By U emisiji Tihomira Dujmovića govoreći o međunarodnoj komisiji koja bi ustanovila istinu o logoru u Jasenovcu prof. dr. sc. Ivica Šola je konstatirao kako takva komisija može zaključiti bilo što ali Srbi će i dalje iznositi svoje laži.
S druge strane naš sjajni odvjetnik Željko Olujić je u Bujančevoj „Bujici“ upozorio na nedavno ponovljenu priču o srpskim lažima o pismu Prvislava Grisogona Stepincu za koji je dokazano da je veliki hrvatski povjesničar prof. dr. sc. Ljubo Boban dokazao da je lažno.
Zapravo, to što ga Srbi koriste iako znaju da je lažno sasvim je logično. Podsjetimo se da je Dobrica Ćosić i rekao da je laž najviše pomogla u njihovoj povijesti.
Sluganska hrvatska politika neće nikada na pravi način odgovoriti na srpske laži. Zapravo, uz pomoć svjetskih moćnika koji nam nikada nisu oprostili što smo unatoč njihovoj potpori srpskom fašizmu stvorili Hrvatsku, na vlast je u RH i dovedena Srpsko-hrvatska koalicija. A za nju sam i napisao kako joj je Statut zapravo pjesma o srpskim lažima Dobrice Ćosića pa oni ni po svom Statutu se ne smiju suprostaviti srpskim lažima.
Zato pogledajmo kako sam se u „dvoboju“ s srpskim genocidologom dr. Milanom Bulajiće sučelio i po pitanju lažnog Grisogonovog pisma na radiju „Slobodna Europa:
SUČELJAVANJE MILANA BULAJIĆA I JOSIPA PEČARIĆA ZA EMISIJU “MOST” RADIJA “SLOBODNA EUROPA”
Na radiju “Slobodna Europa”, u emisiji “Most” srpnja 1998. godine objavljeno je sučeljavanje srpskog povjesničara Milana Bulajića i prof. Josipa Pečarića o temi Jasenovca i žrtava u Drugom svjetskom ratu. Objavljeni je razgovor bio mnogo kraći, s ispuštenim nekim zanimljivim dijelovima, a ovdje donosimo transkript cijelog razgovora.
(…)
BULAJIĆ: Pa evo ja sam htio da podsjetim ono čemu si i ti Omere svjedok, da sam ja predložio da razgovaramo sa gospodinom Pečarićem. Ali kada sam pregledao, doduše na brzinu, njegovu knjigu, koju je on nazvao pamfletom…
PEČARIĆ: ha,ha,ha…
BULAJIĆ: … nisam htio da se odričem mog vlastitog prijedloga, nego sam htio da profesor Josip Pečarić javno prizna da je ovo njegova knjiga, i da ono o ništicama, o tiskarskim greškama, o tome da sam ja tvrdio da je bilo 700.000 žrtava, da sam ja branio ubojice srpske u ratu 1991. – 1995. – da to apsolutno ne stoji. Prema tome, evo ja ponovno tvrdim da treba neke činjenice ustvrditi. I ovaj razgovor je dokaz da istinu treba ustvrditi. Samo da spomenem još, evo sad su mi donijeli ovo što je na internetu jučer objavljeno: “Serbian myth about Jasenovac”, i tu, to nisam stigao vidjeti, gospodin profesor Pečarić spominje pismo doktora Prvislava Grisogona nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu ali on nigdje neće također reći kako postoji jedno pismo koje nije bilo njegovo, ali i da postoji pismo koje je bilo njegovo, jer postoje dva pisma – od 8. veljače 1942. i od 20. veljače 1942. Originalnost tog drugog pisma je potvrdila kćerka Ksenija i doktor Vladimir Stojanović, i tu je jasno rečeno o zločinima koji su tada vršeni. A predložio bih vam Omere, u svezi s ovom našom polemikom, prvo da u nekom razgovoru konzultujete gospodina Simona Wiesenthala – ono što on zna o Jasenovcu, a drugo podsjetio bih gospodina profesora, prošlog mjeseca je vlada SAD objavila izvještaj o nacističkom zlatu u kome se nalazi 16 stranica o ustaškom zlatu. U njemu se ne govori samo o zlatu nego i što su ustaški zločinci radili tijekom Drugog svijetskog rata u Jasenovcu i u ustaškoj nacističkoj državi Hrvatskoj. To su izvori koje nije napisao neki pisac pamfleta u Americi, nego zamjenik državnog sekretara Adenštajn.
PEČARIĆ: Upravo je suprotno od toga jer je izdana knjiga u Hrvatskoj o tome.
BULAJIĆ: To trebate pročitati gospodine profesore kada pišete pamflet.
