By Ne tako davno, na HTV 4 emitirana je jedna kolaž-emisija koja je započela kratkim razgovorom s nekim lokalnim umjetnikom iz Umaga. I hvali Umažanin u stilu pravog gorljivog lokalpatriota na sva usta idiličan i skladan život u Istri, koja (po njemu) kao “visoko osviještena multikulturalna sredina ne zna što su to ksenofobija, nacionalizam (ili ne daj Bože šovinizam), podjele među ljudima po bilo kojoj osnovi” i sl. I na kraju (onako kao usput), gost priloga apostrofira kako se u tom smislu Istra u velikoj mjeri “razlikuje od ostatka Hrvatske”.
Nije prvi put – naslušali smo se sličnih “dociranja” kojima svjedočimo od 1990. godine i početka hrvatske državne samostalnosti. Čini se kako je Istra “zemlja obećana”, pravi pravcati “raj na Zemlji”; čisto da čovjek koji ima peh živjeti izvan ove regije, istoga trena uzme pinklec na rame i gol i bos se zaputi tamo (“priko mora ognjena, priko cakla slomljena…” – rekao bi Džiboni) kako bi konačno počeo živjeti, proširio svoje vidike, oplemenio se i naučio što su sklad, sloboda, demokracija i prave vrijednosti.
I, kao da su urednici TV programa (HTV 4) htjeli demantirati (mada im zacijelo to nije bila namjera) tezu lokalnog umaškog umjetnika i boema o posebnosti Istre u svemu (pa i u pogledu životne harmonije u tom konglomeratu brojnih nacija i rasa), odmah nakon ovog priloga ide drugi, s istočnog kraja Lijepe naše, iz Aljmaša. Reporterka posjećuje jednu skromnu radionicu i zadržava se u kraćem razgovoru s njezinim vlasnikom – majstorom, restauratorom harmonika i štimerom. Nakon kratke poduke vezano za povijest harmonike koja je ne rijetko sastavnicom i zapadne, pa i naše glazbene kulture (mada se u pravilu veže za Istok) i pojašnjenja o funkcioniranju ovog zanimljivog instrumenta, majstor demonstrira zvuk jedne od svojih harmonika, tako što svira na njoj pjesmu Jovana Jovanovića Zmaja, “Tiho noći moje zlato spava” (kako je dobro poznato, tvorac ovih stihova je Srbin, rođen davne 1904. godine u Srijemskoj Kamenici). Kud ćeš bolji primjer multikulturalnosti: najprije razgovor o instrumentu kojeg mnogi kod nas i danas vežu za Istok, Balkan, Srbiju i njihov melos i potom pjesma poznatog pjesnika – Srbina, “čika Jove Zmaja” – i to zamislite, iz istočne Hrvatske, iz mjesta udaljenog od Umaga gotovo 600 kilometara!
Žiteljima Istre treba čestitati na kulturnom naslijeđu, uređenom društvu i multikulturalnosti i dobro je da su takvi kakvi jesu, ali za početak bi neki od njih mogli (možda) ponešto naučiti i od nas koji živimo izvan ove regije (u Dalmaciji, Lici, Gorskom kotaru, Zagorju, Međimurju, Slavoniji i drugim krajevima Hrvatske). Naime, ne postoji ni jedan suvisli argument kojim bi se moglo dokazati kako u bilo kojem dijelu Lijepe naše postoji ikakva, a kamo li izražena ksenofobija ili netrpeljivost prema bilo kojoj naciji, vjeri, rasi. Takav argument ne postoji i to zna svatko tko istinski poznaje Hrvatsku i njezine ljude. Stoga naklapanja o “posebnosti” Istre u tom smislu jesu i ostaju samo to – puste tlapnje bez pokrića iza kojih se zasigurno ne kriju dobre namjere.
No, budući da svaka medalja ima dvije strane, mogu li se umaškom boemu i njemu sličnim “ljubiteljima istarske multikulturalnosti i harmonije” koji smatraju kako ostatak Hrvatske u tomu zaostaje za ovom regijom, skrenuti pozornost i na neke druge tendencije koje Istri baš i ne služe na ponos? Naime, kompletnu (pa time i objektivnu) sliku društvenog stanja u bilo kojoj regiji, pa tako i u Istri, možemo dobiti tek ako uzmemo u obzir sve: i ono što je pozitivno i ono što nije, pa tek onda pokušamo objektivno analizirati stanje u cjelini.
