By U drugom dijelu ovog teksta naveo sam izjavu svjedokinje Sanje Petrušić-Goldstein:
Onda dođu prijatelji i postavljaju pitanja o tome da je tužitelj iznio teze o genocidnosti hrvatskog naroda, pa se on jako uzruja jer mora objašnjavati da to nije tako te da on nije izdajnik hrvatskog naroda.
https://bezcenzure.hr/vlad/laz-kao-osnovno-pravilo-historijske-metodologije-po-ivu-drobilici-2/
Naravno, poznato je da su laži o logoru Jasenovac osnova u ‘dokazivanju’ genocidnosti hrvatskog naroda. A u toj laži izuzetno važnu ulogu imaju otac i sin Goldstein. Naime u Srbiji će navoditi brojku od 700,000 žrtava i više iako znaju da su popisi žrtava za cijelu tadašnju državu dali manje žrtava. Napast će i Ivu Drobilicu pa i pakračko-slavonskog vladiku (episkopa slavonskog) Jovana (Ćulibrka) ako spomene brojku koja nije tako smiješna.
Zašto?
U više navrata pisao sam kako je brojka žrtava Jasenovca koju su Goldsteini nametnuli hrvatskim vlastima od 80 do 100 tisuća u stvari «rezervna» velikosrpska brojka pa je nazivam «velikosrpskom brojkom Goldsteinovih i Draže Mihailovića». Naime dr. Vjekoslav Perica (“Sloboda Dalmacija”, 27. srpnja 2002.) pronašao je u Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića u kojoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Dakle, za pola rata polovica od spomenute brojke! I ona kao i ona od 700 000 treba osigurati tezu o genocidnosti hrvatskog naroda.
Naravno Goldsteini će govoriti da hrvatski narod nije genocidan ali će izinstirati na lažima o broju žrtava, a Drobilica će izmišljati drobilice nove zakone u biološkim znanostima kada je u pitanju Jasenovac. Naravno kao on ne zna da te laži služe upravo za ‘dokazivanje’ te genocidnosti. Ali to nije njihov izum. Davno sam ih nazvao Bulajićevim učenicima za koga sam pisao kako nikad neće reći da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava, ali će sve učiniti da to ‘dokaže’.
Zato sam u prethodnom tekstu konstatirao kako se takvim povjesničarima-redikulima treba rugati:
Pa podrugljiv je bio već sam naslov moje knjige iz 2002. godine „Brani li Goldstein NDH“. Kada danas slušate razne goldsteine jasno je da nisu u stanju razumjeti riječi akademika Dubravka Jelčića o toj knjizi:
Što će matematičar u povijesti, u povijesnoj znanosti, odnosno u znanosti o povijesti? Pitanje, koje se kolegi Pečariću već nekoliko puta postavljalo u javnosti, bez sumnje je intrigantno pitanje, ali i sasvim neumjesno i promašeno; jer ono, to pitanje, podrazumijeva tvrdnju, da je povijest kao znanstvena disciplina rezervirana samo za školovane povjesničare, povjesničare ex offo, a to je doista daleko od pameti.
(…)
S obzirom na opseg Goldsteinove knjige, a i opseg ove Pečarićeve, pomislili bismo da se kolega Pečarić dobrano uznojio dok je skupio toliko primjera nelogičnog razmišljanja i zaključivanja u Goldsteinovoj knjizi; ali mi se čini, da je taj posao za nj bio puno lakši nego što mislimo. Nelogičnosti se u Goldsteinovoj knjizi naprosto nude i nameću same od sebe, njih nije ni potrebno posebno tražiti. To je knjiga gotovo udžbenik logike, s kojom sveučilišni profesor Goldstein očito nije u velikom prijateljstvu.
Dva druga takva ne-povjesničara dva doktora znanosti Mladen Koić i Nikola Banić objavili su nedavno knjigu JASENOVAČKI POPIS – LAŽNE ŽRTVE. Ne treba biti povjesničar i ustanoviti silne laži iza popisa u Jasenovcu na koji se pozivaju povjesničari-redikuli. Autori te knjige ne staju sa svojim istraživanjima. Tako u najnovijem broju „Hrvatskog tjednika“ (21. 9. 2023.) objavljuju tekst:
Jasenovačka promenada
BROJ LAŽNIH ŽRTAVA OVIH DANA POVEĆALI ZA ČETIRI
Dokad će kustosi svakoga umrlog tifusara
uvrštavati na jasenovački popis
U Prilozima dajem ovaj tekst iz „Hrvatskog tjednika“ ali i prikaz njihove knjige koju je dao Marijan Majstorović koji za doktore znanosti Koića i Banića kaže kako su oni nadaleko poznati autori.
I tako smo dočekali i predstavljanje Drobiličine knjige. Uz jednog novinara knjigu mu je predstavio kolega povjesničar s Filozofskog fakultetu u Zagrebu Goran Hutinec. Zanimljivo, i Hutinec je poznat po pronalasku u Jasenovcu sličnom Goldsteinovom po kojemu je dobio novo ime. Vidjeti u Prilozima tekst Igora Vukića o tome (SJENU OD OBLAKA PROGLASILI MASOVNOM GROBNICOM).
U Domovinskom ratu BRANITELJE SU Srbi i njihove sluge u RH nazivali ustašama, a Hrvatsku Tuđmanova ustaška država. Naslov s predstavljanja sve govori o autoru knjige:
‘IMAMO PROBLEM’
NA PREDSTAVLJANJU GOLDSTEINOVE KNJIGE TUĐMAN NA TAPETI: ‘SVI NEOUSTAŠE KORISTE ISTU TEZU O SRBIMA’
Knjiga Ive Goldsteina “Povijesni revizionizam i neoustaštvo” predstavljena u ponedjeljak navečer u Zagrebu, ističe da se razotkrivanjem povijesnog revizionizma koji je zahvatio Hrvatsku posljednjih tridesetak godina, ne brani samo historiografija nego i demokratska civilizacija.
