By Evo, kad smo u petom dijelu sagledali sva značajna državna čuda i uz to zaključili da imamo i Hrvatsko čudo, ali kao „ajme meni što smo napravili od Hrvatske“, bilo bi dobro sagledati malo kako izaći iz tog neugodnog hrvatskog čuda, čuda za plakanje. Vidjeli smo kako je i kada došlo do tih čuda, što je to bilo i kako se oblikovalo njemačko i japansko gospodarsko čudo, i kako su države i ekonomije sjevernog Baltika unatoč teškim klimatskim prilikama došle do nacionalnog blagostanja. Pa hajdemo vidjeti jesmo li nešto iz toga naučili.
Pitajmo se i odgovorimo na pitanje koje su to osnovne karakteristike svih tih čuda i blagostanja?
Sva su opisana čuda, odnosno, ekonomski i društveni razvoji nastali nakon teških ratova i razaranja. U tom vremenu, kao što smo vidjeli, kao jedan od stupova tog razvoja, prvi stup, bilo je domoljublje i nacionalno jedinstvo, a kao rezultat toga unutar-nacionalni mir. Na tom prvom stupu svi su zajednički radili, pridonosili razvoju svoje države, osjećali tu državu kao svoju jedinu i ljubljenu državu, te je gradili za sebe da bi mogli u njoj živjeti, a to su prihvaćali kao jedinu životnu opciju. Jako malo iz je izbjeglo, a emigrirati u tim prilikama bilo je kao nacionalna izdaja. Kao drugi stup i činitelj razvoja bilo je za sve njih znanje i ulaganje u obrazovanje i znanost. Kao što je rekao slavni engleski filozof i državnik Francis Bacon „znanje je moć“, a narod bez znanja i pristupa kvalitetnim informacijama sliči na stado ovaca sa kojim je lako upravljati. Znanje osigurava viši životni standard, poštovanje okoline, osobno samopouzdanje, i još puno toga. A kako je još 1908. rekao Tolstoj: „znanje je tek onda znanje kad je stečeno naporom vlastite misli, a ne pamćenjem.“ Tom je rečenicom Tolstoj definirao viši stupanj znanja, znanost i istraživanje, koje je drugi stup temeljac svake države i svakog razvoja. Kao treći stup bila je vjera i Crkva koja je podržavala ljudske kvalitete, kako pojedinaca tako i države u cjelini, a posebno moral političara i politike. Kako ja to vidim, to su tri stupa temeljca koja su osnovni preduvjeti svakog razvoja pa tako i naših čuda koje smo vidjeli u petom dijelu Skipperovog pisanja. Da, tu je također važan vođa, leader, znalac i domoljub koji kao da kaže „idemo narode“ i svojom karizmom i mudrošću rješava probleme, ali ipak, kako smo vidjeli nije on presudan, barem ne u smislu pojedinca. Svakako da su vođe važne, ali nisu presudne, pa primjerice, Njemačka je imala tog vođu u liku Bismarca, ali on je umro, a čudo se nastavilo i ponovilo nakon Drugog svjetskog rata. Tada se taj vođa oblikovao u smislu rada i modela prof. Waltera Eucknera i političara Ludwiga Erharda, ali pravog vođe nije bilo već primjena znanja uz činjenicu domoljublja, zajedništva, poštenog rada i mudrosti utkane u sustav. Niti Japansko čudo nije imalo vođu, ali je tu ulogu djelomično preuzelo Ministarstvo međunarodne trgovine i industrije koje je više bilo stručno tijelo, a manje političko. Treba također istaknuti zajedništvo, posebno u razmjeni znanja i zajedničkog istraživanja, a koje se temelji na isključivanju ljubomore i svega onoga lošeg što onemogućava zajedništvo. Također, veza između gospodarstva i znanosti, posebno u ekonomiji, ali ništa manje i u svim drugim znanostima, i profitnim i neprofitnim organizacijama u državi, važan je činitelj razvoja. (To je pretočeno u dokumente i misiju EUa, primjerice, u pravilima „Bolonje“ koja uvjetuje da profesori na sveučilištima moraju imati određeni broj godina staža u praksi prije nego su postali profesori, ali mi u Hrvatskoj to smo mudro zabašurili, jer bi to izazvalo pomor profesora posebno u ekonomiji.) Od posebne je važnosti nacionalno jedinstvo i mir, a što znači transparentno rješavati probleme, sve probleme koje tište narod, a ne gurati pod tepih. Kako u Japanu tako i u Njemačkoj, Crkva promovira poštenje i ljudske kvalitete pa iako su sve države stoljećima sekularne države, Crkva je cijenjena i dobrodošla. U svemu tome volja naroda, njegov glas, njegova prava i potrebe oblikovale su najbolji oblik građanske države, socijalno osjetljivu državu koja cijeni svoj narod. Sukladno potrebama naroda osnovni ekonomski model je nadstranački i kao takav samo se dograđuje i prilagođava vremenu i potrebama naroda. Taj model podržavaju zakoni, ali i drugi podsustavi uz već istaknuti moral koji podržava Crkva, ali i cjelokupna društvena zajednica.
