tim u svezi pitam, što smo još vidjeli da je potrebno za razvoj pozitivnog hrvatskog nacionalizma? DRŽAVA, stabilna, nekorumpirana hrvatska država koja zna kako zaštititi nacionalne interese i hrvatski narod, a ne rasprodati i narod i državu. Kako vidim, tu padamo. Dakle, da bi se razvijao pozitivan nacionalizam, u našem slučaju hrvatski nacionalizam, trebamo imati stabilnu državu koja razvija sve aspekte i temelje za pozitivan nacionalizam. Kako znamo i kako su brojna istraživanja pokazala, mi to nemamo. Hrvatska nema makronacionalni sustav, nema napisanu povijest poslije Domovinskog rata, povijest koja je temelj za uspostavu pozitivnog nacionalizma i mira, nema jasne strateške ciljeve koji dolaze kao izraz volje naroda, dopustila je razvoj korupcije koja negativno djeluje na sve, nema registar nacionalnih resursa niti program njihove zaštite, nema jasnu strukturu stranih investicija koje ne bi ugrozile nacionalno poduzetništvo, a time i državu, pitanje nacionalnih manjina kaotično rješava pa u Saboru imamo manjine kojima tu im nije mjesto, a tu su i brojne druge negativnosti koje ne pogoduju miru pa ni razvoju pozitivnog hrvatskog nacionalizma. Svakako, to nije razlog za pojavu ičega negativnog u Hrvatskoj, jer negativnog ionako imamo previše. Stoga se vračam na Italiju i govor Georgije Meloni koja je shvatila potrebu razvoja pozitivnog talijanskog nacionalizma kojim želi zaštiti svoju državu i svoj narod od brojnih i nasilnih promjena koje kroz još uvijek nejaku Europsku uniju dolaze do država te se države same moraju štititi. Isto se odnosi i na Hrvatsku te je vrijeme shvatiti da smo suočeni s lošim pojavama koje nam se nameću, a kojima se moramo suprotstaviti.

Kako ja razmišljam, osnovno oruđe za spas Hrvatske je znanje, istraživanja i slobodan um, toliko slobodan da ne pripada nikome, nego ga osoba podređuje samo velikim ciljevima i stupovima hrvatskog društva i nacije. Za mene temelji hrvatskog pozitivnog nacionalizma su hrvatska država i građani koji Hrvatsku poštuju i uvažavaju kao svoju jedinu i najvažniju državu koju nose u srcu. Važna je i neizostavna (barem za mene) katolička vjera iz koje crpim sve što je dobro i slažem to dobro u svojoj glavi, istraživanjima i životu. Tu je i moj hrvatski narod i svi ljudi dobre volje, kao i potreba da imamo suverenu državu i mir u državi. Mnoge su zamke slobodnog uma pa primjerice, ne navijam za nijedan nogometni klub, ali navijam za sve koji igraju sa stranim klubovima, kao i za hrvatsku reprezentaciju. Ne pripadam nijednoj stranci, ali bi svakoj pomogao koja razvija sve što je dobro za državu i građane Hrvatske, kako za mlade tako i za umirovljenike. Ima tu još puno toga čime želim zaštititi slobodu svog uma. Mnogi su napori i odricanja kod ulaska u slobodan um, a time i duševni mir.

Sve navedeno potrebno je kako bi se odgovorilo na postavljena pitanja u prvom dijelu. Pitanja su bila sljedeća pa ću na njih vrlo konkretno odgovoriti:

