By Patnički hrvatski puk poučen jalovim ishodima gotovo svih kriminalnih afera gdje je uključena politika odavno je izgubio vjeru u sve državne institucije, pa se tako „bljesak“ kojeg je u slučaju Gabrijele Žalac napravio „OLAF“ – europski ured za borbu protiv prijevara, nakon što se eklatantni primjer kriminala 3 godine od obznanjivanja na portalu „Telegraf“ „kiselio“ u Uskoku, čini iskrom koja vraća vjeru obeznađenom narodu. Sociološki promatrano vrlo je zanimljiva činjenica da se stupanj nepovjerenja u institucije najbolje ogleda kroz odaziv na cijepljenje koji je kod svih zemalja začuđujuće proporcionalan povjerenju koje građani imaju prema vlasti.
Što se tiče najnovije afere s Gabrijelom Žalac, ubrzo će stići još jedno razočaranje kad se shvati da je područje djelovanje ovog tijela samo zloupotreba kod korištenja europskog proračunskog novca, a da je korumpiranoj političkoj eliti ostala „široka paša“ izvan domašaja neovisnog europskog tijela progona kao što je to „OLAF“. Svi oni koji su se poradovali nastupu ovog tijela u Hrvatskoj trebaju biti svjesni da neće biti ozbiljnijih pomaka u području političkog kriminala, dok se građani politički ne prosvijetle i počnu se ponašati poput građana Novog Zelanda, Danske, Finske Singapura Švicarske, Islanda, koje su prema indeksu korupcije mjerenom metodologijom „Transparency international“-a, najnekorumpiranija društva pa slijedom toga i najbogatija. Žalosna je činjenica da u našem društvu politički kriminal ima krivulju konstantnog rasta jer se nedvojbeno radi o SISTEMSKOM KRIMINALU
Kako je uopće moguće uspostaviti sistemski kriminal u jednom društvu? To najbolje znaju gotovo sve političke garniture od rata pa naovamo, gdje se beskrupulozno „podjarmljuju“ sva tijela progona kao i sudbena tijela kroz kadrovska rješenja postavljanjem podobnih kadrova besramnom manipulacijom javnim natječajima za izbor kadrova. Struka, znanje, radno iskustvo i moralni integritet osobe su samo dekor koji u svakom javnom natječaju za izbor kandidata imaju za privid da će se odabir kandidata profesionalno provoditi bez upliva vladajuće politike.
Aktualni premijer Andrej Plenković bio je primoran zbog pritiska javnosti u svom dosadašnjem vođenju vlade smijeniti čak 7 ministara radi raznoraznih makinacija imovinske prirode radi osobne koristi. Tako smo s političke pozornice ispratili zbog osnovane sumnje da su pribavili neosnovanu imovinsku korist Milana Kujundžića, Martinu Dalić, Tomislava Tolušića, Gorana Marića, Gabrijelu Žalac…. Zanimljivo je da su svi oni nakon političkog života nastavili vrlo uspješne i lukrativne biznise pa tako ex ministar Tolušić koristi europska poticajna sredstva za proizvodnju vina kojeg je nazvao „Apolitico“, Martina Dalić je „honorirana“ pozicijom čelne osobe državne kompanije Podravka, Lovro Kuščević uživa u turističkoj renti koju je sebi priskrbio političkim pogodovanjem sebi i svojoj obitelji, Milan Kujundžić je kupio još jednu kuću u Zagrebu…… Kada je novinar Mislav Bago na jednoj konferenciji za tisak na kojoj je pokušavao braniti posrnulu ministarku Žalac, upitao Andreja Plenkovića da li se osjeća odgovornim što je imao pogrešna kadrovska rješenja, premjer mu je u svom uobičajenom bahatom stilu odgovorio da se on „ ne treba sekirati zbog njegovih kadrovskih rješenja“, jer Bože moj, naš premijer sa svojom vladom je najuspješniji do sada a što dokazuje „rast BDP-a u ovoj godini od blizu 9%, povećanje kreditnog rejtinga, rast zaposlenosti …… To što je rast uglavnom rezultat velikih financijskih injekcija iz EU i prirodne Bogom dane rente od turizma, te što Hrvatska stalno nazaduje u Europskoj uniji i sada se nalazi na pred posljednjem mjestu s ozbiljnim izgledima da „fenjer“ preuzme od posljednje Bugarske, o tome ni riječi u premijerovim ekspozeima.
Uvijek se ponavlja ista mantra kada se utemeljeno ukazuje na nepravilnosti i kriminal u društvu, a nikada se ne odgovara izravno o nedostacima sustava i propustima svih u lancu odgovornosti, kao i o mjerama i radnjama koje će se poduzeti da bi se spriječila takva ponašanja. Sav politički angažman našeg premijera u borbi protiv korupcije svodi se na isprazne verbalne ekvilibristike i šuplje već otrcane sofizme. Sve više Plenković podsjeća na Ivu Sanadera koji je na stranačkom skupu najavio „nultu stopu tolerancije„ na kriminal i onda u maniru pravog političkog kleptomana požurio prigrabiti za osobnu korist sve što mu je bilo na obzoru, pri tom čineći nemjerljivo zlo svim hrvatskim građanima i ugrozivši krvlju branitelja teško stečeni suverenitet države čijoj vladi je bio na čelu.
Postojeće stanje ako ga želimo popraviti nužno nas upućuje na potrebu snažne intervencije u samu pravnu i organizacijsku strukturu države kao i promjenu prakse koju su još davno formulirali amerikanci „on je govno ali je naše govno“. Očito je da je Plenković propustio priliku da napravi bar mali iskorak u pravcu uređenja države kako su to već odavno napravile vodeće europske države koje bi nam trebale biti uzor. Za početak predlažem mu da obznani javnosti tko je i temeljem čijeg zahtjeva – naređenja čuvao u ladici Uskoka više od 3 godine predmet Gabrijele Žalac gdje je utrostručen iznos namijenjen kupovini software-a. Ako se već upusti u kriminal kod teško mjerljive robe kao što je to software mogao bi se također makar malo pozabaviti i ovim proizvodom pod nazivom „Cijepi se“ nabavljenim pod vodstvom sadašnjeg ministra i njegovog zemljaka Vilija Beroša, a koji usput rečeno uopće nije ni radio dok se nije podigla javna halabuka.
Anđelko Jeličić