Istra jest naša turistički najrazvijenija regija, što nitko ne spori. Istarski ljudi (koje god nacije i vjere bili) u većini su radišni, dobrohotni, pitomi, zaljubljeni u svoj kraj i podneblje u kojem su ponikli i odlikuju se otvorenošću i pristupačnošću u odnosu prema drugima (koji im dolaze kao gosti – privremeno, ili doseljavanju za trajno). I sve to stoji.
Bilo bi, međutim, jako dobro, da spomenuti umaški boem – lokalni umjetnik ili koji od njegovih istomišljenika podastre dokaze za svoje tvrdnje i argumentira po čemu se bilo koja hrvatska regija izvan Istre u tom smislu razlikuje od nje? Jesu li Slavonija, Lika, Dalmacija, Zagorje i drugi naši krajevi manje multikulturalni i vlada li u njima manji stupanj tolerancije u odnosu na druge i drugačije!? Jesu li svi u Hrvatskoj osim žitelja Istre ksenofobi, nacionalisti, šovinisti, mrzitelji stranaca i migranata? Jesu li?
Naravno da ne.
A što se istarske “idile” (kako danas, tako i u proteklim desetljećima) tiče, i tu bi se imalo što reći, itekako! Sjetimo se samo onoga što se događalo u posljednjih stotinjak godina:
-Nasilne talijanizacije i fašističke okupacije Istre;
-Masovnih zločina fašista, ali i partizana pri kraju rata i po njegovu svršetku, te komunističkog terora koji nije bio ništa bezazleniji nego onaj talijanski (fašistički);
-Kraških jama (fojbi) u kojima su završavali katolički svećenici (kako Hrvati, tako i Talijani), ali i svi drugi koji bez pogovora nisu pristajali uz zločinački Titov komunistički režim, pa i čitave obitelji. Nije li i blaženi Miroslav Bulešić, katolički svećenik, bio nevina žrtva komunističkog krvnika Slavka Sančevića koji ga je zaklao u župnom dvoru u Lanišću 24. kolovoza 1947. godine, samo zato što je vršio svoju pastirsku dužnost prigodom dodjele prvog poratnog sakramenta Svete Potvrde (Krizme)? Zar ta i sva druga ubojstva “klasnih neprijatelja” nisu najavljena na velikom poratnom skupu u pulskoj Areni od tadašnjih vodećih “antifašista” iz Titovog tabora?;
-Sjećaju li se oni koji zagovaraju “posebnost” Istre, ističu njezinu multikulturalnost i diče se “snošljivošću”, obilježavanja 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije i “Ugovora o miru” održanog u Pazinu 25. rujna 2017. godine i onih sramotnih zvižduka i divljačkog i primitivnog arlaukanja tzv. antifašista na spomen zasluga Katoličke crkve i monsinjora Bože Milanovića u tom procesu (a što je u svome govoru spomenula tadašnja predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović)? Spada li i to u “pozitivnu tradiciju” Istre – pogotovu uzimajući u obzir nesporne zasluge Katoličke crkve pri vraćanju Istre u okrilje Matice (Hrvatske) poslije Drugog svjetskog rata? Temeljni dokument po kojem se na spomenutoj konferenciji u Parizu (1946. godine) postupalo bila je “Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine” donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je sačinio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru“, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miroslav Bulešić (zaklan 6 mjeseci kasnije), te odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, te 48 drugih članova odbora. Zar se danas u toj “multikulturalnoj”, “visoko tolerantnoj” Istri u kojoj vlada “idila” od društvenih odnosa, ne smiju spomenuti čak ni dokazane i nepobitne povijesne činjenice, a da se ne izazovu izljevi primitivizma i divljaštva “antifašističke” rulje?;
