Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Čini se kako je, kad je o ljudskoj ljepoti riječ, prava ljepota u izumiranju, sve je više zamjenjuje ona umjetna. Čak se ni od djevojaka na natjecanjima ljepote, danas ne traži da budu prirodno lijepe, već se sasvim podrazumijeva da imaju umjetne grudi i noseve, usta ispunjena silikonima, čime li već… Možda su se čak i kriteriji ljepote promijenili, no maleno dijete svejedno će vrlo lako razlikovati lijepe ljude od nelijepih, jer ono ljepotu instinktivno prepoznaje. Prepoznaju je i odrasli, no za njih nisam sigurna da je mogu raspoznati s tolikom točnošću, jer uglavnom ne prave razliku između umjetne i prirodne ljepote, nerijetko je poistovjećujući. Čak nemali broj ljudi brka ljepotu i privlačnost, birajući sebi partnere izrazito dopadljive vanjštine (prirodne ili umjetne, svejedno), bez da među njima postoji istinska privlačnost. Isprva ih uzbuđuje partnerov izgled, no kad taj osjećaj nestane, među njima ne postoji više ništa zbog čega bi bili zajedno, i ne čudi što se razilaze.
Vlasnici istinske ljepote danas su, poput ugroženih životinjskih vrsta, rijetki i u izumiranju. Stječe se dojam kao da se promijenio ljudski osnovni gen, no znamo da nije tako. Na ulici se sve rijeđe mogu sresti uistinu lijepi ljudi, više oni promijenjene fizionomije.

Svojedobno su neki od hrvatskih estetskih kirurga za medije izjavili kako su Hrvatice od njih počele tražiti da im ugrade treću dojku. To im naprosto ne vjerujem. Prije bih rekla kako samo priželjkuju što više pacijenata, a to je tek jedan od načina da im daju nove ideje, koliko god se činile suludima, jer čovjek je povodljiva životinja i kada netko, po bilo čemu mu blizak, makar teritorijalno, takvo što učini, on će ga često slijediti; bitan je taj prvi. No, da njihova tvrdnja i jest istinita, zar bi takvo što smjeli učiniti? Nadam se da ne, jer i ovo što se danas radi, prevršava svaku mjeru. Svi volje ljepotu, ne mogu joj odoljeti i stoga je svi žele posjedovati, a to je zapravo nemoguće. Pomama za njom ide toliko daleko da pokatkad prerasta u patologiju.
Ne biste vjerovali, no postoje nedopadljivi (da ne kažem:ružni) ljudi koji za sebe misle da su FIZIČKI prekrasni. Naglašavam ‘fizički’, da me se ne bi pogrešno razumjelo. Znam jednog takvog muškarca koji se neprestano promatra u zrcalu. Pitam se što tjera čovjeka koji nije, dakle, fizički privlačan, ni lijep ni zgodan (nešto između Woodyja Alena i Shanea MacGovana), da neprestano provjerava svoj izgled u ogledalu. U bilo kojoj prilici, pri prolazu kroz grad, svako zrcalo na fasadi ili zatamnjeno staklo, postaje njegovo, u svakom se ogleda. Prolazeći jednom s njime kroz trgovački centar, svako malo bi mi nestajao iz vidokruga; nešto bih mu govorila i nakon nekoliko trenutaka bih shvatila kako nije pored mene, da govorim u zrak; osvrnuvši se opazila bih da stoji uz zrcalo i zadovoljno gleda u svoje lice. I tako neprestano.
Poznato mi je da lijepi ljudi, naročito oni narcisoidni, vole promatrati svoj odraz, gdje god im se za to pruži prilika, međutim, premda znajući da svatko sebe doživljava drukčije, pitam se može li čovjek nelijepe vanjštine biti svjestan sebe, ili je on ponekad ipak sam sebi ‘praznik za oko’.

Prije spomenutog slučaja, nikada nisam doživjela da bi muškarac fizički neugledne vanjštine, bio opsjednut svojim likom, i to još na taj način, a kod žena mislim da takvo što niti ne postoji. Imam nekoliko poznanika/prijatelja koji su zaista lijepi muškarci, izrazito lijepih crta lica. Neki od njih, povremeno se letimice promotre u zrcalu, dok kod drugih nisam primijetila da uopće zamjećuju ogledala, tako da mi slučaj tog mog znanca, na neki način ostaje velika zagonetka. Zbog čega bi, dakle, neprestano imao imao potrebu vidjeti svoj lik, odmjeravajući se kao žena iznimno zadovoljna sobom? Ili je to neka vrst prisilne radnje koju naprosto ne može izbjeći, jer zaista ne postoji ni zrcalo ni zatamnjeno staklo u kojem se neće ogledati, i nemoguće je uz njega proći centrom u jednome potezu, ni deset metara, budući svako malo zastane i provjeri svoj odraz. Nisam ga pitala zašto to čini, već sam zaključila kako je zacijelo samome sebi neodoljiv; što li bi drugo uopće moglo biti (?) Dakle, čini se kako je fizička privlačnost ponekad stvar osobnog doživljaja sama sebe. Jest da je vrlo isključivo, možda je i patološka pojava, ali eto, postoji.

STANKA GJURIĆ


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema