By „Kratka vijest je zvučala banalno mada je bila eksplozivna” – tako list Süddeutsche Zeitung (SZ) počinje svoj članak u kojem analizira moguću zabranu skupa u Bleiburgu u obliku u kojem se do sada održavao.
Zabrana skupa je bila preporuka skupine stručnjakinja i stručnjaka, koje je po nalogu austrijskog Ministarstva unutarnjih poslova izradilo ekspertizu o bleiburškom skupu. Stručnjaci su mišljenja da sporni skup Hrvata na Lojbaškom polju kod Bleiburga u Koruškoj treba zabraniti”
Inače, “neovisni” stručnjaci koji rade po nalogu austrijskog Ministarstva, toliko su vjerodostojni da ne smiju sigurno prosetati državom iz koje potječu. Novinari dw-a su poznati po svojoj vjerodostojnosti, naime, svaka osoba koja se ne slaže s njihovim stavovima etiketirana je kao fašist, nacist, kleroustaša ili kamenjar. Uz popratne pridjeve često se pri opisivanju “omakne” i kakav neukusan komentar o inteligneciji i kulturi osoba koje ne baštine totalitarizam neovisnih novinarskih ili povijesnih stručnjaka.
Kako povijest pišu pobjednici, tako su je ispisali i ovaj put, izgleda da Hrvatima barem ovom broju što je od Hrvata ostalo, nije stalo tko će im pisati povijest, kao ni na koji će način pisati o njihovim djedovima.
U Domovini smo doživjeli sve, od izrugivanja žrtvi Vukovara, do zabrane povijesnih pozdrava i simbola. Sve više se huška narod protiv HOSovih postrojbi, a sve je izglednije i da cijeli narod proglase filoustaškim zbog izvođenja himne, plaćanja domaćom valutom, pozdravljanjem sa “Dobar dan!” ili zbog ispijanja kave, jer sve su to radili ustaše.
Posljednih dana je u medijima aktualna tema “Bye Bye Bleiburg”, možda jedno od najgnjusnijih izrugivanja nad genocidom kojeg je jedan narod pretrpio.
U režiji dvojice, s pomoću par nekih samoprozvanih povjesničara, a pod pokroviteljstvom zeleno – liberalne totalitarne struje, zabranjuje se jedno sjećanje. Napredni, civilizirani pupoljci krvavog režima, udarili su pljusku u lice žrtvama, kao i svakom onom tko svoje najmilije do današnjih dana nije pronašao.
Bleiburško polje nije samo mjesto komemoracije, održavanja svete mise za stradale ili pozornica za političare koji na tuđoj tragediji prikupljaju političke bodove.
Bleiburg je simbol žrtve, izgubljene generacije jedne male europske nacije koja je do kraja ostala vjeran svojim idealima, domovini i svojem narodu. Bleiburg označava početak jednog krvavog, pedesetogodišnjeg razdoblja u kojem su mnogi bili proganjani, nestajali ili mučeni najgorim psihičkim, a i fizičkim torturama.
Simbol Bleiburga nije pogodio samo one koji su na njemu stradali, Bleiburg i danas pohode sinovi, kćeri, unuci i praunuci razoružane vojske koja je kukavički predana u ruke krvnika. Bleiburška tragedija označila je početak križnog puta za svakog onog tko se suprostavio režimu. Bleiburg je zapravo “bye bye” zdravom razumu, kulturi, mladosti i slobodi, a “hello” jednoj tiraniji, jednoumlju, smrti i strahu.
Svemu tome u prilog ide današnji odnos prema žrtvi Bleiburga, zabrana spominjanja jednog povijesnog razdoblja, kao i neumorno bacanje ljage na isto.
Svaki neovisni istražitelj koji pokuša otkriti prave razmjene stradavanja hrvatskog naroda, biva cenzuriran u samom startu, dok maliciozni spinovi druge strane bivaju uvelike pozdravljeni i uvaženi.
Medalja uvijek ima dvije strane, a izgleda da je prezentiranje one svjetlije u narodu danas zabranjeno.
Ne možemo očekivati od jedne Austrije da razumije razmjer Bleiburške tragedije, isto kao što ne možemo tražiti ratnike na predsjedničkim i premijerskim pozicijama da razumiju ratnu tragediju koja nas je zatekla devedesetih. Jedino što možemo očekivati je hrabrost naroda da ustane protiv laži koja se uspješno prezentira više od sedamdeset godina, ne samo hrvatskom narodu i hrvatskoj djeci, već cijeloj Europi.
Sve ono što danas slušamo o Bleiburgu i “zločincima” koji su tamo pobijeni, naša djeca će sutra slušati o Vukovaru. Prezentirat će im se priča o “dve hiljade pobešnjelih Ustaša koje su pokrenule invaziju na srpsku nejač nastanjenu na području grada Vukovara”, vjerojatno će prezentirati i brojke od “osamsto hiljada pobijenih duša” kako bi oprali grozote zločina koje su tamo počinili.
Uzaludno je više moliti narod da otvori oči i uši, te da napokon kaže istinu. Na koncu, pod tom austrijskom, slovenskom, a ponajviše hrvatskom zemljom, leže naši djedovi. Ako nama nije stalo do istine i osvjetljavanja obraza našim djedovima, zamislite tek razmjer katastrofe kada neprijatelj shvati da se nema protiv koga boriti i zakuca zadnji čavao u lijes jednog od najslavnijih povijesnih razdoblja koje je prikazano brutalnije od turskog masakra nad Armencima.
Iva Svaguša