-Tzv. Istrijani jako dobro znaju da je današnja “multikulturalnost” Istre dobrim dijelom rezultat intenzivnog i nasilnog naseljavanja ove regije najprije Talijanima (kroz dulje razdoblje pa i u vrijeme Mussolinija), a potom i jugo-oficirskom komunističkom klikom (uglavnom Srbima – kao “oslobodiocima” u vrijeme vladavine komunističkog zločinca i tiranina Josipa Broza Tita). U vrijeme dugih razdoblja talijanizacije, provodilo se odnarođivanje Hrvata, uz agresivno potiskivanje domaćeg, autohtonog pučanstva i nametanje talijanskog jezika, pisma i kulture čime se nastojalo anulirati učinke Hrvatskog narodnog preporoda pod vodstvom biskupa Jurja Dobrile iz razdoblja druge polovice XIX. stoljeća, a Istru pretvoriti u talijansku provinciju. Jednako tako, u vrijeme vladavine komunističkog režima (1945. – 1990.), hrvatski je narod bio izložen sličnom procesu odnarođivanja – ovoga puta pod krinkom “integralnog jugoslavenstva” (odnosno “pretapanja” u “novu” nad-naciju socijalističkog tipa. I sve to što se događalo u Istri, pogotovu uzmu li se u obzir posljedice što su ih ova gibanja izazvala, nije nikako nešto čime bi se trebalo hvaliti – barem ne sa stanovišta poštivanja univerzalnih ljudskih prava, napose i prava hrvatskog naroda na opstojnost, slobodan život i razvitak;
-Općepoznata je stvar, da je Istra u cijelom poratnom razdoblju bila “zemlja obećana” za najradikalnije velikosrpske nacionaliste svih vrsta i boja (kako one iz “JNA”, tako i za sve druge, pa i za pročetnički orijentirane komunističke disidente iz beogradske čaršije) koji su po Puli, Rovinju, Umagu, Poreču i drugim atraktivnim lokacijama gradili ili kupovali nekretnine i održavali svoje kružoke s ciljem pretvaranja tadašnje Jugoslavije u “Veliku Srbiju”, o čemu je u drugoj polovici 80-ih godina XX. stoljeća briljantne članke u listu Borba pisao srbijanski novinar Slavko Ćuruvija (ubijen po nalogu Slobodana Miloševića travnja 1999. godine u Beogradu);
-Sjeća li se možda tko da je bilo kad koja relevantna javna ili politička osoba u Istri (iz redova ljevičara, liberala ili “Istrijana”) izrijekom osudila današnji talijanski neofašizam i njihovo posezanje za Istrom ili izrekla istinu o “posrbljivanju” Istre pod krinkom “bratstva-jedinstva” u vrijeme vladavine Titovog totalitarnog režima? Nikada i nitko relevantan to nije učinio – a i kako bi kad Istrom od 1990. godine do danas vlada IDS (Istarski demokratski sabor) čiji je osnivač Ivan Pauletta i čija je temeljna orijentacija autonomaštvo, odnosno separatizam. Treba pogledati samo njegov (i IDS-ov) tadašnji program “Zemlja Istra” (iz 1998. godine) iz kojeg je posve bjelodano što je cilj ovog projekta, ali i vidljivo kako su te aktivnosti potpuno usklađene s onima što ih desetljećima unatrag vode talijanski neofašisti koji ne odustaju od aspiracija prema hrvatskoj obali i otocima. Podsjetimo, Paulettina (i IDS-ova) “Zemlja Istra” trebala je imati svoj Ustav, fiskalni sustav, svoje sudstvo i policiju, poseban odgojno-obrazovni sustav, autor ovog političkog pamfleta zagovarao je Istru bez vojske (kao demilitariziranu regiju) – dakle, po svemu, bio je to otklon od državnog i pravnog ustroja Republike Hrvatske, s nakanom osamostaljenja, odnosno odvajanja od nje. Naravno, bila je to koncepcija koja je imala daleko širu bazu i iza koje su masovno stali istarski “antifašisti”, autonomaši i separatisti – a Pauletta je u to vrijeme bio samo najistaknutiji među njima;