• Kako riješiti nesuglasje na našim prostorima? (Odgovor: Nesuglasje oko pojma nacionalizma samo se može riješiti edukacijom, istraživanjem, razmišljanjem, pisanjem, predavanjima, i slično. Puno toga država nije riješila pa se moramo sami pobrinuti kako bi na drugi način krenuli pozitivno i pomogli ljudima u razmišljanju.)
• Kako razviti pozitivan nacionalizam? (Odgovor: Kao prvo, dio odgovora je prethodno naveden, dakle do pozitivnog nacionalizma možemo edukacijom, ali ono što je najvažnije je država i političari koji se moraju obrazovat, a ne razbacivati pojmovima koje ne razumiju. Osim toga, na državi je riješiti brojne teme koje zbog nerješavanja unose zabunu i nemir u narodu. Rasprava oko ozbiljnih tema nije za kafiće, već za državu. To je uvjet prijeko potrebnom miru!)
• Treba li nacionalizam odbaciti i što ostaje ako se odbaci? (Odgovor: Mislim da je jasno da treba obratiti pažnju na negativne mogućnosti koje se mogu uvući u nacionalizam i od pozitivnog napraviti negativan to vrlo lako. Ipak to ne navodi da nacionalizam treba ugušiti jer to je nemoguće i pogubno. Stoga svi aspekti negativnog nacionalizma moraju biti jasni i na vrijeme zaustavljeni kako bi pozitivan nacionalizam zavladao u Hrvatskoj. To je opet uloga države. Pokušaj odbacivanja nacionalizma graniči s ludošću, barem u sadašnjim uvjetima kada Hrvatska treba bitne promjene na bolje. Nacija, narod i pozitivan nacionalizam, moraju biti u jedinstvu.)
• Ima li nacionalizam budućnost? (Odgovor: Sukladno navedenom, ima! Svakako, treba računati na promjene unutar njega, a koje trebaju biti pod nadzorom da ne „otkližu“ u negativno. Nacionalizam je došao kao odgovor na totalitarne režime koji su gušili i ubijali narod, ali njegovo oblikovanje i opstanak zavisi o djelovanju subjekata i vanstranačkih organizacija građanskog društva.)
• Kako oblikovati nacionalizam na nivou Europske unije, kao i druga pitanja, ostaju otvorena pa će se u nastavku ovog edukacijskog novinarstva na njih pokušati odgovoriti. (Odgovor: Kao što i teoretičari nacionalizma navode, pojava nacionalnih država, koje su se oblikovale s padom Berlinskog zida 1989. nastavila se i u uvjetima razvoja Europske unije. Taj je razvoj nacionalizma posve jasan, jer nejaka, mlada EU još uvijek rješava probleme svog profiliranja u uniju starih i jakih država te nije sposobna rješavati mnoge stupove unije koji bi uniji garantirali stabilnu budućnost. Pritisci koji dolaze prema EU lako prolaze kroz nju pa se nacionalna država javlja kao štit te se razvija snažniji nacionalizam. Čuju se mnoge prijetnje o raspadu EU, što bi za sve države članice bila pogibija. Ostali bi sami i nejaki naspram velik novim globalnim mega udruženjima koji agresivno ekonomski nastupaju na tržištu rušeći sve pred sobom. Samo jaka i stabilna EU može odgovoriti trenutku. Stoga sve države, posebno one najjače moraju svoje pozitivnosti prenositi na EU kako bi je održale u korist svih nas. Svakako, to se odnosi na brojna pitanja koja države u tranziciji ne znaju riješiti, a što zahtijeva bolju suradnju i koheziju unutar članica EU-a.)

Svakako, tema je velika, opsežna, složena, višedimenzionalna, sublimira mnoge znanstvene discipline, nije jednoznačna, jer zavisi o specifičnosti svake nacije i naroda, što znači da na njoj treba raditi od najniže ćelije društva, škola, udruga, instituta, i slično u Hrvatskoj pa do najviše, Europske unije.

Ponovno ću istaknuti što smo mogli zaključiti iz prvog i ovog drugog dijela teme „Nacionalizam i/ili nacizam, da ili ne?“ analizirajući tekstove velikih svjetskih mislilaca i istraživača nacionalizma. Također, prikazat ću zanimljiva istraživanja i viđenja nacionalizma istraživača Zapadnog Balkana.

Zanimljivo je da su svi u pravu, jer polaze s različitih  pozicija i okruženja, svi ispravno analiziraju u komentiraju nacionalizam koji vide.

Hobsbawm, sukladno svom svijetu iz kojeg dolazi, a to je svijet vezan za engleski kolonijalizam, nacionalizam promatra s aspekta velikih kolonijalnih sila pa stoga oštro osuđuje njihov nacionalizam kojim podržavaju kolonijalizam. Nacionalizam koji razvijaju kolonijalne sile Hobsbawm vidi samo negativno, jer se razvija u svijetu kolonizatora, koji kolonijalizam opravdavaju svojom ekonomskom superiornošću iz koje izvode i rasnu superiornost.

Gellner se pridružuje Hobsbawmu, ali njegovo je promatranje nacionalizma u suštini kritika totalitarnom režimu koji je vidio u Pragu u vremenu komunističko-sovjetskog totalitarizma nad državama Varšavskog pakta.

Anderson se pridružuje negativnom viđenju nacionalizma obrazlažući ga nejednakim razvojem komunikacije, kao i pisane riječi u svijetu, što rezultira razlikom u razvijenosti, posebno društvenoj. U svojim je izjavama Anderson ipak nešto blaži od Hobsbawma i Gellnera.

Maalouf pak promatra promjene u društvu te neutralno gleda na nacionalizam ističući ljudsku prilagodljivost okruženju u kojem osoba živi, a dobar primjer mu je Sarajevo.

S obzirom na Zapadni Balkan, Zgodić pokušava negirati nacionalizam u multietničkoj i multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, s ciljem jedinstvene BiH. Njegovo viđenje nacionalizma subjektivno je i podređeno cilju te ne daje jasan odgovor, kao što ni stanje u BiH nikome nije jasno. Lucić, na nacionalizam gleda pozitivno i obrazlaže ga odgovorom na gušenje nacionalnog identiteta u Jugoslaviji, nacionalnog identiteta hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH, a pojavu nacionalizma promatra s pozicija Duvna, odnosno Tomislavgrada. Aničić istražuje hrvatski nacionalizam i usmjerava ga na pozitivan put koristeći socijalni nauk crkve. Njegova viđenja nacionalizma dobar su temelj za razvoj pozitivnog nacionalizma u Hrvatskoj,,, ovdje apostrofiram „u Hrvatskoj“.

Dakle, u Hrvatskoj se treba ubrzano razvijati pozitivan nacionalizam kojim ćemo se zaštiti od svega negativnog koje dolazi ne samo izvana nego i iznutra. Ovdje je uputno ponoviti riječi Ivana Pavla II. koji naglašava čovjekovu potrebu pripadnosti određenoj zajednici i zajednicama, a koje omogućuju izgradnju osobnog identiteta. Također, vratio bi se ponovno na Maaloufa (Maalouf, 2002) koji je promatrajući dinamične promjene u Sarajevu zaključio o promjenljivosti nacionalizma, što znači da se nacionalizam prilagođava problemima na koje reagira i nestaje kada te probleme riješi. Na tom putu je i Hrvatska, kao i hrvatski nacionalizam koji se sada treba suprotstaviti svemu što je loše za Hrvatsku i njene građane, a zlo se nalazi u Hrvatskoj, kao i izvan Hrvatske.

Domovinski rat bio je rat za slobodnu hrvatsku državu. Taj je rat bio jasna volja hrvatskog naroda, jer bez svoje države nema ni naroda, kao što država i narod trebaju graditi pozitivan nacionalizam štiteći se od svega što ne žele, a što im se nameće. U tome nema patvorenja povijesti pa je hrvatska povijest toliko istinita, teška i bolna da je politika izbjegava javno prezentirati gradeći opasnu politiku nerealne pomirbe. Pritom se zaboravlja da bez istine nema mira. Zato pozivam hrvatsku državu i hrvatsku politiku da prihvati pozitivan hrvatski nacionalizam i štiti interese Hrvatske, iako su oni još uvijek nedefinirani.

Bez pozitivnog hrvatskog nacionalizma, ulaganja u znanje i uvažavanje znanja, ulaganja u obrazovanje i istraživanje, rada sa narodom i slično, budućnost će nam biti loša, na pragu nestanka.

 

Prof. dr. sc. Tihomir Luković

Zagreb, 19. kolovoza 2023.

 

Literatura:

1. Aničić, M.: „Nacionalizam u socijalnom nauku crkve“, Đakovo, 2007., str. 266
2. Garcia, V.: „Interpelationes eticas de los nacionalismos y a los nacionalismos“, Moralia, 27 (2004.a), br. 1, str. 61-90
3. Garcia, V.: „Interpelationes eticas de los nacionalismos y a los nacionalismos“, Moralia, 27 (2004.b), br. 1, str. 81
4. Garcia, V.: „Interpelationes eticas de los nacionalismos y a los nacionalismos“, Moralia, 27 (2004.c), br. 1, str. 83-86
5. Häring, B.: „Kristov zakon – Slobodni u Kristu“, sv. 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., str. 524
6. Ivan Pavao II.: „It is an honor for me“, t. 8, str. 1938, pas. 3246.
7. Lucić, I.: „Duvno kao žarište ‘hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma’ u zadnjem desetljeću komunističke vlasti“, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012., str. 571.
8. Marasović, Š.: „Crkva, nacija i klasa“, Crkva u svijetu, 19, 1984., br. 2., str. 153.
9. Nakić, M.: „Domoljublje nije nacionalizam (i zašto je to bitno razumjeti)“ 2017. liberal.hr/?s=0&id=1088
10. Schulze H. M., „’Ost’ und ‘West’ in der Geschichte des europäischen Nationalismus“, Europäische Perspektiven, 2 (2001.), br. 3, str. 163-170
11. Šagi-Bunić, T.: „Kršćanstvo i nacionalizam“, Glas koncila, 8 (1969.), br. 12, str. 1.3-4.6