Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U svojoj Rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)), usvojenoj 19. rujna 2019. godine, Europski parlament među ostalim, u Točki 17.

izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;

i u Točki 18.

napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

(Za dijelove teksta pod navodnicima vidi: https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 21. 8. 2021.)

Dakle, prije gotovo dvije godine (!) Europski parlament donio je još jednu u nizu rezolucija o potrebi osude svih totalitarnih režima, ovoga puta, Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). To je od 1996. do 2019. godine tko zna koji po redu dokument Vijeća Europe i Europske unije u kojem se traži isto: osuda svakog totalitarizma i svih zločina, te distanciranje zemalja članica od svih takvih režima i sustava: nacizma, fašizma i komunizma.

I dok se unatrag 15 – 20 godina ponekad javno i govorilo o dokumentima ove vrste (čak i na HTV-u), ova je posljednja rezolucija u potpunosti ignorirana od naše Vlade, resornog ministra, predsjednika države i medija. Vladajući (HDZ i partneri) šute kao ribe. Oni se jednostavno ponašaju kao da taj dokument ne postoji, iako pred tom istom EU kleče i ponizno izvršavaju njezine naloge – prihvaćajući sve, od “Istanbulske konvencije” do “prava LGBTIQ+ zajednica”, rodne ideologije, istospolnih “brakova” i svih drugih sličnih novotarija što nam ih dekadentni krugovi sa Zapada nameću.

Sve je dobro došlo ako je protivno kršćanskom svjetonazoru i to je onda neupitna “vrijednost”, to se zove “progres” usvaja se i prihvaća po automatizmu, ali ne daj Bože da se takne u komunistički totalitarizam! E, tu nema “europskih normi” niti se one poštuju! Hrvatska vlast se ponaša kao da smo u 1946-oj godini, u vremenu Đilasa, Rankovića i Agitpropa, kao da ne postoji hrvatski nacionalni interes i kao da ovom narodu već nije preko glave zločinačkog komunističkog sustava i ispiranja mozga. Oglušuju se uredno na sve javne pozive – jer tko smo mi obični smrtnici, građani Republike Hrvatske da bi ili-ili njihovi činovnici odgovorili na naše upite!?

Naprotiv, bili smo svjedoci toga da se dopušta uličarskom šljamu, zgubidanima i propalicama izrugivanje ne samo odlukama i dokumentima europskih institucija nego demokratskom svijetu, pa i svima nama koji nismo na liniji njihovog “antifašizma” i “liberalizma”. Prošle godine, u “prijestolnici europske kulture 2020.” – Rijeci, simbol zločinačkog komunističkog sustava (petokraka) istican je uz medijsku pompu, napadno i provokativno na vrhu jednoga od nebodera. Šljam i talog ovog društva krije se iza “antifašizma” i traži incidente, provocira, nabija nam na nos zločinački simbol kojeg su na kapama nosili krvnici Vukovara, Škabrnje, Široke Kule, Tovarnika, isti oni koji su s braćom četnicima ubijali sve što nije srpsko po Hrvatskoj! I čekaju ne bi li se pojavio tko s ustaškom kapom ili kakvim grafitom u slavu Pavelića i NDH, pa da opet upru prstom u “ustaše” i pred svijetom nas prikažu kao “fašiste”.

Je li ta petokraka znamenje naše zemlje i našeg naroda? Petokraka koja je 1945. godine napunila masovne grobnice i rudarske jame zarobljenicima poražene vojske, ženama, djecom i starcima? Jesu li naš uzor komunistički i partizanski krvnici koji su pobili više od pola milijuna ljudi – od Triglava do Đevđelije – i to uglavnom nakon okončanja rata? Oni koji su svoje neistomišljenike hladnokrvno likvidirali iz busija, progonili i zatvarali sve do 1990. godine zbog slobode mišljenja, izgovorene ili napisane riječi? To su te “svetinje” kojima bi se mi danas morali klanjati? Oni koji su s petokrakama na kapama i rame uz rame s četnicima i 90-ih godina prošlog stoljeća izazvali rijeke krvi, u crno zavili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovi čineći masovne zločine genocida i etničkog čišćenja, rušeći paleći, pljačkajući, progoneći civile i silujući?