-Koliko su ove ideje bile radikalne, štetne po državne interese Republike Hrvatske i po svemu u suprotnosti s težnjama i voljom žitelja Istre, govori i činjenica da su izazvale buru i ozbiljne konflikte čak i u okviru samoga IDS-a. Utjecaj separatističkih tendencija (prije svega produciranih od radikalnog krila IDS-a), bio je vidljiv već na popisu stanovništva 1991. godine, kada je u Istri bilo 234.145 stanovnika od kojih 135.170 ili 57,7% Hrvata, 15.627 ili 6,7% Talijana i 3671 ili 1,6% Slovenaca. Ostalih naroda, te narodnosno neopredijeljenih bilo je 79.677, a u toj skupini najbrojniji su bili “regionalno izjašnjeni” (tzv. Istrijani). Ovu je (regionalnu) odrednicu tada prihvatilo 37.654 stanovnika ili 16,1% od ukupnog pučanstva Istre; toliki udio “regionalaca” nije zabilježen niti u jednom drugom dijelu Hrvatske, štoviše, takvo izjašnjavanje u drugim je dijelovima Hrvatske bilo posve rubno. Stvari su ipak došle na svoje mjesto, pa se s godinama broj onih koji su se izjašnjavali kao “Istrijani” sukcesivno smanjivao od popisa do popisa, da bi ih 2021. godine bilo samo 5,13% (prema popisu iz 2021. godine, u Istarskoj županiji živi 76,4% Hrvata, 5,01% Talijana, 2,96% Srba itd. – usporedimo li postotak Hrvata 1991./2021. godine, posve je jasno na čiju se štetu pokušavao provesti projekt “istrijanstva”);
-Sjetimo se i razdoblja koje je prethodilo Paulettinom projektu, kad je prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman prozreo perfidnu politiku IDS-a i shvatio kako ga vodstvo ove stranke sustavno obmanjuje – negirajući separatističke nakane, a u praksi čineći sve suprotno od toga. Ozbiljan prijepor nastao je već 1994. godine, kad je Skupština Istarske županije (30. ožujka) usvojila svoj Statut, a Vlada Republike Hrvatske promptno reagirala (14. travnja iste godine) i pred Ustavnim sudom pokrenula postupak za ocjenu ustavnosti (odnosno usklađenosti odredbi Statuta Istarske županije s Ustavom Republike Hrvatske i zakonom). Ministarstvo pravosuđa ukinulo je 36 članaka Statuta Istarske županije od čega je Ustavni sud svojim pravorijekom od 2. veljače 1995. godine potpuno ukinuo 13 članaka (među ostalim i članak 23. Statuta koji je glasio: “Županija Istarska priznaje i štiti istrijanstvo kao izraz istarskog plurietnosa”) i još njih 6 djelomično. Izvod iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: .
- U uvodnom dijelu Statuta Županije Istarske ukidaju se dijelovi koji glase: “u svezi sa zaključkom Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske o prihvaćanju i poštivanju načela i instituta (odredbi) Europske povelje o lokalnoj samoupravi (“Narodne novine – međunarodni ugovori”, broj 1/93) i “Memoranduma o suglasnosti Republike Hrvatske, Republike Slovenije i Republike Italije o zaštiti talijanske manjine u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji”.
- Ukidaju se sljedeće odredbe Statuta Županije Istarske: članak 1, članak 2, članak 3, članak 4. stavak 2, članak 13. točka 9, članak 15. stavak 4, članak 18, članak 23, članak 24, članak 26, članak 27, članak 28, članak 29, članak 32. stavak 1, članak 41, članak 42, članak 44, stavak 3. i članak 62.
(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_02_9_146.html; stranica posjećena 15. 5. 2024.)
-I pored svega, IDS i njegova vrhuška i dalje, svake godine, svečano obilježavaju “Dan Statuta Istarske županije”, baš kao da je riječ o nekom epohalnom i povijesno važnom dokumentu, a ne aktu koji je u dobrom dijelu kompromitiran budući da je bio uperen protiv cjelovitosti i suverenosti Republike Hrvatske i njezinih vitalnih interesa. Istoj toj vrhuški okupljenoj do 1990. godine u SKH, a od tada nadalje u “reformiranu” Račanovu Partiju (SDP) i IDS, u Jugoslaviji nije smetalo ništa – ni masovni ratni i poratni zločini partizana i komunista, ni diktatura Tita i njegove oligarhije, ni gaženje osnovnih ljudskih i nacionalnih prava, ni otklon od temeljnih demokratskih i civilizacijskih normi, ni cenzura, zabrana slobode misli i izražavanja, progoni, osude na robije i izvrgavanje javnom linču LGBT osoba (za čija se “prava” upravo oni danas najviše “bore”!?), ali s nastankom samostalne Republike Hrvatske, novu vlast i Zagreb shvaćali su kao “stalnu opasnost po multikulturalnost Istre i njezinu demokraciju”;
-Iz usta tih samozvanih “političkih predstavnika naroda” Istre, od uspostave Republike Hrvatske (1990. godine) do danas, nije se čula ni jedna jedina riječ osude velikosrpskog fašizma (koji je 90-ih godina prošlog stoljeća razorio trećinu Hrvatske i polovicu Bosne i Hercegovine, uzrokovao masovne žrtve od Slovenije, preko Hrvatske i BiH do Kosova i protjerao milijune ljudi iz domova), niti je osuđeno djelovanje talijanskih neofašista koji na tragu Mussolinijeve ideologije i dalje izražavaju otvorene aspiracije prema Istri i istočnoj obali Jadrana. Isto tako, ni spomena krvavih partizanskih (komunističkih) zločina za koje u njihovoj vizuri novije povijesti nema mjesta – baš kao da se nisu ni dogodili, iako je jako dobro poznato da su partizani (uglavnom poslije rata) pobili više od pola milijuna žrtava (zarobljenika poražene vojske, ali i civila – ljudi, žena, djece i staraca) čije se kosti pronalaze i danas diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U SDP-u i IDS-u uzburkaju se duhovi tek kad se javno spomene neka od ovih tabu tema, ili se jave potomci hrvatskih i talijanskih žrtava čiji su preci završili u kraškim jamama (fojbama) u koje su ih pobacali partizani pri kraju Drugoga svjetskog rata i u mjesecima po njegovu svršetku. To je aršin kojim oni mjere “multikulturalizam”, “demokraciju” i “slobodu” krijući se iza “antifašizma”. A gdje je u svemu tomu hrvatski narod koji predstavlja apsolutnu većinu u Istarskoj županiji!? Je li to ispravan odnos prema većinskom narodu i po čemu je ta vlast izraz želja i htijenja građana Istre? Ne ponašaju li se lideri IDS-a (manje-više) jednako od 1990. godine – od Ivana Paulette, Elia Martinčića i Ivana Jakovčića, do Borisa Miletića i Dalibora Pausa – reketareći svaku Vladu i odnoseći se prema Zagrebu (blago rečeno) s animozitetom i bacajući krivnju za sve što je loše na središnju vlast?;
-Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u Istarskoj županiji ateista i osoba koji nisu vjernici ima samo 9,93 % (vidi: https://www.glasistre.hr/istra/-u-istri-zivi-samo-pet-posto-istrijana-i-deset-posto-ateista-stanovnika-je-manje-a-jedna-opcina-ima-vise-stanovnika-nego-neki-gradovi-819986), pa je s tog stanovišta u najmanju ruku vrlo zanimljivo da ovom regijom od 1990. godine do danas vlada politička klika okupljena u IDS-u, s osloncem na SDP koja radikalno zastupa lijevo-liberalni (ateistički) svjetonazor i k tomu više računa vodi o interesima 5 % pripadnika talijanske manjine i nepunih 3 % srpske manjine, nego o interesima većinskog naroda! Apsolutna većina u Istri su Hrvati – 76,4%, dok katolika ima gotovo dvije trećine – 65,32% (vidi: isto -), a političari koji ih “zastupaju” i “predstavljaju” po opredjeljenju su lijevo-liberalni ateisti!? Nije li to samo po sebi apsurdno!? No, nema u svemu nikakve enigme. Riječ je o političkom inženjeringu, manipulaciji uz pomoć koje su interesne skupine vođene ideologijom bivšeg (komunističkog) sustava uspostavile vlast nad Istrom jednim dijelom gradeći svoj utjecaj i na širenju netrpeljivosti prema Zagrebu i središnjoj vlasti. Za sve što je dobro, zaslužni su oni – a sve negativno isključiva je krivnja “centralista” iz glavnog hrvatskog grada, koji su “neskloni” Istri, a uz sve to su i deficitarni po pitanju multikulturalnosti i odnosa prema manjinama i ljudskim pravima, u čemu, dakako, prednjače sljedbenici dr. Franje Tuđmana, odnosno “desničari”. U taj se narativ savršeno uklapa “antifašizam” čiji su “čuvari” istarske političke “elite” iz IDS-a i SDP-a. Tako se iz godine u godinu održava imidž IDS-ovaca i SDP-ovaca kao jedinih autentičnih “zaštitnika” interesa ove regija i stvara lažna slika stvarnosti kojoj obilato doprinose i brojni istarski mediji svojim nekritičkim i jednostranim izvješćivanjem;
-U protekle 34 godine bilo smo svjedoci brojnih afera istarskih vlastodržaca – prije svih onih iz redova IDS-a (počevši od istaknutog autonomaša Ivana Paulette nadalje), od kojih su mnoge uzburkale javnost budući da se radilo o ozbiljnim optužbama vezano za koruptivne radnje i gospodarski kriminal. Ni jedna od tih afera, nije se, međutim “zalijepila” za kojeg od odgovornih, niti je ijedan slučaj protuzakonitog ponašanja završio sudskim epilogom, iako su propadale firme i banke i naveliko se pisalo o nezakonitim radnjama onih koji su vladali Istrom, pa i velikom i razgranatom kriminalu vezano za prenamjene zemljišta i trženje nekretninama. Jedini od uglednih – i to bivših kadrova IDS-a (budući da je 1994. godine isključen iz stranke) – kojem je suđeno je Ivan Herak. Nakon izlaska iz IDS-a, postao je član HSLS-a i saborski zastupnik (1995. godine). Na zamolbu predsjednika Tuđmana prihvaća angažman u Vladi Republike Hrvatske kao ministar turizma. Uhićen je po nalogu nove vlasti (27. siječnja 2000. godine, odmah po svršetku zadnje sjednice Vlade), proveo je 505 dana u pritvoru i na kraju, nakon 12 sudskih procesa i 11 godina povlačenja po sudovima, pravomoćno oslobođen svih optužbi za pronevjeru državnog novca. I nikom ništa – ni u ovom slučaju nije pokrenut nikakav postupak protiv onih koji su mu “pakirali” optužnicu;
-Mada i danas stižu teške optužbe na račun klike iz IDS-a s mnogih strana, pa i od bivšeg uglednog člana te stranke, saborskog zastupnika i visokog dužnosnika Damira Kajina, čini se kako je u Istri “sve čisto” – jer reakcija pravne države nema. Otuda čak ostatku Hrvatske svako malo stižu “packe” i moralne prodike od istaknutih političara kao da su upravo oni i jedino oni oličenje poštenja i časti.
I na kraju, treba reći i to da nikakve bitne razlike između Istre i drugih krajeva Republike Hrvatske nema u bilo čemu, pa i u pogledu multikulturalnosti, međunacionalne snošljivosti, stupnja ljudskih prava i sloboda i društvene harmonije uopće. Lako je slagati bajkovite pričice o tomu kako smo “mi u svemu bolji od onih tamo”, ali to samo pokazuje koliko je kod nas u jednom dijelu javnosti razvijen osjećaj nekog trulog, bolesnog, defektnog lokalpatriotizma koji u svojoj autističnoj omeđenosti nije u stanju vidjeti širu sliku svijeta i objektivno prosuđivati o stvarnosti koja nas okružuje. I nije tu Istra bilo kakav poseban slučaj – takvih pojava ima i u mnogim drugim krajevima Lijepe naše, jer kako reče slavni Albert Einstein: “Jedino su svemir i ljudska glupost neograničeni – ali za ono prvo nisam siguran”. Na sreću, ti marginalci, sitne duše i mizantropi nisu mjerilo naših vrijednosti niti u ovoj zemlji bilo što ovisi od njihovih stavova. Ostavimo ih neka i dalje žive u uvjerenju kako su bolji od drugih, ako im je tako lakše i lagodnije i ako im to pomaže u potiskivanju vlastitih frustracija i liječenju kompleksa.
(Video): KRASNA ZEMLJO, ISTRO MILA, STANKO ŠARIĆ: https://youtu.be/5qN8HO_V6mY
Zlatko Pinter