Eto, mislim da su to osnovni zaključci i viđenja koja možemo sagledati iz analize prikazanih gospodarskih i društvenih čuda, odnosno puta kojim su Njemačka, Japan i države sjevernog Baltika došle do blagostanja i današnje razvijenosti. E sad, kad smo usvojili navedena tri stupa na kojima se postavlja država i na kojima se ostvaruje razvoj ja bi ukazao na nešto što su svi usvojili, a za Hrvatsku je jako važno. Onaj prvi stup, domoljublje, i kako se do njega dolazi.
Pa idemo polako na Hrvatsku i obrazloženje navedena tri stupa, odnosno, kako oni izgledaju u našim aktualnim hrvatskim prilikama, kao i još ponešto što je za nas u Hrvatskoj važno. Ali prije nego krenemo sa ovim izletom po hrvatskoj stvarnosti dobro je sjetiti se nekih velikih ljudi, a za mene je to u Domovinskom ratu bio kardinal Kuharić koji me je, kao i mnoge dragovoljce nadahnjivao domoljubljem, ponosom i poštenjem. Vrijedno i moralno je sjetiti se da je 11. ožujka 2002. umro kardinal Kuharić kojeg je 1945. zaredio bl. Alojzije Stepinac. Tom je prilikom mladim svećenicima Stepinac kazao: „Šaljem vas u krvavu kupelj“, što se pokazalo istinitim, da sad ne ulazimo u te detalje jer sve znamo o tome kako se i sam Stepinac ugušio u tok „jugo krvavoj kupelji“ i sudstvu države koja je bila i tužitelj i sudac i krvnik. To se ne smije zaboraviti, ni marginalizirati zločine, ponajprije da se ne ponovi a nema garancije da se neće ponoviti jer prošlost i to zlo u nama nismo riješili.
I sad, kad čitamo te Kuharićeve riječi nakon 18 godina, možemo samo reći da je ipak velika Hrvatska kada ima ovakve ljude, ali njih, te ljude, treba slijediti, poštivati, izučavati, njima se nadahnjivati, njih živjeti… jer oni osnažuju naše domovinske stupove.
Dakle, domoljublje smo definirali kao prvi stup na putu do države koja zadovoljava potrebe svog naroda. Ali što je to domoljublje?
