Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 6). Pratimo li ponašanje Alije Izetbegovića kronološki, u odnosu na sve ono što se događalo tijekom eskalacije krize u SFRJ i posebice vezano za pripremu agresije i njezin tijek, na vidjelo izlazi njegova prevrtljivost, kukavičluk, neodlučnost i očita nekompetentnost.

Ove njegove osobine naročito su izražene u situacijama koje su iziskivale brze, odlučne i promišljene reakcije državnika i lidera, jer Alija, nažalost, nije bio ni jedno ni drugo.

Počevši od „tihe“ ili „puzajuće“ okupacije Bosne i Hercegovine, kada je nastojao u svemu i po svaku cijenu ići na ruku tadašnjoj federalnoj vojsci („JNA“) i u konačnici agresorskim republikama Srbiji i Crnoj Gori (mada je na primjeru Republike Hrvatske do tada mogao ponešto i naučiti – poslije oružanih sukoba na Plitvicama, u Pakracu i Borovu Selu gdje je već bilo posve jasno da se zajednička „jugoslavenska“ vojska stavila na njihovu stranu), Alija je nastavljao svoju politiku bezgraničnog popuštanja i čekanja čak i onda kad su počele padati granate, a sela i gradovi razarani, misleći da će valjda tako odobrovoljiti one koji su već godinama prije imali razrađene osvajačke ciljeve sa „zapadnim granicama Srbije“ na liniji: Virovitica – Karlovac – Karlobag.

U vrijeme pripremnih radnji za kasnije provođenje operacije „RAM“ od strane „JNA“ a u sklopu ciljeva zacrtanih tim velkosrpskim planovima, početkom svibnja 1991. godine, 10. motorizirana brigada „JNA“ je krenula na zauzimanje strateških pozicija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – s nakanom komadanja Republike Hrvatske (područje Tomislavgrada, Kupresa, Sinja, Splita).

Ovi pokreti vojske pravdani su „vojnim vježbama“, mada je svima bilo potpuno jasno da je riječ o najobičnijoj laži.

Promatrajući s taktičkog motrišta, ciljevi agresora koji su se trebali postići u pripremnoj fazi za operaciju „RAM“ bili su:

  1. Blokada zapadne i južne Hercegovine i njezino odsijecanje od Dalmacije;
  2. Stvaranje uvjeta za uvođenje novih snaga iz smjera Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić grad – Drvar – Livno;
  3. Presijecanje Dalmacije na tri dijela i nastavak okupacije Hrvatske, nakon čega bi bila riješena i sudbina B i H

(Opširnije: https://kamenjar.com/dan-kada-su-sirokobrijezani-goloruki-stali-pred-tenkove-tzv-jna/)

Ostvarivanjem ovog plana Hrvatska bi bila dovedena u bezizlazan položaj i na samome početku rata izgubila bi Dalmaciju. Uzevši u obzir sve ono što se u to vrijeme događalo u Slavoniji, na Banovini, u Lici, te Kninskoj krajini, ne treba posebno dokazivati što bi to moglo značiti za hrvatski narod, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Republici Hrvatskoj.

Sve u svemu, nije bila potrebna neka velika mudrost da bi se namjere „JNA“, Srbije i Crne Gore prozrele i to su političari koji su zauzimali položaje u vodstvima tadašnjih republika itekako znali – ako nisu bili potpuni slijepci ili teški naivci.

Bogu treba zahvaliti da u prijelomnim trenucima, kad se odlučivalo o legaliziranju okupacije cijele SFRJ, pa i Bosne i Hercegovine – uz pomoć izvanrednog stanja, pri čemu bi se uvela vojna uprava „JNA“ u interesu Srbije i Crne Gore – na mjestu člana Predsjedništva SFRJ iz B i H nije bio Alija Izetbegović (ili tko sličan njemu), nego časni, pošteni i hrabriBogić Bogićević koji je bio svjestan pogubne strategije Beograda.

Naime, Predsjedništvo SFRJ je 12. ožujka 1991. godine u Beogradu održalo sjednicu na kojoj se trebalo odlučiti o uvođenju izvanrednog stanja za područje cijele Jugoslavije.

Glas člana Predsjedništva iz B i H Bogića Bogićevića (na kojega su Srbija i „JNA“ unaprijed računali – jer bio je Srbin) odlučivao je, ali on je suprotno očekivanjima Miloševićeve struje u Generalštabu i Predsjedništvu glasovao „PROTIV“. Iz ovog razdoblja ostala je zapamćena njegova izjava: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji…“

Istini za volju, takvih je Srba u to vrijeme malo bilo.