26.09.2023.
Foto: HINA/Zvonimir Kuhtić
U Hrvatskoj je, nesretnim stjecajem povijesnih okolnosti taj trend uzeo posebno maha jer je dio vladajuće elite njime sebi pokušao priskrbiti legitimitet, dio znanstvene elite ga prepoznao kao unosnu robu, a najviše zbog rehabilitacije ideologije i režima poraženih 1945., rečeno je na predstavljanju (naravno oni ne mogu priznati da je revizija laži kojima su oni ili njihovi očevi napravili u hrvatskoj povijesti nešto što im ne može odgovarati jer su na osnovu tih laži mnogo dobili u životu, a istina im sve to ruši kao kule od karata. Zato istinu treba zabraniti, zar ne, op. JP).
Povjesničar s Filozofskog fakultetu u Zagrebu Goran Hutinec kazao je da historijski revizionizam nije povijest, iako ima puno dodirnih točaka s historiografijom, nego da je to je prije svega politika, odnosno pokušaj politike da manipulacijom činjenica stekne političku korist, u Hrvatskoj najčešće vezanu za ustaštvo i NDH. (a politika nije kada čuvaš laži iz komunističke vladavine Hrvatskom. Komunisti su bili vrhunski ljubitelji istine, pa ne smijete tu povijest mijenjati.
Hutinec: Povijesni revizionizam u Hrvatskoj nakon osamostaljenja postao i državna politika
Ocijenio je da je povijesni revizionizam u Hrvatskoj nakon osamostaljenja u mnogim elementima postao i državna politika, pri čemu kao jednog od glavnih faktora označava Franju Tuđmana. (velika pohvala za Predsjednika Tuđmana kada ovako o njemu govore pronalazači drobilica, novih grobova tj. snimaka sjena oblaka-masovnih grobnica… op. JP)
Foto: HINA/Zvonimir Kuhtić
“On je svojim nekvalitetnim, nestručnim bavljenjem poviješću, pogotovo oko pitanja Jasenovca i ustaških zločina u Jasenovcu, napravio veliku i trajnu štetu, jer je pojedine slabo povezane tvrdnje iz emigrantskih krugova upakirao u novi sadržaj i dao kadencu onome što se ’90-ih događa u Hrvatskoj“, kazao je Hutinec.
Fascinantno je u svjetskim razmjerima da netko tko je bio na strani pobjednika Drugog svjetskog rata toliko silne energije ulaže u to da bi se upisao u gubitnike, kazao je novinar Tihomir Ponoš (vjerovali ili ne čovjek nekome zamjera što u znanosti vjeruje da je bitna istina, a ne je li to u interesu pobjednika. I onda optuže revizioniste da politiziraju. Koliko trebaš biti neinteligentan pa tvrditi da Ti istina ne može biti važna ako si bio na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu? Op. JP).
(Očito to vide i na portalu jer na ovom mjestu stavljaju link u kojemu se u naslovi vidi poruga. Op. JP)
Povijesni revizionizam je stvorio sliku neke vrste obrnute stvarnosti, u kojoj uz ine, obrće važne povijesne činjenice vezane primjerice za NDH i ZAVNOH, ili izjednačava “dva totalitarizma”, kazao je Ponoš i dodao da tko išta zna hrvatske povijesti, zna da antifašizma u Hrvatskoj nema bez komunizma.
(kao novinar on je lijepo objasnio ono što zapravo rade oni koji izmišljaju drobilice, sjene oblaka su im grobišta itd- op. JP)
Goldstein: Politici se ne isplati čuti koliko je ljudi na Bleiburgu zaista stradalo
(valjda hoće reći kako ne želi istraživanja u Jasenovcu jer mu se ne isplati da se dozna koliko je ljudi stradalo u Jasenovcu, op. JP)
Goldstein je kazao da je revizionizam u Hrvatskoj usko povezan s neoustaštvom, jer oni koji zloupotrebljavaju povijesne činjenice, to čine po obrascu ustaša u Drugom svjetskom ratu, onih u dijaspori od 1945. do 1990. ili kako to rade neoustaše od 1990. do danas.
(Naravno da je povezan jer su ustaše željele neovisnu hrvatsku državu, a goldsteini Jugoslaviju i vidjeli su koliko su spremni lagati za tu svoju državu, op. JP.)
“Recimo, svi oni koriste tezu da Srbi po nekom genetskom kodu ne vole hrvatsku državu, ma kakva ona bila”.
Foto: HINA/Zvonimir Kuhtić
Upozorio je da u hrvatskoj javnosti se postoje jasni podaci o broju žrtava Bleiburga iako u središnjoj instituciji za hrvatsku povijest već 30 godina postoje projekti žrtava rata i poraća. Ocijenio je da je to tako, jer “ti ljudi ništa ne rade, drugo, nesposobni su i treće, politici se ne isplati čuti koliko je ljudi na Bleiburgu zaista stradalo”.
(Kada čovjek koji je poznat po svojim lažima tako nešto tvrdi, sigurno mu se mora vjerovati. Op. JP.)
Ocijenio je da Tuđman nije bio ni ustaša ni neustaša, ali je imao potrebu “peglati” svoju biografiju i da je otvorio vrata takvom načinu razmišljanja. Tuđman nije bio povjesničar po obrazovanju, jer on nije ni imao završenu visoku školu, ali je u historiografiju ušao kao političar koji je unaprijed imao poznate odgovore. (Govori li ovdje Ivo Drobilica o svom stvarnom mentoru Slavku Goldsteinu koji je najveći AMATER-POVJESNIČAR i uz to jedini bez fakulteta? Jedan hrvatski povjesničar mi je tvrdio da mora doktorirati kod Iva, a ovaj odobrava temu doktorata ako je prije toga odobri njegov tata AMATER, čije su komplekse zbog toga liječili dajući mu visoke pozicije u samom Jasenovcu. Op. JP.)
Goldstein: Imamo problem s kojim se moramo boriti
“Kad Jasenovac proglasite normalnim logorom u kojem su neki Srbi, Židovi, komunisti i Hrvati došli zato što su to zaslužili, onda imamo problem s kojim moramo boriti”, zaključio je Goldstein, historičar i diplomat zaposlen na Filozofskom fakultetu i Zagrebu, autor 20-ak knjiga i oko 200 znanstvenih i stručnih radova. (Koliko moraš biti neinteligentan pa tvrditi da to nije radni logor kada uporno odbijaš da se formira komisija i to međunarodna koja treba samo da potvrdi ono što ti znaš. Ili se samo bojiš da će takva komisija potvrditi ono što Ti znaš. Ne vjerujem puno u Drobiličinu inteligenciju pa ne vjerujem da je posrijedi ovo drugo već čovjek misli: Moj mentor veliki AMATER-povjesničar tata Slavko kaže tako, a ja sam s drobilicom i sličnim radnjama to i dokazao. Op. JP)
Knjiga na 690 stranica govori o ishodištu hrvatskog revizionizma, o vremenu njegova bujanja, revizionizmu u podzemlju, o neoustaškim mitovima, o novoj revizionističkoj “ofenzivi” od 2014. godine i ključevima hrvatskog povijesnog revizionizma.
Više fotografija možete naći na portalu narod.hr:
Ali nevjerojatno je koliko su glupi ‘znanstvenici’ kojima nije važna istina već je li to u interesu pobjednika. Zato mnogim znanstvenicima ime Ive Drobilice automatski asocira na riječ LAŽ.
Kao primjer dajem u prilozima dva pisma jednog od najutjecajnijih hrvatskih znanstvenika (po istraživanjima Sveučilišta u Stanfordu) dr. sc. Matka Marušića u kojima on piše o Ivu Drobilici. Pogledajte samo koliko puta u tim pismima dr. Marušić koristi riječ LAŽ.
I to pokazuje zašto je laž osnovno pravilo historijske metodologije po ivu drobilici.
Josip Pečarić
PRILOZI
Jasenovačka promenada
BROJ LAŽNIH ŽRTAVA OVIH DANA POVEĆALI ZA ČETIRI
Dokad će kustosi svakoga umrlog tifusara
uvrštavati na jasenovački popis
Stara je kletva – Dabogda živio u zanimljivim vremenima! Zanimljiv je ovaj rujan u kojem Jasenovac izgleda kao srpska promenada. Prvo je 2. rujna u ulozi Vučićeva osobnog izaslanika u Jasenovcu bila srbijanska „ministarka“ pravde u kako se naglašava „prvorazredno značajnom povijesnom događaju“ jer je „po prvi put nakon 1945. godine jednom predstavniku srpske države omogućeno da službeno dođe na područje Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac“. Srbijanska „ministarka“ nazočila je i središnjoj proslavi „Svetih novomučenika jasenovačkih“ u lokalnom samostanu crkve iz Srbije u Ulici hrvatskih branitelja. Između ostaloga izrekla je i obavezu da u sebi i oko sebe iskorjenjujeno mržnju i zlo. Pa neka ona i njezin šef prijeđu s riječi na djela. Slijed događaja nastavio se deset dana kasnije na drugoj obali Save gdje je kustos iz Javne ustanove Spomen-područja Donja Gradina održao „Istorijski čas“ pod nazivom Genocid nad Srbima u NDH i ustanak Kozara 1942. Dan kasnije u jasenovačkom samostanu crkve iz Srbije molitvom svetosavskih vjernika i svećenika proslavljeni su kako ih oni nazivaju „Sveti novomučenici jasenovački“. Među tim „novomučenicima“ je i Vukašin Jasenovački srpski svetac kojeg je Milan Bulajić opisao kao „neidentifikovanog Vukašina“ (Banić i Koić, Jasenovački popis – Lažne žrtve, 2023., s. 558). Uglavnom, sve se svodi na isto stanje, drugo pakovanje.
83.820
Iz dosadašnjeg iskustva znamo da u politici pa tako niti glede jasenovačkog mita slučajnosti ne postoje. Nije trebalo dugo čekati na neki prigodni potez djelatnika Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Dan poslije molitve za „neidentifikovanog Vukašina“ 14. rujna zabilježena je i arhivirana 48. serija promjena podataka na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac u zadnjih sedam godina. Pri tome su kod 24 slučaja u napomene dodani novi izvori podataka, odnosno radi se o izjavama nenavedenog autorstva. Osim toga kod petoro navodnih žrtava promijenjeni su neki podatci, a na popis su dodane četiri nove pa je tako popis narastao na 83.820. Od 2021. godine povećava se broj promjena podataka u godini.
Jasenovac ili Loborgrad?
U nedostatku izvora kojima bi se mogao povećati broj žrtava na popisu nastavlja se trend korištenja izjava nepoznatog autorstva kao izvora podataka za nove žrtve. U napomenama popisa osim šifre ne navodi se autorstvo pa je nemoguće direktno provjeriti točnosti tako serviranih podataka. Primjerice, prema izjavi IZ=1-20/23 na mrežni jasenovački popis dodane su dvije nove žrtve. To su Helena Gostl (1887., Koprivnica) ime oca i godina smrti nisu navedeni i Samuel Klein (Lazar, 1872., Rumunjska) ubijen 1941. godine u Jasenovcu. Pretragom u digitalnom arhivu Yad Vashema može se naći samo jedna Helena Gostl djevojački Löbl rođena 7. siječnja 1882. godine, sa stalnim boravkom u Koprivnici koja je za vrijeme rata bila u njemačkom logoru Loborgrad gdje je preminula 25. ožujka 1942. godine. Izvor podataka je Popis Židova iz Hrvatske koji su preminuli u logoru Loborgrad.