U Wikipediji nalazimo sljedeće obrazloženje koje kaže: „Patriotizam, rodoljublje i domoljublje je izraz koji u najširem smislu označava pozitivan odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj „domovini“. Osim toga, pojam domoljublje hrvatski je jezikoslovni pojam, a ne patriotizam što nažalost ni najučeniji hrvatski političari izgleda ne znaju ili pak neće da znaju. Oko tog pojma, posebno u hrvatskim krugovima, imamo različita tumačenja, jer kako god mislili da smo svi domoljubi kad razmislimo dolazimo do toga da ipak nismo. Uz sva druga tumačenja tog pojma u oči mi je upala definicija koju sam vidio u e-novinama „Kamenjar“ i tekstu S. Štimca koji uz ostalo kaže: „Domoljublje je temelj života uspješne obitelji, jednako tako i države. Domoljublje je najveća i nepremostiva prepreka onima koji žele opljačkati i uništiti nečiju obitelj. Domoljublje na razini države je zadnja linija obrane jednog naroda, kada nestane domoljublje država se lako raskomada, jer je nebranjena.“ Da, složio bi se sa tim tumačenjem domoljublja, pa se pitajmo koliko zaista volimo svoju državu i koliko to svakodnevno pokazujemo. Ako smo u tome iskreni bojim se da nećemo biti zadovoljni zaključkom, a to je da baš i ne volimo našu Hrvatsku, našu državu, posebno sudeći po ponašanju i djelima, a ne po busanju u prsa. Dakle, kakvo je to domoljublje kod nas? Na vrhu piramide domoljublja, ako zanemarimo dr. Tudžmana, bez premca dolaze hrvatski branitelji, a posebno dragovoljci. Oni su dokazali da vole Hrvatsku više od samoga sebe, dokazali djelom, a ne ispraznim riječima. Ispod njih na toj piramidi, barem kako ja vidim je Hrvatska Crkva koja stoljećima održava i podržava postojanje hrvatskog identiteta. Ispod Hrvatske Crkve nalazimo narod, ali kakav narod (?), podijeljeni hrvatski narod. Dio tog naroda na svaku riječ koja počinje sa „dom“ ili „nac“ doživljava kao fašizam, a što je najgore kad netko kaže da je Hrvat u toj grupi hrvatskih građana to zvuči kao „ustaša“. Taj dio hrvatskog naroda nalazi opravdanje za zločine bivšeg komunističkog jugo-sustava. Drugi dio naroda sve to vidi pa isticanje „hrvatstva“ ponekad prelazi granicu jer dolazi kao rezultat „dišpeta“. Dakle, kad je u pitanju domoljublje hrvatski narod nije jedinstven nego je podijeljen kao i za niz drugih stvari. Što se tiče domoljublja, na dnu piramide nalaze se političari, posebno oni koji nastavljaju nasljeđe bivšeg komunističkog sustava. To je danas naša stvarnost i naše hrvatsko domoljublje. Država kojoj bi domoljublje trebalo biti prvi stup, hrvatska država, sve to promatra i ne rješava, pa se pitamo kakva je to naša država, država hrvatskog naroda, nacionalna država koju smo toliko željeli? I eto, to nas vodi do nacionalne države, odnosno države u kojoj stanovnik neke države osjeća tu državu, voli je više nego samog sebe, rado plaća porez, marljivo uči i radi, i ne pomišlja na emigriranje,,, kao i,,, ostalo… Ali da ne bude dileme, definirajmo najprije pojam nacionalne države. Primjerice, Hrvatska enciklopedija kaže sljedeće: „nacionalna država, termin koji se izvorno odnosi na državu u kojoj prevladava jedna nacija, državu koja je utemeljena na nacionalnim vrijednostima i suverenitetu koji je jedan, nedjeljiv, neotuđiv, i pripada naciji. Nacionalna je država kompaktna i izomorfna organizacija koju čine teritorij, etnos (nacija) i državni aparat prisile.“
Ovdje treba objasniti kako je došlo do stvaranja nacionalnih država, barem u Europi, zašto i koja im je uloga danas.
Dakle, nacionalna država, i potreba za njom, javila se već u 18. stoljeću u Francuskoj u vidu „Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina“ iz 1789. godine, ali se u Europi realizirala tek kroz Prvi svjetski rat. Jedan od temeljnih ciljeva Prvog svjetskog rata bilo je razbijanje Habsburške monarhije koja je bila višenacionalna, kao i Osmanskog carstva koje je također bilo višenacionalno. Te su dvije višenacionalne države smetale Engleskoj i Francuskoj pa ih se trebalo riješiti. Nakon Prvog svjetskog rata počeo je proces oblikovanja nacionalnih država, ali tu je bilo previše nekih drugih interesa pa je taj proces odveo neke narode u novo ropstvo, kao primjerice Hrvate. Ipak, višenacionalne države postoje i danas, a prava nacionalne većine u višenacionalnim državama sve su izraženija. Obzirom na to, engleski profesor Michael Billig, u svojoj knjizi „Banal Nationalism“ (1995.), uzimajući u obzir geopolitičku stvarnost i analizom svakodnevne medijske, političke i mikro-sociološke prakse, zaključuje kako nacionalizam, u smislu nacionalnih pokreta, nikako nije stvar prošlosti, već se radi o danas vrlo prisutnoj ideologiji nužnoj za reproduciranje društvenog sustava. Uz to ističe da nema snažne države bez vojne sile i pratećeg ideološkog nacionalizma, odnosno domoljublja. Svakako, nacionalna je država i sada najbolji oblik nacionalnog organiziranja, jer se ona važna mentalna povezanost stanovnika i države svodi na najbližu vezu, a što potiče razvoj. Dakle, nacionalna je država sine qua non današnjih država, uz napomenu da taj proces još uvijek nije završen, ali što se Hrvatske tiče, Jugoslavije kao višenacionalne države više nema. Molim vas kad čitate ovo budite oprezni kod tumačenja pojma nacionalizam, jer se ovdje misli na domoljublje, a napominjem da postoje dva tumačenja pojma nacionalizam, istočni i zapadno, o čemu sam, mislim, govorio u petom dijelu.
Što se Hrvatske tiče i hrvatskog domoljublja, Hrvat i Hrvatska bili su cijenjeni, pa je Hrvatska bila ipak voljena zemlja Habsburške monarhije, a to znam, kako iščitavajući i proučavajući povijest Hrvatske a osvjedočio sam se kroz razgovor sa pok. Ottom von Habsburgom. Monarhija je pokušavala razviti svoju zemlju Hrvatsku, ali bilo je tu mnoštvo zapreka, kako vanjskih, interesnih, tako još više naših unutarnjih problema i limita razvoja. Hrvatski je vojnik uvijek bio na strani Habsburške monarhije, ali ipak, ipak, ona mentalna „duljina“ ljubavi prema Beču bila je predaleka pa je svoje pravo domoljublje iskazao tek 1990. kao i u Domovinskom ratu. Upravo taj rat prava je potvrda hrvatskog domoljublja, želje za svojom državom, izraz nade u bolju budućnost, zalog svih današnjih zahtjeva branitelja i obaveza ne samo prema braniteljima nego cijelom hrvatskom narodu. I zato za hrvatske prilike Domovinski rat mora biti prvi stup temeljac hrvatske države. Što se tiče nacionalne države, obzirom na nedavne izjave nekih stranaka u Hrvatskoj, moram uputiti na oprez, jer opasno je i neumjesno identificirati nacionalne manjine sa nacionalnom većinom, jer to vodi procesu konstitutivnosti nacionalnih manjina. Ne radite to i ne rastačite Hrvatsku! Shvatite težinu pojmova i riječi, i nemojte dovesti sebe u stanje da se jednom kajete, jer sjetite se one: „… što sagriješih mišlju, riječju, djelom i propustom.“
Kao drugi stup države, naveli smo znanje i obrazovanje. Kako to kod nas u Hrvatskoj funkcionira?
