By Što je vrijeme brže prolazilo, a događaji se smjenjivali još brže, postajalo je sve izvjesnije da bi stranka opasnih namjera, kako su je prozvali drugovi komunisti, mogla vrlo lako pobijediti na izborima. Grad je bio oblijepljen plakatima. Prvi put Hrvati idu glasovati. Godinama su živjeli u jednoumlju, u komunističkom raju! Dečki su se znali i potući dok su jedni drugima skidali i kidali plakate. Bio je to pravi mali rat plakata i momaka iz stranaka.
Pet dana prije izbora organizirali smo završni izborni skup u sportskoj dvorani Sutinska vrela. Bijaše prisutno dvije tisuće ljudi. Držali su govore čelnici stranake, predstavljali se zastupnici za budući Sabor, pjevači i pjevačice odradiše svoje, zagrija se masa do te mjere da se pobojah da će upasti drugovi policajci i sve upropastiti. Donekle bio sam siguran da se neće ništa strašno dogoditi i da će drugovi imati obzira prema starim piscima,Tadiji i Ranku, koji su sjedili u prvom redu i bili nama mlađima sigurnost od mogućih neugodnosti onih koji su još uvijek na vlasti. Jedan uvaženi i slavni pisac nije došao na skup premda je bio obećao Tadiji i Ranku da će im se pridružiti.
Glumac Dudek izvodio je prave vratolomije govoreći masi glasačkoj o nečemu o čemu se godinama šutjelo. Pjevačica Jasna zavodila publiku, a pjevač Ivo Fabijan zapalio je domoljubnim, zabranjenim pjesmama glasače do te mjere da su počeli vrištati u nacionalnom zanosu.
Do kasno u noć igralo se, pjevalo i gotovo počelo slaviti unaprijed izbornu pobjedu. Tu večer u druženju i slavlju neka cura me letimično poljubila u vrat, pa kad sam došao kući, žena primijetila tragove ženskih usana na ovratniku moje košulje. Uzalud sam govorio kako sam čist ko suza, te kako nemam pojma tko me to letimično poljubio u ovratnik. Ona je uporno sumnjala u moje predizborne švalerske podvige. Kamo sreća da je bila u pravu, jer vrijeme leti, a njemu je najteže u gaćama, znaju reći moji gorštaci. Bližio se dan kad su Hrvati trebali prvi put izići na birališta i glasovati. Prođe i dan šutnje. Toga dana smo razgovarali o dugogodišnjoj hrvatskoj šutnji, kojoj je konačno odzvnilo.
– U šutnji bijaše sigurnost – kaza Ivan Toljaga.
Božo Pijandura ga je dopunio tvrdnjom, da su ljudi najopasniji kad šute. Onda je šjor Ranko kazao s dozom sjete i krivnje kako su hrvatski pisci godinama šutjeli o stradanju hrvatskih zarobljenika i civila poslije rata 1945. godine, a šutjelo se o mukama i nevoljama izbjeglica sa otoka Visa u logoru El Šata i onima koji su bježali preko granice, pa su ih Titovi kileri lovuli po svijetu i ubijali.
Najviše je ubijeno u raznim zemljama diljem planeta, hrvatskih iseljenika, izbjeglica, prognanika i emigranata kad, hrvatski zet, pretilaslovgenskakrmčina Stane Dolanc bio ministar unutarnjih posliva i šef udbaša i partijaša Brzve krvave satrapije Juge. Tisuće kriknulih ljudskih sudbina nitko nije opisao u priči, drami ili romanu. Šutjelo se o tome kao da se nikad nije dogodilo, kao da nije postojala vojska koja se zvala hrvatske ustaše, i koja je nestala poslije rata, u miru na dugom, krvavom putu od Bleiburga do Gevgelije. Šutjelo se i onima, koji su, poslije rata, nestajali preko noći. Zvali su ih kleti. Jure klete, Mate kleti, Jozo kleti, Pere kleti, Mijo kleti, Mirko kleti…
Šutjelo se o jamama u kojima su kosti hrvatskih zarobljenika, ustaša i domobrana, koje su partizani pobili i bacili u slovenske jame i tenkovske rovove, a šutjelo se i o strahotama Golog otoka, o Titovim zločinima i zatvorima. A najstrašnija je i neoprostiva šutnja o stradanjima hrvatskih zarobljenika poslije rata, ustaša i domobrana. Šutjelo se i o hrvatskoj šutnji.
Nastavlja se
Ante Matić
