By Hrvatski časnički zbor grada Splita reagirao je 25. travnja 2025. godine na izjavu Ognjena Krausa, predsjednika Židovske općine, koji je upozorio na nastojanja da se ukine Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj. Kraus je izjavio: “Danas, pred 80. godišnjicu Dana pobjede, traži se ukidanje Dana antifašističke borbe. Jednog od najsvjetlijih dana ljudske povijesti. U Hrvatskoj se taj dan ne slavi. Za mnoge je to zapravo dan okupacije”.
Hrvatski časnički zbor: Kraus nastupa s pozicije jugoslavenstva
Hrvatski časnički zbor grada Splita odgovara: “Najnovije izjave Ognjena Krausa, predsjednika Židovske općine Zagreb, predstavljaju još jedan u nizu pokušaja da se hrvatski narod prikaže kao ideološki nasljednik ustaškog režima, što je gruba neistina i politički perfidna konstrukcija.
Kraus, pod krinkom „antifašizma“, nastupa s pozicija neprežaljenog totalitarnog i nedemokratskog jugoslavenstva, pokušavajući Hrvatsku držati zatočenom u mitologiji bivšeg totalitarnog režima i ideološkim podjelama koje su prestale onog trenutka kada je stvorena slobodna i demokratska hrvatska država.
Nitko u Hrvatskoj ne osporava vrijednosti europskog i demokratskog antifašizma. Upravo suprotno, Hrvatska ih baštini iz borbe protiv nacifašizma u Drugom svjetskom ratu, ali i iz pobjede nad velikosrpskom agresijom u Domovinskom ratu. No, nikada nećemo prihvatiti tzv. totalitarni “antifašizam” jugoslavenskog i sovjetskog tipa, koji je pod parolom oslobođenja gazio sve hrvatsko i ugušio svaku ideju nacionalne slobode.
Taj “antifašizam” bio je samo drugo lice totalitarizma – komunističke diktature u kojoj su stradali mnogi Hrvati, izgubili život, slobodu i dostojanstvo.
Kraus šuti o Srbiji ‘očišćenoj od Židova’
Gospodin Kraus sustavno ignorira činjenicu da se suvremena Hrvatska jasno, višekratno i službeno ogradila od zločina NDH i osudila rasne zakone i sve oblike progona Židova, Srba i drugih nevinih žrtava. No, u svojoj selektivnoj osudi, uporno prešućuje ulogu Srbije, prve zemlje u tadašnjoj okupiranoj Europi koja se 1941. pohvalila da je “očistila” Beograd od Židova. Nedićeva Srbija i ljotićevske postrojbe bile su duboko upletene u holokaust, ali o tim činjenicama gospodin Kraus i dio medija šute. Umjesto da osude sve zločine, bez izuzetka, oni se vode dvostrukim mjerilima – Srbiji se umanjuje krivnja, dok se Hrvatskoj uporno preuveličava i nameće kolektivna fašizacija i odgovornost hrvatskog naroda.
Ovakvi nastupi, nažalost, imaju jasan cilj – nametanje kolektivne krivnje hrvatskom narodu, gušenje nacionalnog ponosa i pokušaj delegitimizacije hrvatske samostalnosti i državnosti. To nije ni antifašizam ni moralna odgovornost, to je ideološka kampanja onih totalitarnih snaga koje nikada nisu prihvatile slom Jugoslavije i stvaranje neovisne Hrvatske.
‘Hrvatski narod nije i neće biti talac ničije povijesne krivnje’
Dosta je! Hrvatska je stvorena na temeljima obrane od brutalne velikosrpske agresije, izrasla je iz plebiscitarne volje naroda i nema se kome opravdavati što je odbacila komunističku diktaturu i velikosrpski projekt. Naš antifašizam je europski i domovinski – lišen totalitarnih okova, bez zadrški i bez kompleksa. Sloboda, dostojanstvo i pravo na svoju državu pripada i hrvatskom narodu, kao što pripada svakom drugom narodu u Europi. Vrijeme je da prestanemo šutjeti na ovakve napade. Hrvatski narod nije i neće biti talac ničije povijesne krivnje, osobito ne onih koje mu žele nametnuti upravo oni koji nikada nisu prežalili Jugoslaviju.