Dakle, odmah nakon uspostavljanja hrvatske države dr. Tudžman, naš prvi predsjednik, dao je nalog da se napiše Zakon o trgovačkim društvima koji je temeljni zakon kojim se reguliraju subjekti tržišne ekonomije i kojim se dokida ona stara komunistička društvena dogovorna ekonomija i oni famozni OURi i SOURi. To je zakon nad zakonima i zakon na kojem se postavlja ekonomski model, ali taj zakon nije ekonomski model. Država je bila uspostavljena, ali ne i ekonomski sustav. Zakon o trgovačkim društvima osnovni je zakon koji tek traži uspostavljanje ekonomskog sustava i modela, a to je izostalo. Uslijedila je nekakva „pravna manija“ temeljena na tzv. „pravnoj državi“, a koja je proizvela na tisuće zakona koji su trebali podržati osnovni nacionalni ekonomski, ali kako njega nema, zakonima su se počele pokrivati „rupe“ životne svakodnevnice. Obzirom da život nije jednoznačan tako su mnoge rupe ostale nepokrivene zakonima pa se tako u njih uvukla korupcija, nepotizam i brojni problemi koje nije moguće brzo ni lako riješiti. Po logici stvari, sudstvo je postalo neučinkovito, kao i svi podsustavi, jer se nisu mogli naslanjati na centralni ekonomski sustav koji je izostao. I rezultati su sad tu. „Vladavina prava“ i pravnici koji vladaju Hrvatskom idu putem kojim jedino po svom pravnom obrazovanju i znanju mogu, a ekonomisti su nestali. Ekonomske probleme na TVu raspravljaju uglavnom politički analitičari kojima je ekonomija ipak nepoznata, kao i drugim strukama, a ekonomisti su nestali.
Ovu činjenicu i problem, mislim da treba malo bolje obrazložiti. Ovdje moramo uči u visoko školstvo sa posebnim osvrtom na ekonomiju i pravo. Dakle, sa jedne strane, istina je da ekonomisti koji su bili profesori u vremenu dogovorne društvene ekonomije trebaju uložiti znatne napore da shvate principe tržišne ekonomije i tržišta kapitala. U to, da li su to svi profesori na fakultetima ekonomije u Hrvatskoj uspjeli, ne bi sad ulazio niti sudio, ali je činjenica da ih sad nigdje nema, a što ne znači da kvalitetnih hrvatskih profesora tržišne ekonomije nema. Sa druge strane, sve je prešlo u ruke pravnika i prava, hrvatskog zakonodavstva, sudstva i pravne znanosti. A koje su karakteristike hrvatske pravne znanosti sada, promatrano u kontekstu EUa? Eto, ako odete na rad u Njemačku i pokažete diplomu, jedina diploma koja se ne priznaje je diploma pravnog fakulteta država i ekonomija u tranziciji. Sa tom diplomom ne možete ništa. Razlog tome je bitna razlika pravnog sustava i zakona u tržišno orijentiranim ekonomijama i pravnog sustava u komunizmu, a mi, barem što se tiče prava i zakona, još uvijek dobrano „vučemo“ sustav zakona bivšeg jugo-sustava. I onda, u svemu tome, dvije grupe ljudi upravljaju Hrvatskom, udbaši i pravnici, a ni jedni ni drugi nisu ono što Hrvatska treba, barem što se ekonomije tiče. Možda su u službama MUPa i tajnih službi potrebni, ali u ekonomiji bi trebali reći onu staru: „daj materi dite“. A mi smo to hrvatsko dite dali na „usvajanje“, pa usvojitelji, pravnici, ne znaju što bi sa njim. Dakle, u tom kvazi-sustavu koji funkcionira po modelu „pokušaja i pogrešaka“, dobri su rezultati izostali i to posve logično. Čudo bi bilo da nisu. Dakle, obrazovanje, posebno visoko obrazovanje u ekonomiji, u takvom okruženju ostalo je izvan upotrebe. Ono malo sposobnih ekonomista, posebno onih koji imaju radno iskustvo