No, pogledajmo kako je dva mjeseca poslije reagirao Alija Izetbegović prigodom tihe okupacije B i H, u sklopu priprema za operaciju „JNA“ pod kodnim nazivom „RAM“.

U jutarnjim satima, 7. svibnja 1991. godine, Hrvati iz Širokog Brijega i okolice spontano su se okupili i zaustavili kolonu oklopne brigade „JNA“ (od 100 tenkova, s mnoštvom drugih oklopnih vozila i desecima kamiona s naoružanim vojnicima i rezervistima) u Pologu (mjesto između Mostara i Širokog Brijega). Kolona se kretala u smjeru Kupresa.

Blokada je trajala puna tri dana (7-9. svibnja 1991. godine;Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=AuRRDFVp4tU), a cesta zapriječena u duljini od  nekoliko kilometara civilnim kamionima i vozilima građana koji su izašli na masovni mirni prosvjed i tražili povratak vojske i tehnike u vojarne iz kojih je krenula. Vojska je, naravno, pravdala svoje kretanje „redovitom vojnom vježbom“, iako ono nije bilo najavljeno Centru za javnu sigurnost – što se inače po redovitoj proceduri moralo činiti.

Oklopna brigada „JNA“ zaustavljena je na tri dana u Prologu (7-9. svibnja 1991.)

(Izvor za fotografiju: http://www.hercegbosna.org/video-zapisi/hrt/dokumentarni-film-3-dana-20386.html)

Hrvati ponosne i krševite Hercegovine prosvjedovali su dostojanstveno, sve je prošlo bez incidenata, vojsci su se nosili sokovi, kava, hrana, mladi su pjevali pjesme o miru i ljubavi… ali osjećala se i strijepnja, jer narod je jako dobro znao s kime ima posla.

U međuvremenu specijalne desantne postrojbe iz Niša (Srbija) zauzele su položaje oko Pologa i stanje je postajalo sve napetije. U takvom ozračju, na mjesto događaja (trećeg dana prosvjeda) stiže delegacija B i H u kojoj je i Alija Izetbegović.

U svome obraćanju narodu, Alija (kojega se dočekuje skandiranjem: „Alija!“, „Alija!“) traži da se kolona „JNA“ propusti, jamčeći da vojska neće nikomu ništa.

Tada je među ostalim rekao:

„Došao sam ovamo u vas…neki su mi rekli nemoj ići tamo, opasno je! Ja vidim da nije opasno! Vi ste moj narod, ja sam vaš…I konačno, jutros smo u 4 sata u Beogradu prihvatili neki sporazum. Ne znam da li znate za taj sporazum…sporazum…Znajte, morate nekome vjerovati, nema druge! Nema druge! Ako meni i Tuđmanu ne vjerujete, ja ne znam kome trebate vjerovati! Mi smo prihvatili taj sporazum! Možda smo se prevarili, ne znam, ali mi smo morali nešto da uradimo. Procjenjujem sada da bi trebali pustiti ovu kolonu neka ide svojim poslom (masa uzvikuje: „Nema prolaza!“„Nema prolaza!“ – dajući do znanja da ne puštaju kolonu – op. Z.P.). Čujete…čujete… i ova armija više nije ono što je bila do Lištice(Široki Brijeg se tada još uvijek zvao „Lištica“ – op. Z.P.). Ovo je jedna lekcija, jedna velika lekcija za vojsku! Ja sam im to juče rekao…jutros rekao…oni će iz ovoga da izvuku pamet…nikada više armija neće se poslužiti silom…neće se poslužiti niti se može poslužiti silom! Ja sam dobio garancije jutros, da će se po prolazu kolone povući ovi padobranci, ove desantne jedinice, odmah! U roku od 15 minuta. Da ni’ko neće bit’ priveden, da ni’ko neće bit’ pozvan na odgovornost…“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=YD62i2Q9jXU)

Budući da prosvjednici i dalje traže povratak vojske u vojarnu iz koje je krenula i tek potom pregovore, član Predsjedništva B i HStjepan Kljujić uzima riječ i poziva okupljene da vjeruju dužnosnicima B i H…

Poslije više govornika Alija se opet obraća okupljenima:

„Prvo neka povuku desantne jedinice pa ćemo ih onda pustiti…Ja ću sada otić’ da razgovaram s njima…ako to budu htjeli da urade, to je znak dobre volje…Dobro, mi ćemo obaviti taj razgovor…“ (Vidi: isto)