Kleinkariert
Kako se i kod Samuela Kleina kao izvor koristi ista izjava možemo s pravom sumnjati u vjerodostojnost tih podataka. Provjera u digitalnom arhivu Yad Vashema pokazala je da u bazi podataka nema niti jednog Samuela Kleina rođenog 1872. godine s tolerancijom od ±5 godina, a čiji se otac zove Lazar, odnosno Eleazar. Bez obzira na godinu rođenja samo je jedan Samuel Klein sin Lazarov rodom iz Rumunjske, ali kod njega se kao mjesto smrti navodi Auschwitz. Ako se kao kriterij pretrage za Samuela Kleina u obzir uzme još samo godina rođenja 1872. s tolerancijom od ±5, dobiju se 34 rezultata, od toga tri za rođene u Rumunjskoj. Kod dvojice se kao mjesto i vrijeme smrti navodi Auschwitz 1944. godine, a u trećem slučaju se kao mjesto smrti navodi geto Theresienstadt 1. lipnja 1945. godine.
Salomo
Novi na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac je i Salomo Weissglas (Melah, 1901., Poljska) ubijen 1945. godine u jasenovačkoj kožari. Navedena su tri izvora podataka. To su druga knjiga A. Miletića o Jasenovcu u kojoj se spominje Salomon Weisglas i dvije, a stvarno jedna izjava. Prema podatku iz Miletićeve knjige djelatniku JUSP-a Jasenovac kao da je u žurbi ispalo slovo N ili zna više od izvora koje navodi. Druga dva izvora su u stvari jedan te isti odnosno izjava IZ=1-40/23 koja je iz nekog nepoznatog razloga navedena dva puta. Osim očekivane šlampavosti drugi razlog bi se mogao opisati uzrećicom – dvaput je dvaput. Koga briga za kvalitetu. U digitalnom arhivu Yad Vashema je samo jedan Salamon Weissglas iz mjesta Niebylec, tada u Poljskoj, a danas u zapadnoj Ukrajini kod Lavova. U zapisu ne piše da je ubijen, već se nalazi na popisu primatelja pomoći.
Nestali
Još jedan novi na jasenovačkom popisu je Nikola Knežević (Stojan, 1893., G. Jelovac kod Prijedora) kod kojega temeljem izjave IZ=1-19/23 piše da je nestao. U digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata (L64) nema muškarca istog imena, godine i mjesta rođenja te mjesta smrti. U mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac su prije ovih promjena bila desetorica imenjaka od kojih su dvojica s osobnim podatcima koji se tek u pojedinim detaljima razlikuju od ove nove jasenovačke žrtve, odnosno „novomučenika“. U oba slučaja jedini izvor su partizanski subnoraši iz Prijedora.
Mica Maca
Kod petoro osoba s mrežnog jasenovačkog popisa promijenjeni su neki podatci. Mica Puškar (Vojin, 1925.*, Mirkovci) odnosno prema podatcima iz napomena alternativno tri godine mlađa Maca stradala 1944.* ili alternativno 1943. godine je na temelju jedne izjave postala Marija. Maruški Nogić (1926., Lađevac) dodano je ime oca, Kosta premda nema novog izvora podataka kojim bi se to opravdalo. Jugokomunistički popisivači nisu spomenuli ovu navodnu jasenovačku žrtvu u popisu iz 1964. godine i to očito ne bez razloga. U ovom slučaju jedini izvor podataka je UP-42, odnosno „Upitnik Spomen područja Jasenovac 1942“. To je u biti starija inačica famoznih izjava vezana za pojedine ratne godine. Kako se može pretpostaviti, UP-42 bi morao biti vezan za događaje u 1942. godini, međutim kod Maruške Nogić se navodi da je ubijena 1945. godine i to u logoru Stara Gradiška. To je dodatni problem jer je taj logor prestao postojati krajem 1944. godine kad je to područje pretvoreno u vojno uporište. Znači ne odgovara ni mjesto ni vrijeme. Inače, u digialnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata (L64) nalazi se Mara Nogić (1922.), Hrvatica koju su „nepoznati“ u rodnom selu ubili baš 1942. godine. Ne bi začudilo da su ju u nedostatku jasenovačkih žrtava isti „nepoznati“ stavili na popis kao srpsku „novomučenicu“. Kod Šumatića Bogdana, Branka i Stevanije promijenjena je općina rođenja pa po novim podatcima više nisu iz Majevca kod Šipova već iz Majevca kod Doboja. Ta naizgled mala pogreška je na međusobnoj udaljenosti od preko 100 kilometara. To znači da se podatci ne provjeravaju, već se nabacuju po principu – ako prođe, prođe.
Mic po mic
Isti kaos proturječnih, nesuvislih i neprovjerenih podataka nalazi se i kod većine od ostala 24 slučaja kod kojih nisu mijenjani podatci, već su u napomenama dodane izjave kao izvori. To nije znanost, već to spada u takozvanu kulturu sjećanja, a to je onaj rastezljiv pojam gdje samozvana aktivistička istina prevladava nad činjenicama. Taj problem se ne rješava znanstvenim istraživanjima, već političkim odlukama. Zaključno, nove promjene od 14. rujna 2023. godine u mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac očekivano ne donose ništa pozitivnog, ali ukazuju na postojanje „neke tajne veze“ između srpskih bukača i javne ustanove na hrvatskom državnom proračunu. Kud apostoli jasenovačkog mita okom, tud neki iz jasenovačke močvare skokom. Mic po mic i jednog dana uz inkluzivno-kohezijsku pomoć kardeljologa moglo bi biti 100.000 jasenovačkih „novomučenika“.
