By (ulomak iz romana „Kruh i igre“, autorice Radice Leko koji je 2014 godine ušao u uži izbor za Nagradu „Fran Galović“)
„… Te večeri Jure Jokin izađe iz birtije gdje je svaku večer provodio u kartanju sa svojim društvom. Počeša se po glavi i razbaca kosu prstima. Zastajkivao je do automobila kao da se nečega sjetio.
Redale su se slike u Jurinu sjećanju i prizivale burna događanja u njegovu svijest bez imalo grizodušja. Turbulentna vremena bila su nabijena osviještenjem ljudi od komunističke stege, poslije prvih demokratskih izbora i dolaska demokracije koju je svatko shvatio na svoj način pa i sam Jure Jokin. Vješto se priključio novim snagama, posjedovao je veliko političko iskustvo i uspješno je to koristio. Predstavljao se za rodoljubno osviještenog i poslovnog čovjeka. Kao takav pozvan je jednoga jutra pred zgradu općine gdje ga je iznenadio već okupljeni red ljudi koji su čekali. Vidio je da neki vuku pune vreće nečega i tovare u svoje automobile.
Ušao je i on kad je na njega došao red. Rečeno mu je da će dobiti nekoliko vreća novca koje mora prebrojiti kod kuće još do jutra i položiti na račun svoga poduzeća.
„Ti si jedan od aktivista i članova stranke, poslovan si čovjek i razumiješ kako stvari stoje. No, novac nije tvoj. Triba bi ga čuvati za potrebe obrane jer rat samo što nije stigao iz Hrvatske i na naše područje“.
„Dobro!“, klimao je glavom Jure, pograbio vreće i odnio kući.
Cijela obitelj, odabrani članovi rodbine i njegovih nekoliko podanika brojali su i slagali novčanice do ranog jutra te ih je Jure odnio i položio na račun po dogovoru.
Prepričavalo se po selu o novcu kojeg su neki dobili, no rat, koji je slijedio, donio je nevolje mnogima pa se toga dosta potisnulo iz sjećanja. Oni koji su istinski prihvatili novo vrijeme, nisu mogli ni povjerovati da bi se taj novac mogao zlorabiti jer je imao časnu namjenu.
Bilo kako bilo, Jurino bogatstvo je uočljivo raslo, kao i njegov politički utjecaj u selu.
Kako je postupio s tim novcem, svima je ostala nepoznanica. Znalo se da je Jure davao donacije humanitarnog karaktera te je tako renovirana i mjesna škola koja je već dobrano derutna i dotrajala. Ali ono što je bilo, očito , najednom mu je krenulo.
U njegovoj veletrgovini radili su ljudi iz sela i njihovo je preživljavanje ovisilo od plaće koju su dobivali od gazda Jure. Zauzvrat su ga morali podržavati i šutjeti. Pa i oni koji su bili u uniformama i povremeno odlazili na bojišnicu, u intervalima između dolazaka i odlazaka, radili su kod Jure i tako lakše preživljavali. Morali su se tako snalaziti jer su početkom rata masovno ostali bez posla nakon što su tvornice jedna za drugom propadale i zatvarane.
Uzdanica u svemu bijaše mu sin Josip kojeg nagovori da ide u profesionalnu vojsku gdje postaje zapovjednik. Završetkom rata Josip preuze očevo poslovno carstvo, dogradi i uveća ga, a Jure sredi i dobi veliku mirovinu te uživa u njoj i savjetuje sina dajući mu mudre smjernice o poslu i politici, bez koje ništa nisu mogli. Sjećajući se svega toga, naišao je ispred općinske zgrade čije prizemlje je zjapilo napušteno, s razbijenim staklima na prozorima i ispisanim grafitima po zidovima. Djelovala je sablasno. Stao je radi zvonjave mobitela. Vidio je Josipov poziv. Iznenadio se da ga zove tako kasno…“
RADICA LEKO