u gospodarstvu, a posebno iskustvo u izvanhrvatskim razvijenim ekonomijama, posebno europskim, izgleda nikome u Hrvatskoj nisu potrebni i marginalizirani su. Uz to, uspostavljen je sustav izbacivanja iz sustava profesora nakon 65 godina života, što je velika šteta za Hrvatsku, jer svugdje takvi profesori nastavljaju raditi koliko mogu, ili pak postaju mentori doctor father prenoseći znanje na doktorande. Nama iskusni profesori nisu potrebni. Osim toga, znate li zašto Amerika gotovo svakih 10tak godina izazove negdje rat i pošalje svoje vojnike? Pored onih drugih ekonomskih interesa postoji interes stvaranja baze ljudskog kapitala od kojeg se zatim oblikuju menadžeri. O čemu se tu radi? Dakle, oni koji prežive rat, a bili su na prvoj crti, i ako su se živi vratili iz rata, a da nisu prolupali, postaju nacionalni kapital, ljudski kapital, u koji država ulaže obrazujući ih, stvarajući od njih novu generaciju menadžera. Takvi „ratnici“ ulaze na tržište rada kao menadžeri, da bi zatim ušli u gospodarske ratove uz visoke plaće, dok se ne potroše, a onda dolaze novi. A mi? Dali smo penzije braniteljima i potjerali ih na ulicu, a rezultate toga bolje ne spominjati. Uništili smo najbolji ljudski kapital Hrvatske, umjesto da smo od njih napravili menadžere. Mi baš ne razumijemo profil menadžera i menadžmenta, ne znamo funkcije menadžmenta ni u teoriji, a ni u praksi. Biti direktor i menadžer nije isto, što mnogi ne znaju.
Hajdemo još malo o znanju, ekonomskom znanju u Hrvatskoj. Dakle, hrvatska država centralistički vodi sve, a ekonomski stručnjaci povukli su se na fakultete. Među sveučilištima i fakultetima vlada animozitet, jer centralizacija znanja u jednom gradu samo je varka i staro jugo-naslijeđe. Od toga svi gube. Ekonomski instituti i slični, gotovo da ni ne postoje, a krilatica koja vlada, stara je i nepromijenjena „znanost je jedno, a praksa drugo“, što je u Hrvatskoj pogrešna istina. U svemu tome izgleda kao da je jedini znalac hrvatska državna i njen aparat, to jest Vlada. A koliko znanja tamo ima dobro govori svakodnevnica i praksa rješavanja problema, kao i rang lista uspješnosti Hrvatske među državama i ekonomijama EUa. Nedavno je jedan moj uvažen kolega, kojeg cijenim, rekao kako je traženje strateškog partnera u poduzećima, u kojima država ima kontrolni paket dionica, pravi primjer njene nesposobnosti. Da, to je posve točno. Ako si vlasnik moraš se osposobiti riješiti problem u poduzećima u kojima si vlasnik, a ne tražiti kome ćeš gurnuti taj vrući krumpir koji je za tebe enigma. To smo vidjeli na nizu primjera, od Agrokora pa do hrvatskih brodogradilišta, ali i drugih. Traženje strateških partnera samo je dokaz nesposobnosti Vlade. Nadalje, imamo resurse, more, obalu, šume, i drugo, i te resurse rješavamo, odnosno stavljamo u funkciju, koncesijom. Naprosto neshvatljivo koliko smo nesposobni. Tome se pridružuju i neke najviše znanstvene institucije pa se pitam gdje je tom jadu od (ne)znanja kraj!? Resurse davati na koncesiju i time rješavati njihovo korištenje čisti je primjer nesposobnosti. Gospodo političari, tako se ne radi! Ali da smo jasni, da ovo moje ne bi netko ispolitizirao, reći ću samo da kad ovo kažem ne mislim na Vladu HDZ, nego i na SDP, jer SDP ova tržišna i menadžerska znanja ima još manje nego HDZ, a što se tiče ostalih ni tu se nitko nije iskazao, bar ne do sada.
Evo nas sada i kod trećeg stupa svake građanske države pa tako i Hrvatske, vjere i ulozi Hrvatske Crkve u društvu. Da, pravo svake osobe je vjerovati u Boga, a Bog je samo jedan, a putova do njega mnogo. Respektiram pravo na ateizam, bez obzira što ja o tome mislio, ali respektiram. Ateisti, posebno u Hrvatskoj, živo se zalažu za marginalizaciju vjere i Crkve u Hrvata, ali zaboravljaju da će vjera nestat samo i jedino onda kada ljudi postanu Bogovi! A da li je to mogući, kada i kako će čovjek postati Bog svemira i svega što postoji, prosudite sami. A prije nego komentiram malo Crkvu u Hrvata samo ću vam ispričati jednu priču koja je istinita. Jednog dana na ulici jedna žena je pala i bolno uganula nogu. Tu se našao župnik koji je do nje prvi dotrčao i dao joj ruku. Žena je primila ruku ali nije gledala tko joj je pružio ruku jer je gledala u svoj bolni gležanj. Kad je digla pogled i vidjela župnika njene su se oči trenutno zakrvavile, istrgla je ruku i viknula „bježi smrade,,, bježi“. Župnik se udaljio, a ženu su odvela kola prve pomoći. Samo da nadodam da je ta žena doktorica znanosti, a njena je obitelj poznata visokopozicionirana gradska obitelj Titova krvničkog sustava. Prosudite sami dalje. Dakle, jedan dio naroda manijakalno mrzi vjeru i Hrvatsku Crkvu iako za to nema pravi razlog. Ta je mržnja tolika da čak visoki čelnik traži da je Hrvatska sekularna država kao da to već nije kao i sve europske države. Taj nivo mržnje prema Hrvatskoj Crkvi ne mogu shvatiti, posebno kad vidim da to prelazi u maniju. S druge strane, Hrvatska je Crkva važna zaštitnica hrvatske države i Hrvata i dobro je osluškivati što nam kao narodu Ona govori, kao i Vatikan i Papa Franjo. Da, od Crkve u Hrvata traži se malo više izražene svjetovnosti, što nam/joj i sam Vatikan upućuje, a što znači veći angažman laika i to u najširem smislu. Eto imali smo pred više od godine dana inauguraciju Hrvatske Pravoslavne Crkve na Kaptolu pa je i to za pozdraviti jer građanska Hrvatska je multi-kulturalna država i svakom čovjeku dobre volje otvorena su vrata. Znam da je ateistima teško shvatiti snagu vjere jer se sa njom nikad nisu sreli, ali lijepo je vidjeti da svakim danom ima sve više preobraćenika, ljudi kojima su se konačno otvorile oči. Lijepe su propovjedi jer se na njima uvijek nešto lijepo prigodno čuje iako mi je intrigantno jedno pitanje, pa da objasnim. Sjećate li se ili znate li za one male balature u crkvama na koje bi se nekad davno svećenik popeo i sa kojih je držao propovjedi? Odozgo, sa visine, upozoravao je svoje vjernike na nedaće i nepodopštine koje su se dogodile u selu ili župi. Gdje su nestale te male balature? Zar sada nije vrijeme da svećenik autoritativno upozori na zlo,,, na korupciju, na nepotizam, na pad morala, na uvođenje nemorala i nekulture kao prihvatljivog načina ljudskog ponašanja. Zar nije vrijeme da se na to najoštrije ukazuje? Nemojmo se lagati,,, kad smo u crkvi zdušno molimo i ponavljamo one riječi poštenja, dobrote i ljubavi, pričestimo se a kad izađemo iz crkve opet griješimo, mrzimo, nepošteni smo, a ne shvaćamo da sve loše što činimo sebi činimo, ali i cijeloj našoj državi. No dobro, sa ljudima u ovom vremenu treba nježno, tu su i ljudska prava i slično,,, hm,,, ljudi moji ,,, quo vadis Hrvatska L
A sjećam se jedne male Crkvice tamo negdje na bojišnici u koju bi ušao prije odlaska na teren i svoj život i dušu predao Njemu. Da, većina naših branitelja nosila je sobom krunice jer to je bilo najjače oružje protiv neprijatelja. Meni i mojim suborcima nije, ali čuo sam da se dešavalo da je zapovjednik tražio odbacivanje krunice koju su vojnici držali. Ah, svega je bilo, a posebno danas, ali krunica je i nadalje tu, a kome se to ne sviđa neka okrene glavu i šuti jer krunica i Hrvatska moraju biti jedno tijelo, jedna duša, snaga koja garantira mir i sreću.
