By U verbalnom sukobu između predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića uopće se nijedan ni drugi ne dotičnu temeljnih povijesnih činjenica koje ideološki dakle politički određuju njihov odnos prema prošlosti. Za hrvatsku državu i hrvatski narod koji je u bliskoj prošlosti pretrpio toliko nevolja i nedaća, osobito pod komunističkim totalitarnim režimom, to je i te kako važno pitanje. U tom pogledu oboje se drže one orwellovske “Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost. Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost”.
U posljednjih nekoliko tjedana predsjednik Republike Zoran Milanović je u svojem obračunskom stampedu politički i moralno raskrinkao cijelu plejadu javnih osoba s ljevice ali i s lažne desnice u kakvu spada sadašnji HDZ pod predsjednikom Andrejom Plenkovićem kojemu je misija, dakle zadaća što ju je dobio u Bruxellesu da “prvo promijeni HDZ, a potom i Hrvatsku”. Takvim beskompromisnim ocjenama bilo Pupovca, Puhovskog, Jandrokovića i drugih, pa i samog Plenkovića koje su ponekad imale birtijaški timbar predsjednik Milanović odjednom je postao prihvatljiv hrvatskoj desnici koja je brzo zaboravila sve njegove eskapade kao premijera, ali i kao novog predsjednika države. Treba podsjetiti da je Zoran Milanović član četvorke stasale u Granioćevom ministarstvu u doba dok su se njihovi vršnjaci borili za državu u kojoj će ta četvorka “hrvatske apokalipse” izgraditi vlastite diplomatske i političke karijere. To su naravno uz sadašnjeg predsjednika države Andrej Plenković, Kolinda Grabar Kitarović i Gordan Jandroković.
Zoran Milanović bio je na čelu najlošije Vlade u ovih 30 godina hrvatske državnosti. Uz predsjednika Ivu Josipovića bio je glavni zagovornik “lex Perković” kojim se namjeravalo zaštititi od izručenja Njemačkoj dva bivša agenta jugoslavenskih tajnih službi. Za njegova mandata Hrvatska se zadužila za dodatnih 74 milijarde kuna. Po njemu Hrvatska je slučajna država. što znači da je on bio slučajni premijer, a sad je i slučajni predsjednik. Za njega velikosrpska agresija ne postoji, nego je to bio građanski rat, upravo onako kako to zagovara četnička garnitura u Beogradu. On je izjavio da su njegovi glasači Srbi, iako politički korektno takvih u Hrvatskoj ne može biti, jer se radi o srpskoj narodnoj manjini, a ne o političkim Srbima. Njegov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić pored toga što je bio umiješan u “slučaj svastika” u Splitu, po staljinističkoj metodi strpavao je zdrave osobe u ludnicu. Iako je 2008. godine na čelu izaslanstva SDP-a Zoran Milanović posjetio Bleiburg i položio vijenac, kao premijer je četiri godine kasnije zabranio pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora za obilježavanje obljetnice Bleiburga, pa je tom prilikom izjavio da ima tema o kojima se još treba razgovarati. Rekao je da Tezno nije sporno, ali je Bleiburg i sve konotacije oko toga jesu. Podvukao je da ”nije slučajno da premijer Plenković nikad tamo nije bio”. Iako po njemu Tezno nije sporno predsjednik Republike ove godine na obljetnicu stradanja nije osobno odao počast nevino likvidiranima na tom mjestu blizu Maribora, nego je poslao izaslanika.
Premijer Andrej Plenković koji kao i Zoran Milanović potječe iz komunističke obitelji, ne samo što nije posjetio Bleiburg kao simbol užasne sudbine hrvatskoga naroda u komunističkom režimu, nego i u drugim prilikama kad se komemoriraju nevine žrtve totalitarnog komunističkog režima izbjegava precizirati odgovornost tog totalitarnog režima za masovne zločine počinjene nad hrvatskim narodom. To se najočitije iskazuje u ignoriranju brojnih rezolucija o osudi komunizma što ih je donio Europski parlament koje obvezuju Hrvatsku kao državu članicu Europske unije, ali i rezolucija Vijeća Europe koje nemaju obvezujuću vrijednost, ali ukazuju na put kojim treba poći u prihvaćanju odgovornosti za zločine počinjene u komunističkom režimu.
Tako se što se tiče Hrvatske, što znači i Vlade kojoj je na čelu Andrej Plenković podsjeća da je nekoliko europskih zemalja zabranilo uporabu nacističkih i komunističkih simbola, te da u javnim prostorima nekihj članica i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što je u Hrvatskoj slučaj sa slavljenjem diktatora Josipa Broza Tita i toleriranju crvene zvijezde pod kojim su simbolom počinjeni zločini nad hrvatskim narodom ne samo za vrijeme komunizma, nego i u obrambenom Domovinskom ratu. . Također se izražava žaljenje da i nakon toliko godina poslije pada komunizma još uvijek nije omogućen pristup arhivima. Plenkovićeva je agenda da izjednači dva totalitarna režima, onaj ustaški i komunistički, iako je pod komunizmom počinjeno mnogostruko više zločina nego u Pavelićevoim režimu. Stoga nije čudno da je ove godine pridružujući se komemoraciji u povodu obilježavanja 76. obljetnice Križnoga puta Andrej Plenković u Maclju pred zajedničkom grobnicom pokraj Spomen crkve Muke Isusove izjavio u duhu izjednačavanja dva totalitarna režima sljedeće: “Povijest ne možemo mijenjati ali iz nje treba izvuči pouke za budućnost. To počinje s jasnom osudom svakog totalitarnog režima i svih njihovih zločina”.
I za predsjednika Republike Zorana Milanovića i za predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića njihov politički odnos prema patnji hrvatskoga naroda pod komunističkim režimom simboliziran Belburgom i Križnim putem počiva na goloj činjenici da oni orwellovski kontroliraju sadašnjost pa prema tome i prošlost s pogledom na budućnost. Svojevrsna je tragedija da dva izdanka totalitarnog komunističkog režima 30 godina nakon osamostaljenja Hrvatske obnašaju vodeće dužnosti u državi.
Vjekoslav Krsnik