PEČARIĆ: Ta je knjiga izdana u Hrvatskoj i bila joj je promocija jedno mjesec dana prije promocije moje knjige. U njoj je pokazano da je sve to isto pamflet kao što je to i vaša knjiga. A kad već spominjete pamflet…
BULAJIĆ: Ma jest, pamflet je sve ono što kritički govori o NDH.
PEČARIĆ: Nije istina da sam za svoju knjigu rekao da je pamflet, nego je istina da sam rekao da je vaša knjiga pamflet. To sam ja rekao i onda sam vam spomenuo što u Hrvatskoj drugi pišu o tome. A kad govorite o Grisogonovom pismu također nije istina da ja u svojoj knjizi nisam naveo oba pisma. Dapače, ja sam polemizirao s vama o tome. Vi tvrdite da Hrvatski povjesničari ne žele spomenuti to drugo pismo, a onda sam naveo na kojoj strani vaše knjige citirate da ste to drugo pismo uzeli iz hrvatskih knjiga…
BULAJIĆ: Ne, ja ne govorim o vašoj knjizi ja govorim o onome što ste na Internetu objavili….
PEČARIĆ: Opet ne govorite istinu gospodine Bulajću. …
BULAJIĆ: … ono što ste na internetu objavili gospodine, ono što servirate svjetskoj javnosti.
PEČARIĆ: Opet vi radite kao i gospodin Dobrica Ćosić. Vi tvrdite u vašoj knjizi doslovno ovo: “Od bitnog značaja je činjenica da je Grisogono pismo zaista postojalo, išlo od ruke do ruke. …
BULAJIĆ: Točno, točno.
PEČARIĆ: … Od manjeg značaja je pitanje autorstva da li je Grisogonovo ili ne.”
BULAJIĆ: Točno.
PEČARIĆ: Drugim riječima, vama kao i Dobrici Ćosiću, nije važno što je pismo lažno…
BULAJIĆ: Ali postoji i istinito pismo. Postoji i istinito pismo.
PEČARIĆ: … nije važno što ga nije potpisao Grisogono, već je važno što je to pismo išlo od ruku do ruku kod Srba u Hrvatskoj…
BULAJIĆ: Jest.
PEČARIĆ: … što im je, isto kao i mit o Jasenovcu, govorio o zvjerstvima koja će na njima biti napravljeni, pa su onda oni uzeli oružje i krenuli boriti se protiv te države, i na kraju su doveli do toga da stradaju mnogo više nego što bi stradali da nisu uzeli oružje u ruke. Vi isto tako Srpskim mitom o Jasenovcu opravdavate i tjerate ljude da danas u ovom ratu u Hrvatskoj naprave zločine koje su pravili, kao što je Grisogonovo pismo poslužilo u tom ratu. I vi tvrdite da nije važno što je ono lažno, to vi tvrdite u vašoj knjizi, a nije istina da ja nisam rekao ništa o onom drugom pismu. Dapače, komentirao sam i to drugo pismo, pogledajte malo pažljivije moju knjigu.
BULAJIĆ: Ne, u Internetu niste gospodine.
PEČARIĆ: A ovo što vi na internetu čitate to je zaključak moje knjige. Znate u zaključku se ne može, staviti cijela knjiga, tu idu samo one najbitnije stvari…
BULAJIĆ: A, pa možete spomenuti da ima i ono pravo pismo. Je li? Možete to spomenuti.
PEČARIĆ: A najbitnije stvari u Grisogonovom pismu je da doktor Milan Bulajić, doktor znanosti, doktor međunarodnog prava tvdi da nije važno što je neko pismo lažno, nego je važan njegov učinak.
BULAJIĆ: Mogu li dobit riječ, gospodine.
PEČARIĆ: A zna se zašto će netko napisati lažno pismo.
BULAJIĆ: Ne, ne, čekajte.
PEČARIĆ: Citirat ću ponovno, kad on kaže, citirat ću što on piše. Imam to tu. Otvorio sam svoju knjigu, a mogu i iz njegove, ako hoćete, ali to je smiješno….
BULAJIĆ: Mogu li dobiti riječ? Mogu li dobit riječ?
PEČARIĆ: Mislim smiješno je u jednom razgovoru od jedno sat vremena, stalno pobijati što kaže gospodin Bulajić, kad moram svaki put iz rečenice u rečenicu gledati kada će gospodin Bulajić reći neistinu.
BULAJIĆ: Omere, mogu li dobiti riječ.
KARABEG: Evo da damo riječ gospodinu Bulajiću, pa ćemo onda zaključke.
BULAJIĆ: Molim vas, molim vas, točno je da sam rekao, kada je u pitanju prvo pismo, nije najbitnija stvar je li ono istinito ili nije..nego…
PEČARIĆ: Nije važno, rekli ste, nije bitno…
BULAJIĆ: Ma sačekajte za boga… Molim te Omere smirite čovjeka malo.
KARABEG: Izvolite, izvolite.
PEČARIĆ: Ma smirite se vi, nemojte stalno lagati…
BULAJIĆ: Nego da je bitno šta je u tome…
PEČARIĆ: Nemojte govoriti neistine, molim vas.
BULAJIĆ: Čekajte, bitan je sadržaj pisma. Bitno je da li to što je u tome pismu bilo, da je kružilo i da ga je imala i kraljevska vlada i ustaški arhiv….
PEČARIĆ: Vama nije bitno što je pismo lažno. Itekako je bitno. Dapače, ako je pismo lažno, nije bitna sadržina nego je bitno čemu je služilo to lažno pismo.
BULAJIĆ: Omere, ja ne znam, ja ne mogu ovako govoriti.
PEČARIĆ: Hajde, hajde. Izvolite.
KARABEG: Izvolite, završite, završite.
BULAJIĆ: Važno je da je to pismo bilo u ustaškim arhivama, u četničkim arhivama, u kraljevskoj vladi, u vladi Nezavisne države Hrvatske, da je svugdje kružilo. Bitno je da li je to pismo sadržalo istinite činjenice. Jesu li počeli masovni zločini nad Srbima u Gudovcu 27. travnja, gospodine profesore…
PEČARIĆ: Srbi su prve zločine u Hrvatskoj napravili prije nego što je NDH stvorena, početkom travnja 1941. godine, a NDH je stvorena 10. travnja 1941. godine.
BULAJIĆ: …ili to nije tačno, to je bitno. Ja sam rekao da sam ustvrdio da to pismo nije istinito, ali sam onda ustvrdio i otkrio da postoji istinito pismo od 20. veljače i pokazao sam kako katolički tjednik “Glas koncila” samo navodi iz toga pisma ono što mu odgovara, …
PEČARIĆ: Ma ne mora se uvijek citirati sve što postoji.
BULAJIĆ: …a sve ono što kritizira ponašanje katoličke crkve se ne spominje nigdje.
PEČARIĆ: Vi želite ostaviti dojam da Hrvati skrivaju to pismo, a sami citirate, uzmite vašu knjigu, pa ću vam reći na kojoj strani, da ste ga našli u Bobanovoj knjizi.
BULAJIĆ: Govorimo o tjedniku “Glas koncila”.
PEČARIĆ: Prema tome, to pismo postoji u hrvatskoj literaturi. Svako može uzeti to pismo i pročitati, a kad se piše članak ne mora se sve navesti. To pismo je ono u kome piše kako su u Beogradu prijetili da će Hrvatima i katolicima izvaditi oči i slično. Mislite na to pismo, to je drugo pismo. Grisogono govori u tom pismu kakav je bio učinak u Beogradu lažnih tvrdnji o vagonu s natpisom “svinjska mast za Beograd”, a u njemu odsječene srpske glave, i slično. To ima u mojoj knjizi. Grisogono se u drugom pismu ograđuje od prvog pisma. Naravno da je on mogao povjerovati lažima iz prvog pisma, a bitna je činjenica što se iz njega vidi što su ove provokacije u Beogradu učinile tamošnjim Hrvatima.
BULAJIĆ: Pa i ja sam to konstatirao da je prvo pismo lažno.
PEČARIĆ: Najvažnija stvar koju spominjete jest da je to pismo kružilo među Srbima u Hrvatskoj.
BULAJIĆ: Jest. Ne samo među Srbima. I među Ustašama je kružilo.
PEČARIĆ: Jezoviti djelovi prvog pisma u kojem se citiraju navodni ustaški zločini, u stvari navode klasične srpske zločine. Vi znate kako je to u srpskoj narodnoj epici. Recimo, Sestra Luke kapetana u istoimenoj pjesmi, pogrdila je nejvećeg srpskog junaka Marko Kraljevića i odmah slijedi odgovor:
“Ljutit Marko pa se pridrnuo,
jednom kroči daleko skoči,
i za ruku dofati djevojku,
ostar pinjal vadi od pojasa,
te joj desnu odsječe ruku,
ods’ječe joj ruku do ramena,
desnu ruku dade u lijevu,
BULAJIĆ: Braćo moja, braćo moja, pa sveučilišni…
PEČARIĆ:
a pinjalom oči izvadio,
pa ih zavi u svilen jagluk,
pa ih turi u desno njedarce.”
U knjizi navodim još takvih pjesama. Tako se Vuk Branković osvjećuje carici Mari ovako:
“Poreza joj one bijele dojke,
a preturi one bijele ruke,
pa kroz dojke ruke preturio,
izvadi joj one oči crne,
pa ih zavi u zlatne jaguke.”
Ili ako hoćete pjesmu kad muž nevjernu ženu spaljuje, ona gori od kose do prstiju dok ne izgori.
KARABEG: Možemo li mi ako se slažete…
BULAJIĆ: Molim.
KARABEG: Ako se slažete..
PEČARIĆ: Ti srpski zločini i drugi zločin koji se nalaze u literaturi točno se opisuju u tom pismu. Dakle četnički zločini koji su bili uobičajeni. To navodim u svojoj knjizi. Pročitajte malo knjigu pa onda pazite šta pričate,
BULAJIĆ: Pa trebali ste mi je poslati da je pročitam gospodine.
PEČARIĆ: I inače srpska epika opisuje sve što se radilo na ovim prostorima. Pa čak odnos prema kardinalu Stepincu koji i vi osobno gajite. Odnos prema čovjeku koji je spašavao Srbe, koji je spašavao Židove nije ništa drugo nego način na koji su Srbi u školi učili kako se treba zahvaljivati ljudima. Znate li, recimo, kako se Kraljević Marko, u pjesmi Kraljević Marko i Musa Kesedžija, zahvaljuje Novaku kovaču, koji mu je iskovao dobru sablju? Evo ovako:
“ ‘Pruži ruku, Novače kovaču,
pruži ruku da ti sablju platim!’
Prevari se, ujede ga guja,
prevari se pruži desnu ruku;
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
ods’ječe mu ruku do ramena:
‘Evo sada Novače kovače,
da ne kuješ ni bolje ni gore’.”
To vam je epika. To vam je narodna epika koja se uči u Srbiji, u školama. I onda se netko čudi zašto su se Stepincu, koji je spašavao i Srbe i Židove, zahvalili na način na koji jesu. Slično mu se zahvaljuje i doktor Bulajić. Koliko vidim Bulajića spominje i gospođa Ljubica Štefan u svojoj najnovijoj knjizi. U svojoj knjizi koju spominjem i komentiram što je sve Bulajić govorio o čovjeku koji je svetac za katoličku crkvu.
KARABEG: Ako se slažete možemo li mi samo sad pošto…
BULAJIĆ: Samo dvije napomene…
KARABEG: Izvolite.
BULAJIĆ: Molim te, prvo slušajući ove stihove, profesora Pečarića….
PEČARIĆ: To nisu stihovi profesora Pečarića, to su stihovi iz srpske narodne epike, pa molim vas pazite šta govorite.
BULAJIĆ: Pa čekajte zaboga. Omere, zamoli čovjeka da kažem.
KARABEG: Hoćete pustiti gospodina…
PEČARIĆ: Pa kakve su to bedastoće, molim vas. Jesmo li mi znanstvenici ili što smo?
KARABEG: Dobro, izvolite gospodine Bulajiću.
BULAJIĆ: Pa zamoli ga da kažem.
KARABEG: Izvolite gospodine Bulajiću.
BULAJIĆ: Kad slušam ove stihove, koje citira uvaženi sveučilišni profesor, ponovio bih ono što je on negdje napisao. Stvarno, smijati se ili plakati. Mogao bih i ja navesti mnoge stvari od onoga šta su Hrvati pisali o Starčeviću i tako dalje, to nije bitno. Bitno je samo ovdje na kraju da kažem, evo i u Internetu stoji da Bulajić “… continues to claim that Jasenovac claimed 700 000 victims, that is, a number that is more than 70% of the number whić Yugoslavia presented to Germany in 1963.”, a to je apsolutno netočno. Drugo, rekao sam da o Sajmištu postoji knjiga u Institutu za suvremenu historiju. Sajmište je na samom početku bio jevrejski logor. Ali Sajmište je kasnije bio logor za borce narodno-oslobodilačke borbe, a bio je jedno vrijeme i ustaški logor. Jasenovac se proširio na Sajmište, žrtve Jasenovca su doplovljavale na obale Save…
PEČARIĆ: Da, to su te priče srpskog jasenovačkog mita…
(…)
Naravno, to sučeljavanje je “sakriveno” od hrvatske javnosti. Zato sam ga i objavljivao u nekoliko mojih knjiga, koje također moram sam tiskati. Kada je taj razgovor pročitao general Ivan Tolj duhovito ga je prokomentirao rekavši da ga je čitao dok je bio načelnik Političke uprave u MO RH on bi mene postavio da mu budem šef.
A zapravo u toj njegovoj šali pokazano je koliko je točna moja tvrdnja da se od srpskih laži ne treba braniti već im se treba rugati.
Josip Pečarić
