By (Bože Matić, 12. 8. 1938. – 5. 12. 2021.)
Moj stričević Bože i moj brat Mijo (on je na plastu) i ja dijemo plast na njivi Kovčevini davne 1963. godine.
Dragi Isuse jučer je korona pokosila moga stričeviča Božu. Prije toga zaskočio je i odnijela mog ujčevića Ivana Martinovića – Đilića, a prije njega prokleta korona pokosila je mog tetkića Vesu Slišku.
Sva trojica su bili meni dragi, a posebno sam volio stričevića Bože. Sva trojica su bili bauštelci. Hrmbali su na njemačkim bauštelom i sva trojica su odgojili svoju djecu i svaki je sagradio po dvije kuće; jednu u rodnom selu i drugu u Zagrebu i na obali hrvatskog mora.
Isuse, previše žalosti sručilo se na mene, pa ti se jadam dok oplakujem moga tetkića Vesu, moga daidžića Ivana i sada stričeviča Božu.
Znaš, Isuse, moj stričević Bože bio je dobar čovjek, radišan i pošten. Napatio se u životu. Kao dječak ostao je siroče s bratom Mijom. Stric je pogunuo u Rami, pa su onda Bože i Mijo prišli k nama i živili smo zajedno sve do nedavno. Rastao sam s mojim stričevićim Božom i Mijom i s mojim bratom Mijom i sestrama Ljubom, Marom i Kajom.
Isuse, moram ti reći, niko nije onako dobro i vješto siko drva u Vran planini kao moj stričević Bože. Dok živoka pada on je isprisica. Imao je zlatne ruke i dobro i veliko ljudsko srce. Što je god radio, radio je srčano, predano i svojski. Nazidao se zidova u Njemačkoj i nabaco gipsa…
Moram ti reć Isuse i to, da moj stričević Bože nije pio, nije pušio, nije psovo, kako to mnogi čine u našemu kraju i nije se niskim svađo. Bio je miran i radin čovik.
Malo je govorio i rijetko se se smijao. Bio je plahovit, vidovit i duhovit. Kad bi mekad nešto izvalio kao iz topa, smijali smo se do suza.
Sa šesnaest godina išao je na rad u Crnu Goru i kad je došo za Božić svakom je donio po nešto, a meni odjelo. Isuse, niko od mojih vršnjaka nije imao tada odjelo kao ja, pa na Božić u kolu na Momića gumnu svi su mi bili zavidni na odjelu i cipelom. Do tada nosio sam bate.Moj striević kupio je meni biciklo, spcijalku, pa sam u Duvno išao u školu na biciklu. Bilo je to prvo biciklo u našemu selu, a meni se čini i prvo biciklo u našoj župi. Kad se krenulo na bauštele u Švabiju na rađu, među prvima otišao je moj stričćevič Bože.
Isuse, zajedno smo kosili naše njive i livade, zajedno smo siklu drva u Vranu, Katunini, Krčevinom i Modruši, zajedno hrmbali na baušteli u Freiburgu, zajedno bili na svadbama, na derneckma, na sprovodima…
Isuse, moram ti reći i to, volio je mene moj stručević Bože, a ja njega više od ikoga od moje rodbine i zato sam ti, dobri moj Gospodine, netješan od kad je prokleta korona pokosila mog stričeviča Božu.
Iza njega ostala je žena Mara, kćer Ljuba i sinovi Pere i Mijo. Iza njega ostao je njegov brat Mijo. Isuse, bili su tako vezani i odani jedan drugumu i oni su jedina braća iz našega sela, koji se nisu podilili.
Danas smo ga sahranili ovdje u novom groblju kod Velike Gorice, gdje je prije njega pokopan rodijak Jozo Jurečev i gdje će po svoj prilici zauvijek otpočinuti moji rodijaci bauštelci, koji živu u ovom gradu.
Mir duši njegovj daj i spokoj vječni daruj mu dobri moj Gospodine Isuse Kriste.
Ante Matić