Nakon toga Alija odlazi na telefonski razgovor s Beogradom. Očevici tvrde kako ga nisu ni spojili s najodgovornijima iz Generalštaba „JNA“ (Blagoje AdžićVeljko Kadijević) što se moglo zaključiti iz onoga što je govorio u slušalicu. Rasprave je vodio s nekima na nižim razinama (nikad se nije saznalo s kime i što je razgovarao) i to je potrajalo. Poslije 3-4 sata vraća se, zahvaljuje okupljenom narodu na razumijevanju, obećava kako će sve biti u redu, i poručuje da u njega mogu imati puno povjerenje. Na kraju kaže:

Ako budemo prevareni, to more biti samo jedanput! Više nikad neće biti!…a jedna od njegovih ključnih poruka bila je: „Ja neću izdati! Ja ne znam izdati!“

Treba istaknuti i vrlo pozitivnu ulogu koju su odigrali gvardijan širokobriješkog samostana fra Mladen Hrkać (koji je stalno apelirao na mir i razum), a slično su postupali i ostali govornici (gradonačelnik Lištice Anđelko MikulićZdenko Ćosić i drugi).

U tako zapaljivoj situaciji, kad je bilo kakav nesmotren postupak mogao dovesti do katastrofe, moralo se imati živaca, mudrosti i strpljenja.

Poslije svega Alija rukom daje znak da oklopna brigada „JNA“ može nastaviti put, a ljudi su uklonili zaprjeke i oslobodili cestu.

Bilo je to prvi put u poratnoj povijesti Jugoslavije, da se narod usprotivio vojsci i stao goloruk pred tenkove i to Hercegovcima može služiti na čast. Snimke iz Pologa obišle su svijet i mnogima je nakon toga bilo mnogo jasnije što se događa na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

O ovim događajima snimljen je i film „3 dana“ (redatelj Zdenko Jurilj), kako bi se ovi dani ponosa otrgli zaboravu.

Kolona je ipak na kraju propuštena i tiha okupacija B i H (pod izlikom „redovitih vojnih vježbi“) nastavljena, ali Hrvatska je dobila puna 3 dana da se pripremi za ono što slijedi.

Zanimljiva je i okolnost da se Alija u svome govoru pred okupljenim prosvjednicima pozvao na dr Franju Tuđmana i navodni sporazum koji su postigli s Beogradom (mada o tomu što je sadržina tog sporazuma nije rekao ni riječ), ali je stvar potom riješio sam u izravnom telefonskom razgovoru s Beogradom. Kako je vidljivo, Alijin isključivi cilj bio je propuštanje oklopne brigade i on se poslužio svim sredstvima da to ostvari.

Kasnije će se vidjeti kako su sve njegove riječi vezano za „lekciju vojsci“, te da se ona „više nikada neće poslužiti silom niti se može poslužiti silom“, kao i ono  da oni „mogu prevariti samo jedanput i nikada više“ itd., itd.,  bile samo puste tlapnje bez osnova.

Tobožnji „Hrvat“ Stjepan Kljujić (tadašnji član Predsjedništva BiH) došao je pameti tek poslije rata, pa tako primjerice, 2008. godine u jednome intervjuu kaže:

“Kad je petokraka zamijenjena kokardom, nastale su prave nevolje za nas. Dakle, kad je JNA prešla u četničku, Miloševićevu armiju, Karadžićevu, zovite je kako god hoćete! Armija koja ubija narod, koja siluje, koja pljačka, ona nema perspektive. Pazite, dolazili su Avari, Huni su ovuda prolazili, ali niko nije opstao. Došli su, opljačkali i otišli. I zato sam ja bio duboko uvjeren da je 1992. godina, godina rođenja nove Bosne i Hercegovine, uz sve muke i sve nedostatke”.(https://www.slobodnaevropa.org/a/1045347.html)

Nakon svega, ove Kljujićeve riječi više sliče na porugu ili prvorazrednu ironiju, nego na priznanje bilo kakve krivnje i pokajanje. A on bi se itekako imao za što kajati.

U vrijeme rata (pa i godinama po njegovu svršetku) bacao je drvlje i kamenje na Herceg Bosnu, Matu Bobana, Hrvatsku, dr Franju Tuđmana i držao leđa Aliji Izetbegoviću, Ejupu Ganiću i ostalima iz tabora tvrde unitarističke velikomuslimanske struje. Takvi „Hrvati“ koji su Aliji i njegovoj kriminalnoj vlasti služili kao smokvin list, najgora su vrsta ljudi i njihova šteta što su je (svjesno ili ne) nanijeli hrvatskome narodu nemjerljiva je.

-nastavlja se

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika