By Stječe se dojam da se većina članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) već odavno uvukla u mišje rupe. Relativno ih nema puno u javnosti, ali da „ništa“ ne rade ipak ne stoji. Njihove radne i ine teme uglavnom su daleka prošlost (svaka čast izuzecima), ali na to bi isto tako trebalo reći da su to manje-više već sto puta „prožvakani“ znanstveni i ini radovi, pa možda i stog razlog ne zaokupljaju pažnju koju zaslužuju.
Od akademika se očekuje da se javljaju i o suvremenim povijesnim, političkim, kulturnim, prosvjetnim i sličnim temama, da pišu i objavljuju radove o stvaranju hrvatske države, poglavito o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu… Nigdje primjerice nismo čitali koliko je akademika sudjelovalo (i na koje načine) u stvaranju hrvatske države… Od tih ljudi očekivali smo da će se javljati i oko rasvjetljavanja istine o ustaškom logoru Jasenovac, ali to kraj njih prolazi kao voda ispod mosta.
Nu, neki od njih, poput akademika Josipa Pečarića, svako malo nailaze na pohvale i kritike za svoje radove. Pečarić, primjerice, objavljuje knjige i drži predavanja baš o suvremenim temama, od Thompsona do Jasenovca (u svojim kritikama ne štedi ni HAZU.). Većina akademika na njega nažalost gleda kao na „estradnog zabavljača“, pa bi ga možebitno najradije i „najurili“ iz svojih redova, samo da mogu.
Slično je i sa velikim hrvatskim književnikom Ivanom Aralicom i još nekima.
Predsjednik ove institucije Velimir Neidhardt ovih je dana najavio i značajne promjene u članstvu. Naime, veli on, u želji da svojim primjerom pokažu da su drugačiji, u ovom za njih izbornom razdoblju, „nitko stariji od 70 godina više neće moći postati član HAZU“. Također je dodao da „nitko od članova suradnika stariji od 48 godina neće biti primljen u suradničko članstvo“!
Znači (da malo karikiramo, iako se nikad ne zna) onaj tko će danas-sutra primiti i Nobelovu nagradu za svoj rad, ako će biti stariji od 7o godina jedino se može učlaniti u „pjevačko društvo“, jer i za takve će vrata HAZU biti zatvorena!?
Primjer ovoj „revolucionarnoj tezi“ prvi je trebao dati baš sam njihov predsjednik. Naime, njemu je danas 76 godina i svoje mjesto trebao je odmah prepustiti nekom mlađem, jer vrlo lako bi se moglo dogoditi da će primiti mlade, a oni se, pretpostavljamo, već u startu neće slagati s idejama i planovima „starosjedioca“ koji svoje fotelje čuvaju kao drago kamenje.
Većina naših akademika, nažalost, tek su samo „mrtvo slovo na papiru“. Imaju iznimno „slab“ utjecaj u društvu, a kad bi napravili anketu, poglavito među mladima, s pitanjem: „Možete li nabrojiti barem pet hrvatskih akademika?“ malo je onih koji bi točno odgovorili.
Jednom riječju, HAZU se treba otvoriti prema narodu i javnosti, a ne da se većina ponaša kao „besmrtni“ i „nedodirljivi“ ili pak kao da su „voštane figure“.
Zanimljivo je također da je to jedna od (naj)većih kulturnih institucija koja u svojim redovima od „počasnih članova“ ima samo mrtve akademike, na čelu s Josipom Brozom Titom.
Nakon smrti druga Tita nitko u HAZU nije primljen za počasnog člana! Zašto, zbog čega?
Inače, izvan Hrvatske živi i radi veliki broj intelektualaca, koji su članovi i sličnih europskih i svjetskih akademija, ali za većinu „nitko“ i ne zna, ili bolje rečeno „neće ni znati“, pa ih i ne zovu u ovu instituciju, čak ni za suradnike ili dopisne članove.
U vrijeme bivše, propale države najviše članova HAZU (tada se zvala JAZU) došlo je iz redova „partizanskih odreda“ ili jakih komunističkih institucija, dok danas hrvatski branitelji i Junaci Domovinskoga rata jedino se mogu slikati pred njihovim vratima!
Da, i još nešto. Pogledajte malo službene životopise njihovih članova. Rijetko u kojem piše da je netko od njih bio član Partije ili da je imao neku važnu ulogu u komunističkom sustavu, a za nikoga da je surađivao s Udbom.
„Svi“ su (svaka čast izuzecima) bili hrvatski domoljubi, nacionalisti ili pak „borci za sve što hrvatski diše“!
Mladen Pavković