To bi nam trebali biti uzori?

Josip Broz Tito koji je gotovo na svakoj od do sada objavljenih rang-lista najvećih zločinaca u povijesti ljudskog roda među prvih 10 i njegova zločinačka kamarila bi nam trebali biti putokaz za sadašnjost i budućnost!?

Kad ste posljednji put čuli da se u ovoj zemlji otvoreno – na javnim “hrvatskim” medijima govori o zločinima komunizma, zločincu Staljinu i njegovom šegrtu Brozu, o velikosrpskoj diktaturi i zločinima od 1918. do 1941.?

Kad ste čuli? Je li na tu temu ikad pokrenuta rasprava pred kamerama, primjerice u TV emisiji “Otvoreno” ili kakvom sličnom programu uživo?

Ne dopuštaju nam slobodno pisati, govoriti, misliti! Sramotno je da danas, nakon 30 godina od obnove hrvatske državnosti i stjecanja samostalnosti znanstvenici moraju potpisivati peticije kojima traže slobodu znanstvenog istraživanja – a što ostaje bez odjeka i ikakve reakcije vlasti koja sebe naziva “demokratskom” i “demokršćanskom”!?

E, moj narode!

No, vratimo se dokumentu EP od 19. rujna 2019. godine koji nije usvojen reda radi, nego (kako i u samome tekstu stoji) zbog budućnosti Europe, zbog sutrašnjice naše djece, zbog važnosti osude svakog zla i potrebe sjećanja na te tamne stranice povijesti – kako nam se zlo ne bi vratilo i ponovilo.

U točki 2. Rezolucije Europski parlament

naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja“.

U točki 3.

podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi“.

U točki 4.:

izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu.

U točki 5.:

poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

(Vidi: https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 20. 8, 2021.)

 Paradoks koji se ne može logički objasniti sastoji se u tomu da upravo u Hrvatskoj koja je u najvećoj mjeri iskusila zlo što ga je donio komunizam, postoji jedno homogeno i čvrsto jezgro gorljivih ideoloških poklonika tog zločinačkog sustava. Naravno, najveći dio njih vezan je za svoje privilegije iz prošlosti i brani preko Josipa Broza i “antifašizma” svoje sinekure i povlašten položaj u ovom društvu, ali to je sad od manjeg značenja, jer postavlja se pitanje: Zašto javnost šuti? I zašto je svaka vlast nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana išla na ruku takvima i ponašala se onako kako njima odgovara?

Je li ovo “antifašizam” na temelju kojeg je “stvorena današnja Hrvatska”?

(Izvor za fotografiju: https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2016/10/8.jpg)

 Nije li sramotno da je Hrvatska danas ostala bastion neokomunizma u Europi?

 Kod nas se retorički i prigodničarski uglavnom “osuđuje svaki totalitarizam”, s time što naši neokomunisti, “antife” i “liberali” pod time pojmom “svi” podrazumijevaju nacizam, fašizam i dakako, ustaštvo, dok komunizam ne ulazi u njihov vidokrug. I ne pomaže tu nikakva argumentacija, niti je koga od njih briga za onih 100 ili 120 milijuna žrtava komunizma u XX. stoljeću, kao ni za činjenicu da im je idol Josip Broz Tito bio sluga drugome po redu zločincu u povijesti ljudskog roda, Staljinu (koji je po broju žrtava odmah iza Mao Ze Donga).

 Oni se pozivaju čak i na hrvatski Ustav i tamo nekom alkemijom nalaze ono čega nema – “ANTIFAŠIZAM”.