- Koić i Nikola Banić
Marijan Majstorović
NIKOLA BANIĆ I MLADEN KOIĆ: JASENOVAČKI POPIS – LAŽNE ŽRTVE
08/06/2023
Upravo je iz tiska izašla knjiga autorâ Nikole Banića i Mladena Koića JASENOVAČKI POPIS – LAŽNE ŽRTVE u izdanju zagrebačke nakladničke kuće TKANICA. Knjiga ima 800 stranica na kojima je na znanstveno-istraživački način još jednom utvrđeno kako je cjelokupan popis žrtava u jasenovačkom sabirnom i radnom logoru – lažan! Na samom početku knjige nadaleko poznati autori upitali su se zašto je jasenovački popis najveća prijevara nastala u propaloj komunističkoj Jugoslaviji koja se nastavlja i danas i odmah odgovorili: zato što se na popisu nalaze tisuće lažnih žrtava te dodali: »Zato što postoji sustav kojim se u jednom danu 14 tisuća lažnjaka zamijeni istim brojem novih. Taj sustav je naslijeđen od propale Jugoslavije koja je bila TVORNICA MITOVA. Apologeti jasenovačkog mita otvoreno priznaju da su godine rođenja jasenovačkih žrtava izmišljene jer se navodno nisu mogli utvrditi točni podatci. Međutim, nisu problematične samo godine rođenja već i godine smrti, mjesta rođenja pa čak i imena i prezimena s popisa jasenovačkih žrtava. Znači na popisu se nalaze izmišljene jasenovačke žrtve. I ne radi se o nekolicini problematičnih jasenovačkih žrtava već o desecima tisuća. Neki nikada nisu ni postojali, a dio su oni koji su preživjeli rat ili oni koji su stradali ili umrli negdje drugdje, a ne u Jasenovcu ili Staroj Gradiški«. Dakle, jasenovački popis je masovna prijevara zbog tisuća lažnih žrtava koje je zbog brojnosti nemoguće svrstati u slučajne pogrješke.
* Dovoljno je već pokazati da se na popisu nalaze osobe za koje jednostavna provjera pokazuje da su zapravo stradale na drugim mjestima pa i izvan Nezavisne Države Hrvatske ili da su preživjele rat. Među lažnim žrtvama su i vrlo poznate osobe iz onog razdoblja. Koliko ozbiljan može biti popis s takvim propustima? Ako se tako olako na popis lažno stavljaju poznati, može se pretpostaviti da se nešto slično ili još više radi i sa široj javnosti nepoznatima. Provjerom javno dostupnih izvora iz različitih povijesnih ustanova, popisa žrtava raznih logora u Europi kao i mnogih drugih elektroničkih zapisa moguće je nedvosmisleno pokazati da se tisuće osoba s jasenovačkog popisa tamo uopće ne bi smjele nalaziti. Dubljom obradom podataka jasenovačkih žrtava moguće je lako dokazati i da je dio žrtava izmišljen, odnosno da se radi o osobama koje nisu postojale. Ako se u obzir uzmu već i godine rođenja, njihova statistička obrada pokazuje da se radi o krajnje nepouzdanim i netočnim podacima, a ista takva svojstva nije moguće pronaći kod podataka u tisućama drugih sličnih popisa diljem svijeta. Kvaliteta podataka je tako niska da čak i osnovnoškolci iz nižih razreda neke od njih mogu prepoznati kao problematične i nepouzdane. Kao primjer takvih podataka su ispod dane snimke zaslona na omotu knjige dviju “najmlađih” žrtava s mrežnog popisa Javne ustanove Spomen područje Jasenovac. Prema “skrupulozno prikupljenim i detaljno provjerenim podatcima” kreatora jasenovačkog popisa ubijeni su desetljećima prije rođenja.
Na jasenovačkom popisu se nalaze čak i poznate osobe iz predratnog razdoblja koje su preživjele rat ili su stradale nevezano za Jasenovac. Ta prijevara se može opisati dvjema riječima – masovno i beskrupulozno, napisali su autori. Masovnost prijevare je takvih razmjera da će se lako prepoznati u statistici. U knjizi su prikazani rezultati statističke forenzike glede samog popisa, ali i demografskih podataka. Pri analizama su korišteni uglavnom podatci iz izvora kojima se služe apologeti jasenovačkog mita. Međutim, čak i u tim izvorima je mnoštvo podataka koji prikazuju logore Jasenovac i Staru Gradišku u potpuno drukčijem svjetlu od onoga iz dugogodišnje jugoslavenske i srpske propagande. Kad se podatci iz tih izvora koriste po znanstvenim postavkama, a ne aktivistički, dobije se stvarnija slika stradanja pojedinih grupa odnosno narodâ u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Posebno se to odnosi na Židove, Rome i Srbe.
Promjene podataka na jasenovačkom popisu su konstantne, ali uglavnom jednosmjerne i usmjerene su na povećanje broja žrtava. Do malog taktičkog smanjivanja broja jasenovačkih žrtava dolazi tek u zadnje vrijeme pod pritiskom neoborivih dokaza upornih nezavisnih istraživača. Jasenovački mit je nastao zbog politike i politika će ga i uništiti nakon što se postigne kritična masa dovoljna za prosvjetljenje, a nakon toga, na kraju tog procesa prvom lopatom na mjestu navodnih masovnih grobnica uslijedit će završno urušavanje mita, poručuju autori. Premda su skupili, obradili i pripremili materijale za nekoliko svezaka knjiga o jasenovačkom popisu ipak su se odlučili da je ova (za sada) dovoljno.
Nakon Uvoda knjiga je podijeljena na osam dijelova: “Tvornica mitova”, “Poznati kao lažne jasenovačke žrtve”, “Statistika”, “Izvori”, “Narodi”, “Promjene”, “Prosvjetljenje” i “Na kraju”. Pri samom kraju knjige nalaze se “Objašnjenja kratica, pojmova i znakova u tekstu” i “Popis literature”. U knjizi se nalazi 16 grafikona koji pomažu čitateljima da lakše slijede napisano u knjizi
https://www.hrvatski-fokus.hr/2023/06/49724/
IGOR VUKIĆ: SJENU OD OBLAKA PROGLASILI MASOVNOM GROBNICOM…
Ljudi mogu vjerovati u svašta. Crte na prozoru nastale smrzavanjem kišnih kapi mogu podsjećati na lik nekog sveca. I onda se ljudi okupe i vjeruju. U prazno. Tako i Goran Hutinec, docent s Filozofskog fakulteta, vjeruje da je sivkasta mrlja koju se vidi na fotografiji Jasenovca, snimljenoj iz zrakoplova 20. siječnja 1945., mjesto na kojem se nalazi „masovna grobnica“.
Snimku je pronašao u arhivu fotografija u škotskom Edinburghu (National Colection of Aerial Photography,ncap.org.uk), a prošli ju je tjedan objavio Nacional, sa senzacionalističkim naslovom „Otkriven ključni zračni dokaz masovnog zločina u Jasenovcu“.
Kao i obično u lošijim tabloidima, sadržaj priloga nema mnogo veze s naslovom. Svatko razuman mora se začuditi kad vidi fotografiju. Zar stvarno ta mrlja predstavlja „masovnu grobnicu“? Po čemu se to može zaključiti? Na toj fotografiji ima više takvih mrlja. Kad se samo malo pažljivije pogleda, vidi se da je riječ o sjenama koje su na snježnom tlu napravili – oblaci.
Na drugoj su stranici dio te fotografije uvećali pa su na prodručju bosanskog sela Gradine crvenom bojom sugestivno zaokružili nekoliko mjesta. I opet, ništa. Mogli su odabrati i neka druga mjesta na slici pa zaokružiti. Na slici se ispod snježnog pokrivača jasno naziru jedino obrisi polja koja su u vrijeme poljoprivredne sezone obrađivali jasenovački zatočenici. Ondje su sijali pšenicu, kukuruz, konoplju, skupljali sijeno, držali volove, konje i druge životinje. Ujutro bi se skelom prebacili na bosansku stranu, a uvečer bi se vraćali u logor.
Baš na mjestu gdje Hutinec upire prstom na fotografiju nalazili su se inače, tzv. autoklavi, posebni uređaji s kojima se pomoću vruće pare steriliziralo i sušilo voće, npr. šljive. Od tih autoklava vodila je prugica do obale Save kojom su vagonetima prevoženi proizvodi te male tvornice.
Poslije rata od tih kotlova-autoklava iskonstruirana je priča o proizvodnji sapuna od tijela logoraša. Kotlovi su nedavno obnovljeni, stoje tamo i – vjerovali ili ne – služe lokalnim pripovjedačima da turistima ponavljaju priču o ljudskoj tvornici sapuna.
Neodrživa teza o spaljivanju leševa
Prema dostupnim originalnim dokumentima, ponekad je na drugu stranu bio prevezen i lijes s pokojnikom iz logora. Dakle, na bosanskoj strani postoje pojedina grobna mjesta pa i nekoliko skupnih grobnica. Ali nema masovnih grobnica koje bi izdaleka odgovarale broju od 83.000 i više navodnih žrtava jasenovačkog logora, što se želi sugerirati Nacionalovom objavom.
Čudno je da je Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala koji je i pisao prateći tekst, nasjeo na te neuvjerljive fotografije. Morao je biti pažljiviji već i zbog svog stručnog obrazovanja diplomiranog kriminalista. Još je gore što ponavlja tezu da su iz te navodne grobnice, potkraj rata iskopani leševi pa na brzinu spaljeni. A njihov „pepeo“ potom bačen u Savu.
Zar zbilja jedan kriminalist vjeruje da je moguće u dva-tri tjedna u travnju 1945. (kako tvrdi Hutinec), iskopati desetke tisuća leševa, potom ih spaljivati na metalnim rešetkama nakon što su poliveni benzinom (kako misli Ivo Goldstein)?
O tome sam već javno polemizirao s Goranom Hutincem pa ću ponoviti glavne naglaske:
Prvo, grobnice za tako veliki broj leševa morale bi površinom jako velike (znatno veće od zaokruženih na Nacionalovoj slici). Duboke grobnice tamo se ne mogu kopati zbog podzemnih voda.
Drugo, a još važnije: u zagrebačkom krematoriju leševi pokojnika spaljuju se oko 90 minuta u pećima s plinskim plamenicima, na 700 do 1000 Celzijevih stupnjeva (vidi reportažu iz tjednika Globus, 3. travnja 2015.). I nakon takvog tretmana, od sat i pol, kosti pokojnika ostaju gotovo sačuvane.Stoga se ostaci, nakon što se ohlade, drobe u posebnom stroju za usitnjavanje pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki.
Kosti se, dakle, ne raspadaju ni u prah ni i u pepeo, niti poslije 90 minuta na visokoj temperaturi u zatvorenoj peći. Ono što na kraju ostane nakon „drobilice“ nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.