Godine 1945. Hrvatska je izašla iz jednog zla i upala u novo – u totalitarni komunistički režim, koji je bio ništa drugo nego nastavak represije i fašizma pod drugim znakovljem. Tek 1991. izborena je puna demokracija i sloboda – s kojom se, očito, neki ni danas ne mire”, zaključio je Hrvatski časnički zbor iz Splita.
Bratanić: Matematika iz Jasenovca
Godine 1998. Republika Hrvatska započela je proces suđenja ustaškom časniku i jednom od zapovjednika logora Jasenovac Dinku Šakiću. U tom procesu državno tužiteljstvo je došlo do sljedećeg zaključka: “Tijekom 1944. u Jasenovcu je ubijeno, poginulo, umrlo i nestalo 4.093 osobe, od kojih 2.401 tijekom Šakićeva zapovijedanja logorom od travnja do listopada iste godine” napisao je Miki Bratanić 25. travnja ove godine.
Hrvatska šira javnost dakle ne zna koji je pravi broj žrtava Jasenovca
Državno tužiteljstvo za žrtve u Jasenovcu dakle kaže da su oni ubijeni, poginuli, umrli i nestali i da ih je svih skupa ukupno bilo 4.093 u jednoj godini.
Sam broj iznesen na sudu je zanimljiv, jer se čovjek pita kako se došlo do današnjeg službene podatka od ukupno 83.000, ako je logor postojao 3,5 godine, a u jednoj godini je bilo 4.093 žrtava.
Zanimljiva je i interpretacija žrtava jer sud kaže kako su oni “ubijeni, poginuli, umrli i nestali”.
Dakle, hrvatska šira javnost ne zna za koliko se umrlih u Jasenovcu može reći da su žrtve “ustaškog terora”, jer to ni sud ne zna.
Ni sud nije znao reći koliko je od onih poginulih, umrlih, nestalih i ubijenih zaista bilo žrtava “ustaškog terora”.
Koliki je stvarni broj žrtava?
Ni sud, ni javnost ne znaju koliko je u Jasenovcu ubijeno onih koji su i zaslužili biti ubijeni, po nekom normalnom zakonu za neko svoje nedjelo.
Koliko je dakle ukupni stvarni broj žrtava Jasenovca i koliko je od tog ukupnog broja zaista žrtava “ustaškog terora”?
Kao što je jednom saznala da broj ubijenih nije oko 800.000 što je nekad bio službeni broj, nego je zapravo oko 80.000, a što je današnji službeni broj, tako će jednom možda saznati da je broj negdje oko 8.000, a na što su već naši znanstvenici matematičari svojim matematičkim i statističkim međunarodnim metodama ukazali, analizirajući službeni poimenični popis žrtava Jasenovca.
Svemu ovome treba dodati javni poziv jednog našeg iseljenika koji je ponudio milijun dolara onome tko donese dokaze da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava, a na koji se nitko nikad nije javio, pa ponavljam ovdje ono što sam davno napisao slijedom toga: “Ili u Jasenovcu nije bilo masovnih ubojstava, ili nikoga nije briga za milijun dolara.”
O Jasenovcu se masovno lagalo, a laže se i danas
Iz svega se jedino sigurno može zaključiti sljedeće: istina je da se o Jasenovcu masovno lagalo, te da se laže i danas. Na sramotu mnogih.
Šira javnost danas može i mora znati da su upravo jugoslavenski komunisti koji su masovno ubijali hrvatski narod i time sudjelovali u ubijanju 100 milijuna ljudi u svijetu, bili najglasniji u lažima o masovnim zločinima u Jasenovcu.
Jugoslavenski komunisti na čelu s Titom u ime njihove Jugoslavije počinili su najveći zločin u povijesti čovječanstva u određenoj kategoriji zločina, a optužuju druge za najveće zločine.
Svoje su žrtve zazidali iza 11 betonskih zidova.
Učinili su to i figurativno i stvarno, kao što je to slučaj u rudniku Barbarin Rov (Huda Jama).
Posve je legitimno ne vjerovati statistici koju nudi JUSP Jasenovac
Treba se ovdje prisjetiti onog dokumenta iz 1946. godine koji je nastao u Beogradu za vrijeme Jugoslavije, a koji sadrži popis od 320 žrtava iz Jasenovca i tvrdnjom autora dokumenta da je žrtava zapravo 800.000.
Dakle, njihov broj je veća od popisa 320 Jasenovca za 2.500 puta ili 250.000%.
Posve je legitimno ne vjerovati statistici koju nudi JUSP Jasenovac, a koja tvrdi kako je 1944. godine u Jasenovcu ubijeno ukupno 7.510 ljudi, ako je na sudu iznesena broj od 4.093 za istu godinu, dakle gotovo duplo manja.
Kao što je posve legitimno ne vjerovati njihovoj statistici u kojoj kažu kako je 1942. godine ubijeno ukupno 56.369 ljudi, što je od pet do deset puta više ubijenih nego u svim drugim godinama.
Ljudski je nastaviti tražiti istinu
Legitimno je postaviti pitanje odakle uopće informacije o godini smrti u Jasenovcu, ako je rečeno da su ustaše uništile dokumentaciju, dakle gdje je pronađena godina smrti 1942. za 56.369 ljudi?
Legitimno je postaviti pitanje je li uopće moguće da je u jednoj godini u Jasenovcu ubijeno 56.369 ljudi, dakle 155 ljudi dnevno, svaki dan, radnim danom, subotom i nedjeljom, 365 dana u godini.
Postoji li iti jedan dokument koji bi potvrdio da je iti jedan dan te 1942. godine u Jasenovcu ubijeno 155 ljudi?
Ljudski je nastaviti tražiti istinu.
Da nitko nije tražio i kopao ne bi danas znali za Barbarin Rov ni onih 11 betonskih zidova, ni za Maribor, ni Tezno, ni Macelj, ni Jazovku, ni za još stotine ili tisuće drugih masovnih i pojedinačnih stratišta jugoslavenskog komunističkog terora.
Jugoslavenskoj zločinačkoj politici potreban je masovni Jasenovac
Ako se sagleda naša lokalna povijesna kronologija spoznaje istine, broj žrtava Jasenovca vremenom je pao drastično, a broj žrtava jugoslavenskog komunističkog terora vremenom je drastično porastao. Procjenjuje se da je samo u protutenkovskim rovovima u okolici Maribora zatrpano oko 30.000 žrtava jugoslavenskog komunističkog terora.
I zato je toj jugoslavenskoj zločinačkoj politici potreban masovni Jasenovac. Zato su im potrebne masovni brojevi od više desetaka tisuća, nakon što više ne mogu govoriti o stotinama tisuća, ili milijunima. Treba im to kako bi opravdali svoj vlastiti zločin, ali i kako se ne bi jasno vidjelo čiji je zločin najveći.
Komunističke žrtve u Jasenovcu
Ovih je dana obilježeno 80 godina od oslobođenja Jasenovca. Šira hrvatska javnost još ne zna je li istina da je i nakon tog oslobođenja Jasenovac još “radio”, a o čemu postoje svjedočanstva.
Šira hrvatska javnost ne zna koliko je žrtava jugoslavenskog komunističkog terora bilo u Jasenovcu, nakon oslobođenja, ako je istina da je Jasenovac “radio” i nakon oslobođenja. Ako je istina da je Jasenovac “radio” i nakon oslobođenja i ako je istina da su u njemu jugoslavenski komunisti ubijali, legitimno je postaviti pitanje na kojem su popisu te žrtve. Jesu li i oni žrtve ustaškog terora?
Isto tako je legitimno postaviti pitanje na kojem su popisu oni poznati četnici koje su ustaše ubili u Jasenovcu prije oslobođenja. Jesu li i oni nevine žrtve? Legitimno je tražiti odgovor na ta pitanja. A dužnost državnih institucija je odgovoriti.
Potomak sam obitelji narodnjaka iz sela Bičići i Prodola koji su pod utjecajem biskupa Jurja Dobrile, Matka Laginje i drugih djelovali u južnoj Istri šireći hrvatski duh istarskog seljaštva. Istarski seljaci proštinskih sela su 1921. godine ustali pod vodstvom doktora Antona Cilige protiv škvadra fašista koji su terorizirali stanovnike Proštine od 3. veljače do 5. travnja 1921. godine.
Zbog prisilne talijanizacije istrani su masovno emigrirali u Jugoslaviju i Južnu Ameriku. Među njima su emigrirali i moji rođaci prezimenom moje bake Lucije Glavaš blizu Španovice u Požeško-slavonskoj županiji. Jedan je bakin nećak svećenik osuđen u montiranom procesu protiv blaženog kardinala Alojzija Stepinca na pet godina zatvora zbog navodne suradnje s križarima na Papuku 1946. godine, a drugi je bio liječnik Čutimir Glavaš u Dubravi, treći iz sela Želiski općina Barban Ivan Kolić Koštre je bio vođa partizanskog otpora na Barbanštini i četvrti svećenik Mirko njegov brat je pomagao partizanima. Prema svjedočenju mog bratića Borisa Kolića Koštre „Otac Mate imao je više braće. Osim Ive, bili su još Jakov, Martin, Miho i Mirko, te sestra Veronika. Svi narodnjaci. Mirko je bio svećenik u Funtani, Krnici, Žbandaju i Fuškulinu. Unatoč tomu što je pomagao partizanima noseći im za vrijeme rata lijekove, jednom su mu prigodom, neposredno nakon rata, stavili žicu preko ceste dok je vozio motor iz Poreča prema Fuškulinu i skoro je nastradao“.
Tužitelj u montiranom sudskom procesu Blaženom kardinalu Alojziju Stepincu bio je Jakov Blažević poznat još po slučaju vreće pune novčanica njemačkih maraka koja je završila na smetlištu u Jakuševcu.
Ive i Mirko su zaslužni za pripojenje Istre komunističkoj Jugoslaviji, jer su povezali mons. Božu Milanovića preko Dušana Diminića s Vladimirom Bakarićem. Svećenici su pomoću matičnih knjiga dokazali da je Istra većinski nastanjena Hrvatima.
Brojni ratni zarobljenici nakon Drugog svjetskog rata završili su u jamama i masovnim grobištima samo zato što su bili na poraženoj strani, a stradali su i mnogi nedužni civili, istarski narodnjaci poput oca Porečko-pulskog biskupa u miru Ivana Milovana i partizana Guida Delbianca iz Krnice kojeg su partizani bacili u jamu Golubinka kod sela Trlji.
Zalažem se da se istraže barem neki četnički, ustaški i komunistički zločini: Jasenovac, Jadovno, Danica, Macelj i drugi. U Macelju, Hudoj jami, Jazovki, Golubinčini kod Raklja i drugim komunističkim stratištima pronađene su kosti žrtava, a u Jasenovcu i Šaranovoj jami kod Jadovna nisu, a kojekakvi “antifašisti” šire laži o stotinama tisuća žrtava bez ikakvog dokaza. Za Jasenovac se broj žrtava procjenjuje od nekoliko tisuća pa do sedamsto tisuća. Logor Jasenovac je postojao 1.337 dana. Prosječni broj žrtava prema onima koji tvrde da je u Jasenovcu stradalo sedamsto tisuća žrtava iznosi 523 dnevno odnosno svakih 2,7 minuta jedna žrtva. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora niti krematorija. Prema pisanju dr. Ante Ciliga u Jasenovcu su zatvorenici proizvodili ciglu, radili u kožari, mogli su pisati pisma i dobivali su pakete od rodbine i nije bilo masovnih ubojstava, a njemu su omogućili da piše knjige. Ako je istinit službeni broj žrtava od 83.145 prosječno dnevno su ubijane ili umrle 62 žrtve. Trebalo bi istražiti da se utvrdi prava istina o Jasenovačkom logoru. Istraživanju Jasenovca se protive “kriminalci u znanosti” ili u politici kako ih je nazvao Vladimir Mrkoci u knjizi ” Kratka povijest komunizma” objavljenoj 2017. godine.
mr. sc Edo Zenzerović, dipl. ing. elektr.