Nema u hrvatskom Ustavu nikakvog “antifašizma” niti se taj pojam igdje spominje kao temelj hrvatske državnosti u bilo kojem razdoblju i u to se može uvjeriti svatko tko ga pročita. U jednoj rečenici se samo govori o odlukama ZAVNOH-a iz 1943. godine, u nizu drugih trenutaka iz povijesti koji su imali neko značenje u tom smislu, ali izvlačiti iz toga zaključak kako je “antifašizam” temelj današnje Hrvatske je posve promašeno i suštinski pogrešno. U njemu je čak naglašen (u Preambuli) odmak od NDH, ali i odmak od komunističkog totalitarizma jer se napominje kako se kontinuitet hrvatske državnosti među ostalim očituje u

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…

-u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne…”

(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 21. 8. 2021.)

Pa ako je taj njihov “antifašizam” bio “temelj hrvatske državnosti”, postavlja se ono staro dobro poznato pitanje:

 Protiv koga i za što smo se mi Hrvati i svi drugi građani kojima je Hrvatska domovina borili od 1991. do 1995., ako smo od 1945. godine imali hrvatsku državu? Tko nam je nametnuo rat i kako to da su u tom zločinačkom pothvatu protiv svega što je hrvatsko rame uz rame sudjelovali komunisti i četnici, kokarda i petokraka? Je li to bila ta “antifašistička Hrvatska”? O kakvim to “temeljima antifašizma” oni govore dok gledamo iz dana u dan kako iz tisuća jama izviru kosti desetaka tisuća nevinih žrtava pobijenih od komunista i partizana? Na takva pitanja naše “antife” i njihovi ideolozi ne odgovaraju, nego i dalje gude svoju ariju i tvrde kako su njihovi ideološki prethodnici, komunistički zločinci “stvorili Hrvatsku”.

Još jedan Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarističkih režima je pred nama. Republika Hrvatska taj 23. kolovoza (barem formalno) obilježava kao spomendan na sve žrtve nacizma, fašizma i komunizma. Prigoda je to da se prisjetimo svih stradanja nedužnih, zapalimo svijeće, pomolimo se za njihove duše i da nam to bude opomena i pouka za budućnost.

Tko i u ime čega i s kojim pravom danas krije monstruozne masovne zločine komunista i veliča tu zločinačku ideologiju?

(Izvor za fotografiju: http://www.hazud.hr/portal/wp-content/uploads/2016/10/Ubijeni-Hrvati-Huda-jama.jpg)

Na kraju, podsjetimo na dokument što ga je Hrvatski Sabor donio prošle godine:

23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma

Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2011. godine, 23. kolovoza obilježava se kao spomendan – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Stupanjem na snagu novoga Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH 1. siječnja 2020., ovaj spomendan obilježava se pod nazivom Europski dan sjećanja na žrtve svim totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. 

Obilježavanjem ovoga dana Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU-a u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Europski parlament je u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji. Hrvatska se tako pridružila Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj obilježavanjem 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, dok neke druge članice obilježavaju 27. siječnja – Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008. godine, a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. U završnom dijelu Rezolucije parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s Europskom unijom pozvani su na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Donošenjem novoga Zakona iz 2020., u dijelu koji se odnosi na sjećanje na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Hrvatska se usklađuje i sa stajalištima izrečenima u Rezoluciji Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. Svrha obilježavanja izrečena je, među ostalima, i u točki 21. Rezolucije gdje se naglašava da bi tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice koje prihvaćaju etničke, vjerske i seksualne manjine i primjenjujući europske vrijednosti na sve.”

(Vidi: https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/povijest-saborovanja/vazni-datumi/23-kolovoza-europski-dan-sjecanja-na-zrtve-svih; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 21. 8. 2021.)

Obvezuju li odluke hrvatskog parlamenta ikoga ili su one samo mrtvo slovo na papiru – barem kad se radi o pitanjima osude komunističkog zla i poštivanja Domovinskog rata? Imaju li predsjednik države, Vlade, ministri i državni dužnosnici  obvezu poštivanja europskih rezolucija, hrvatskih zakona i odluka Hrvatskog Sabora ili mogu po svojoj volji birati što će od toga prihvatiti a što ne?

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika