Kad će se znati istina o prvom ustaškom logoru „Danica“?

U Koprivnici je 15. travnja 1941. otvoren prvi koncentraciji logor u NDH, a djelovao je od 1941.-1942. O tom logoru dosad je napisano i objavljeno pregršt neprovjerenih činjenica ili bolje rečeno-laži. U tome su prednjačili i prednjače pojedini tzv. povjesničari i tzv. publicisti, od kojih je većina pisala i piše „kako aga kaže“, odnosno rekla-kazala,  na što se inače i dobrim dijelom svodi pisanje o hrvatskoj povijesti… Kroz logor je navodno prošlo oko 5600 logoraša, a zanimljivo je  na koji se način došlo do te brojke.  Došlo se na osnovu navodne  izjave nekakvog Martina Kokora, koji je  obavljao dužnost blagajnika (sic!) u tom  logoru, a koji je na saslušanju kod UDB-e u Koprivnici 4. kolovoza 1945. među ostalim izjavio. „Koliko se sjećam i mogu potvrditi da je kroz logor „Danicu“ prošlo oko 5600 zatočenika, koji su po Martinu Nemcu i ostalima opljačkani i zlostavljani“. To je u propagandno-komunističkom „Podravskom zborniku“, (1975.),., kojeg su pokrenuli pok. dr. Dragutin Feletar  i pok. inž. Pavle Gaži, (počasni građani Grada Koprivnice!), objavljeno u članku „Logor Danica u Koprivnici“, autora Franje Horvatića, inače dugogodišnjeg (komunističkog) ravnatelja koprivničkog Muzeja. Na isti način došlo se i do broja ubijenih. Naime, na pitanje Udbaša, što  blagajnik  misli: „Koliki je broj zatočenika od 5600 ostalo u životu?“, on, piše Horvatić, odgovara: „O tome mogu reći to, da je sa logora „Danice“  bilo pušteno preko 200 zatočenika, dok je ostalo poubijano u Koprivnici, dok su drugi otpremljeni u logore Gospić i Jasenovac, gdje su poubijani“. Horvatić navodi i to da „Masovna ubojstva u logoru „Danica“ nisu bila prisutna, ali je ipak jedan broj logoraša, oko 200-300 ljudi, izgubilo život u samom logoru“ te da su „zatrpavani u zahodske jame i u obližnjoj šumi“. (Tko to može  shvatiti, a još manje provjeriti?) Nu, kad je u jesen 1945. obavljena (?) ekshumacija  u krugu ovog logora i u obližnjoj šumi, nije bilo moguće identificirati žrtve ni njihov broj. Međutim, o broju žrtava u ovom logoru  nastavio je pisati  dr. Dragutin Feletar također  u „Podravskom zbornku“, koji je objavljen 1981. (u povodu 40. obljetnice ustanka) u svojoj reportaži „Danica na razmeđi ljudskoj“ u kojoj je nešto umanjio broj ubijenih, pa je u svom članku tvrdio da je u tom logoru „više od dvije stotine ljudi  zauvijek završilo svoj vijek“.

A da cirkus bude veći pojedini tzv. povjesničari, poglavito iz Koprivnice, do 1980. godine, su pisali da je u ovom logoru ubijeno i do 30 tisuća ljudi!!!

Nakon toga, na jednoj izložbi o logoru „Danica“, mediji prenose i riječi autora izložbe i višeg kustosa prof. Dražena Ernečića:

• „Kroz logor je prošlo oko 5600 logoraša, poimence su utvrđeni podaci za njih 4269, dok je prema dosadašnjim istraživanjima ubijeno njih tridesetak!“

Ovaj podatak je objavio, a Ernečić ga prenio,  tzv. povjesničar Zdravko Dizdar.

Međutim, problem je i u tome da se do današnjih dana ne zna gdje su kosti tih  koji su navodno ubijeni u logoru Danica, odnosno gdje su – pokopani? I ne samo to: ne znaju se ni njihova imena, tj. imaju li možebitnu rodbinu i tome slično, kao to nije važan podatak, važno je da se neprestano manipulira i laže s podacima, kako kome i kada odgovara.

Ernečić je došao i do podatka, kojeg još nitko nije demantirao, (kako, zašto?), da nije istina da se ovaj ustaški logor nalazio na sadašnjem mjestu, gdje od prigode do prigode, lokalni političari i tzv. antifašisti polažu cvijeće i pale svijeće za „sve poginule“ u tom logoru, već da je  logor bio nešto dalje, na mjestu gdje su već godinama neki od „Podravkinih“ pogona!?

Na tu njegovu konstataciju nitko se od povjesničara ni od političara i politikanata nije pobunio, već se prešutno prelazi preko toga, kao ni to nije važno!

Nakon što je Dizdar objavio tri knjige o logoru „Danica“, u njima se može naći podatak da su u ovom logoru stradala samo tri čovjeka, ali opet se ne zna gdje su pokopana, kao ni nikakvi drugi, značajniji podaci o njima.

Kakva je to povijest i kakvi su to povjesničari, koji su baš na tim i takvim lažima došli i do visokih znanstvenih karijera, ali nisu ni badava objavljivali te svoje „naučno-fantastične“ komentare, bez glave i repa.

Kad svake godine političari i politikanti dolaze na ovo područje polagati vijence i paliti svijeće za „sve poginule u logoru“,  obvezno dovode i djecu iz škola, što se ne prakticira ni dok se obilježavaju obljetnice iz Domovinskog rata.

A koliko je značajan  ovaj logor, govori i podatak da je osmatračnica, koja je ostala,  godinama bila pretvorena u stan u kojem je dugo, sa svojom obitelji, živio jedan kustos gradskog muzeja!

Pored toga, na početku stvaranja hrvatske države, gradska vlast je sa središnjeg koprivničkog trga maknula velebni spomenik kipara Saboliča  „Partizan s puškom“  te ga „uskladištila“ u Spomen park „Danica“, da tamo „čuva“ što je ostalo od logora.

Inače, na području današnjeg, pomalo i zapuštenog,  Spomen područja Danica, godinama je bila izložena parna lokomotiva koja je navodno prevozila logoraše od koprivničke željezničke postaje do logora. Na vagonima je pisalo „trulo voće“. Nu, početkom devedesetih godina netko je naredio da se lokomotiva premjesti u Zagreb, na tamošnji željeznički kolodvor, gdje je još i danas. Obilaze je i brojni učenici i na taj način „uče“ povijest. Ali,  stigla je obavijest iz Ministarstva kulture RH, u Muzej Grada Koprivnice, koji skrbi o ovom „svetištu“, da to nije ta lokomotiva, odnosno da ona nema veze s prvim ustaškim logorom – Danica!

Da umreš od smijeha!

Zanimljiv je i podatak (što je još uvijek „vojna tajna“) da su partizani (nakon završetka II. svjetskog rata) u ovaj logor dovodili ljudi, pretežno Hrvate, s Križnih putova, i da su ih baš tu mučili i ubijali.

Mjesto na kojem se to navodno događalo, bivši Udbaš Pavle Gaži dao je asfaltirati, pa dok se taj asfalt za jedno „stotinu godina“ makne, i zemlja preora, možda će se o ovom logoru pisati drugačija povijest.

Zanimljivo je i problematično također da ovaj bivši, prvi koncentracijski logor u NDH, nikada ne posjećuju visoki državnici, a ni ljudi poput raznih pupovaca, klasića, pusića goldsteina, habulina i sličnih. Zašto?

Dakle, ni nakon toliko godina, od završetka II. svjetskog rata, još se ni približno ne znaju podaci o broju zatočenika, a još manje o broju ubijenih, pa svatko „mlati“ kako najbolje zna i umije.

Nu, da su se u vrijeme komunizma žrtve ustaškog progona uvećavale do „nebeskih visina“ vidi se i na ovom primjeru, pa je vrijeme da se počne govoriti i pisati istina i samo – istina, što nekima ne odgovara.

Ali, kako bilo da bilo, dosta je da se hrvatska povijest piše na osnovu rekla – kazala, (svaka čast iznimkama), odnosno izmišljotina i neprovjerenih činjenica.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)