Da je logorska uprava u travnju krenula u neko takvo spaljivanje, partizane bi početkom svibnja dočekale velike hrpe nagorjelih, pougljenjenih tijela i nagorenih kostiju, koje bi mogli fotografirati i pokazivati od Pariza 1947. do Zagreba 2019.
A to nisu našli.
Treće, na području Gradine, na desnoj obali Save, rađeno je 1964., sondiranje terena i ekshumiranje posmrtnih ostataka. Voditelji su bili liječnici iz ljubljane dr. Alojz Šercelj i dr. Vida Brodar. Prema njihovim zapisnicima, na gradinskoj strani pronađeni su ostaci 282 osobe. Upravo je teren na tom području bio najviše istraživan. Koristili su specijalnu sondu Dachnowsky te ručnu spiralnu bušillicu jer je zemlja u travnju, kad su istraživali, bila još vrlo tvrda. Ukupno je napravljena 191 bušotina, a u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima – ponegdje samo kožna cipela, emajlirana zdjela i slično. U ostalim bušotinama pronađen je uglavnom „pseudogley“. A to je, objasnio je dr. Šercelj, „zemlja koja se stvarala milenijiima u oksiredukcionom procesu na jednom mjestu. To ujedno znači da na mjestu bušotine, gdje smo naišli na pseudogley, nema i ne može biti grobnica“.
Prema sadašnjoj tehnologiji, lokacije posmrtnih ostataka pod zemljom u Jasenovcu i Gradini mogu se potražiti neinvazivnim metodama pomoću tzv. georadara (GPR, Ground Penetrating Radar). Zatim se može pristupiti i ekshumacijama.
Oprez pri analizi fotografija
A pri istraživanju valja biti krajnje oprezan s fotografijama. Ne može se na temelju jedne proglasiti „ključni dokaz“. To je kao da za ključni dokaz uzmeš ispis SMS-ova iz nečijeg telefona (pa čak i da nisu izmišljeni kao što smo vidjeli u nekim aktualnim slučajevima). I mi smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ (Naklada Pavičić, Zagreb 2018.) na str. 291, objavili fotografiju zatočenika logora Stara Gradiška kako igraju nogomet na njihovu igralištu (jasno se vidi teren, gol, igrači, publika). Pa nismo tvrdili da je to „ključni dokaz“ za bilo što zatočenici iz Stare Gradiške kao i oni iz Jasenovca. Zatim opisuju ga i posjetitelji logora (u ovom slučaju Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je logore posjetio u srpnju 1944.) Potvrdili su to i svjedoci optužbe, bivši zatočenici, na suđenju Dinku Šakiću.
Uzgred, nogomet se igrao i u logoru Terezino/Theresienstadt, i između zatočenika i njemačke straže, o čemu postoje i filmski snimci. Jasenovac i Terezino imaju dosta sličnosti – oba su bila i radna i tranzitna, a u njima nije bilo masovnih, serijskih ubojstava. Slični Jasenovcu bili su i slovački logori za Židove Novaky, Vyhne i Sered, odakle su Židovi deportirani u logore smrti u Treći Reich. Do deportacija život u logoru, osim same činjenice da su bili zatočeni, nije bio nepodnošljiv.
Nogomet se igrao i u Auschwitzu, ali po svemu sudeći, u njegovu radnom dijelu. Britanski vojnik, ratni zarobljenik Denis Avey bio je u radnom dijelu Auschwitza (logorski dijelovi nalazili su se pored ogromnog industrijskog kompleksa kompanije IG Farben, Monowitz-Buna Werke, tri kilometra istočno od mjesta Oswiecim/Auschwitz). U knjizi „The Man Who Broke Into Auschwitz“ Avey donosi fotografiju njegove nogometne momčadi iz logora E715, udaljenog nekoliko stotina metara od logora (pretežno) za Židove, Auschwitza III.
U radnom dijelu Auschwitza, odnosno, u tvornicama IG Farbena, bili su zaposleni i radnici iz Nezavisne Države Hrvatske, među njima i pravoslavci koji su tamo otpremljeni nakon bitke na Kozari (zarobljeni partizani i civili).
Svakome razumnom jasno je da igranje nogometa i odbojke u Jasenovcu, njegova bolnica, orkestar i kazališne predstave, ne znače da je to bio sportsko-rekreativni centar kako to neduhovito znaju reći neki naši kritičari. Orkestar i danas postoji u zatvoru u Lepoglavi pa valjda nitko neće reći da je to zabavni centar.
Nije bilo logor smrti, nego radni kažnjenički logor
Stara Gradiška, Jasenovac pa i Lepoglava bili su zatvori u doba Drugog svjetskog rata. U njima je najviše bilo zatočenika koji su utvrđeni kao aktivni protivnici države te uz njih skupina Židova izuzeta od deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u području Hrvatske pod utjecajem njemačkih nacista.
Jasenovac nije bio mjesto masovnih, serijskih ubojstava i zatočenici u njega nisu bili dovođeni s predumišljajem da bi tu bili ubijeni. Nije bio „logor smrti“, nego radni, kažnjenički logor. O radnom karakteru Jasenovca sami za sebe govore dokumenti, pridružuju se brojna svjedočenja bivših zatočenika. U korist takvog karaktera Jasenovca govori zapravo i fotografija objavljena u Nacionalu.
Svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Preuveličavanje broja navodno stradalih u Jasenovcu , zbog političkih i drugih razloga, uvreda je za žrtve. A popisi s desetaka tisuća imena žrtava navodno ubijenih u Jasenovcu vrlo su velike uvrede za žrtve. Snimka koju je pokazao Nacional zapravo je element koji pokazuje koliko je važno provesti dodatna, sveobuhvatna istraživanja logora u Jasenovcu kako bismo se približili njegovoj realnoj slici.