Evo još nešto. Nedavno sam se zatekao u Varaždinu pa sam otišao na misu u jednu malu crkvu blizu Varaždina i vidio ove divne ploče, koje su primjer kako Crkva u Hrvata čuva hrvatsku povijest i domoljublje. Ona ima dužnost i pravo prosuditi, ali ne osuđuje nego samo prosuđuje i iznosi mišljenje i to je dobro, a od suda se ipak drži podalje. Evo pogledajte te dvije ploče pa razmislite.
Hoće li ove ploče preživjeti novu anti-hrvatsku politiku koja se nazire ili će ipak Crkva u Hrvata uspjeti obraniti hrvatsku povijest i hrvatsku istinu? Vidjet ćemo.
Vratimo se mi na naša tri stupa svake države.
Dakle, vidjeli smo koja su to tri stupa temeljca svake države i analizirali njihov oblik i stabilnost u Hrvatskoj, pa ako se to razumije onda se ne treba čuditi lošim rezultatima, jer drugačije ni ne može biti u ovim uvjetima. A što je najgore, ostane li ovako, Hrvatska neće ni ne može dalje pa će rezultati biti i nadalje loši. Želimo li to? Kome to treba? Razmislite!
Ima tu i još nekoliko malih stupića, ali oni dolaze kao rezultat stabilnosti navedena tri stupa temeljca svake države, pa tako i Hrvatske. U ovom našem stanju koje ne mogu nazvati drugačije nego „uređeni kaos“ ostaju otvorena pitanja koja će i nadalje biti velika kočnica razvoja ako se ne riješe. Zajedništvo naroda, mir, uvažavanje razlika, poštenje i moral umjesto tzv. „vladavine prava“, život u uređenom društvu, jasni stavovi prema svemu, a nadasve cilj, nacionalni cilj i sustav koji ima nadzornu i izvršnu funkciju, kao i još ponešto,,, otvorena su pitanja koja treba riješiti ili nam nema dalje! Eto, 9. ožujka na HTV1 oko 22 sata i HTV4 oko 22,30 imali smo dva zanimljiva razgovora. Na HTV1 bila je tema o problemima jedne banke, gdje se konačno rekla istina (ekonomski analitičar HTVa), a to je da nemamo sustav nadzora te nam sve izmiče nadzoru. Na HTV4 uvaženi stari profesor ekonomije G.S. (ja ne spominjem imena) govorio je isto, ali za cjelokupnu hrvatsku ekonomiju, i tumačio da je jasno zašto su kriminalna djela u gospodarstvu Hrvatske česta. Kazao je da je to logično, jer u uvjetima u kojima je stupanj rizika od sankcija minimalan da će takva djela biti sankcionirana, kriminalu nije za čuditi se, i to je istina. A tu je i ona naša famozna korupcija, kao dio tog našeg zlog sustava. Eto, to je naša „vladavina prava“ i „neka institucije rade svoj posao“, jer neznanje dominira, domoljublja gotovo da nema, korektive morala nema, jer su Crkva u Hrvata, kao i institucije građanskog društva koje brinu o moralu, marginalizirane, i onda, sve je jasno gospodo moja. A kao najvažnije, činjenica je da stvarne političke volje za promjenu nema, a kad se nešto i poduzme krene u krivom pravcu pa opet ruši ona tri stupa države, i što sada dragi moji Hrvati i hrvatski političari? Rekao sam što, a to je da samo MI HRVATI u svojoj Hrvatskoj moramo srediti stanje, a to znači pamet u glavu na izborima koji nam predstoje, i pamet u smislu domoljublja, znanja, vjere, a onda morala, ljubavi, uvažavanja razlika i pozitivizma.
Skipper