Fotografija jedino pokazuje kako je Jasenovac bio mali logor
Fotografija objavljena u Nacionalu vrijedna jer pokazuje kako je to bio jedan mali logor, i površinom i brojem objekata. Već i ona govori protiv velikih brojeva navodnih žrtava.
Vidi se da je širina logora tek nešto veća od širine rijeke Save koja protječe pored njega. Sava je ovdje široka oko 200 metara, a fotografija pokazuje da su se logorski objekti smjestili na prostoru širokom od 250 do 370 metara. Otprilike 350 do 400 metara iznosi i duljina logorskog radno-stambenog dijela. Taj je dio bio opasan žicom, a izvan njega nalazio se veliki prazan dio, obična livada, do zida od cigle sa stražarnicama. Zid je na sjevernom dijelu parcele bio izgrađen blizu željezničke pruge, odnosno, usporedno s prugom, trasom kojom danas prolazi cesta kojom se dolazi iz Novske u Jasenovac.
Fotografija može pomoći da se još točnije utvrdi tlocrt logorskih nastambi. No možemo se pohvaliti da smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ već objavili prilično precizan tlocrt logora u Jasenovcu, sa stanjem u početku 1945. koji se sasvim malo razlikuje od fotografije. U izradi su nam pomogli stručnjaci iz tvrtke Plan B iz Zagreba, specijalizirane za projekte u građevinarstvu. Na temelju fotografija snimljenih sa zemlje i povišenih objekata, satelitskih snimki, Googleovih karata, Geoportala Državne geodetske uprave i drugih izvora i računalnih alata koje posjeduje Plan B, rekonstruirali smo raspored logorskih objekat s velikom točnošću.
Neumjesna usporedba s Auschwitzom
Nacional je iz nekih svojih razloga objavio i zračni snimak dijela logora u Auschwitzu. Snimka Jasenovca proteže se preko cijelih stranica, dok Auschwitza zauzima samo oko trećine jedne stranice. Ipak, pažljivi promatrač uočit će da je u logoru u Jasenovcu bilo šest baraka za smještaj zatočenika (svaka s oko 200 mjesta za spavanje), dok se na djelomičnoj slici Auschwitza može izbrojati 91 baraka. Kad se na Google karti pogleda cijela površina tog kompleksa, a radi se o logoru Auschwitzu II – Birkenau, vidi se da je u njemu bilo barem 280 baraka.
Dakle, uspoređuje se Jasenovac koji je imao šest (6) baraka i jedan dio Auschwitza (Birkenau ili Brzezinka) koi je imao 90 odnosno ukupno 280 baraka.
Kad se tome doda da je Auschwitz III imao 75 stambenih baraka, a zarobljenički logor E715 još 24 baraka plus najmanje 150 baraka koje su bile sa zapadne strane tvornica IG Farben (prema tlocrtu iz knjige Denisa Aveya), proizlazi da je u logorskom kompleksu Auschwitza bilo čak oko 530 baraka.
A u jasenovačkom logoru – šest.
To ni malo ne smeta autorima poput izraelskog Gideona Greifa, koji uživa veliku podršku u Srbiji i gdje mu vlast financira knjigu „Jasenovac – Aušvic Balkana“. U njoj, nije teško pogoditi, tumači da je Jasenovac bio gori (vjerojatno iveći) od Auschwitza. Pridružuje mu se Emir Kusturica koji će na tom temelju snimati i igrani film, obilato potpomognut državnim novcem. Ide li tim putem i hrvatski Nacional?
Nema spomena zračnog bombardiranja jasenovačkog logora
Nigdje u tekstovima u Nacionalu, ni u razgovoru s pronalazačem fotografije Hutincem, nema spomena da su američki zrakoplovi bombardirali logor u više navrata. Najteži napad bio je 30. ožujka 1945., na Veliki petak, kada je srušen najveći dio logora pa i dio naselja u Jasenovcu. Fotografije tog bombardiranja sigurno postoje, jer su zrakoplovci snimali sve napade, ali za sada još nisu pronađene. Bit će zanimljivo vidjeti kako je logor izgledao tijekom tog napada i bit će onda i jasnije zašto je izgledao onako kako su ga snimili partizani početkom svibnja. Na jednoj takvoj fotografiji objavljenoj u Nacionalu može se vidjeti kako zidovi logorskih zgrada stoje, a krovovi su im razneseni pogocima iz zraka. Upravo tako izgledaju zgrade bombardirane iz visine, za razliku od kuća srušenih odozdo postavljanjem eksploziva, o čemu smo mogli svjedočiti i za vrijeme našeg rata 1991. do 1995.
Bit će zanimljivo i otkriti zašto je baš logor u Jasenovcu bio izravan cilj iako se znalo da su njemu rade zatočenici. Slabo informirana novinarka Nacionala pita Hutinca jesu li zapadne sile tada (1945.) znale za logor u Jasenovcu, a on veli „nisam siguran da su znali za logor“.
Nevjerojatno za jednog profesora novije povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu!
Jer, poznato je da je Tito još 1942. Kominterni pisao o postojanju zatočeničkog logora u Jasenovcu, da je AVNOJ te godine izdao brošuru o logoru s iskazima zatočenika koji su pobjegli iz njega. Osim toga iz logora je do 1945. pušteno samo u amnestijama, prije isteka roka kazne, više od 1000 zatočenika. Može Hutinec misliti što hoće o čitateljima Nacionala ili novinarima koji s njim razgovaraju, ali zapadni saveznici su ipak bili malo bolje informirani.
Igor Vukić / Hrvatski tjednik
http://www.sinovioluje.com/igor-vukic-sjenu-od-oblaka-proglasili-masovnom-grobnicom/
